Lijepo je 23-godišnjeg Roberta Perić-Komšića ponovno vidjeti na nogometnom terenu. Sa suigračima iz Cibalije pokraj Bosuta priprema se za nadolazeće drugoligaško prvenstvo, i to samo nekoliko mjeseci nakon što je dobio svoju najveću životnu bitku. Ne samo svoju nego i cijele svoje obitelji.

Roberte, kako je, bilo je prvo i najlogičnije pitanje.

- Hvala Bogu, dobro. Osjećam se odlično, jetra se regenerirala, a, hvala Bogu, i majka je dobro - odgovorio je nogometš Cibalije.



U ožujku je u Vinkovciima pukla vijest: Cibalia ne može računati na svog napadača jer je podvrgnut transplantaciji jetre kao donor majci Ljilani. Samo dan nakon što je zabio Jarunu, odletio je u Istanbul, nije imao previše vremena za pozdravljanje s kolegama i prijateljima jer u pitanju je bio majčin život. U klinici Memorial Bahçelievler podvrgnut je operativnom zahvatu kojim mu je uklonjen velik dio jetre (oko 70 posto), koji je potom transplantiran njegovoj teško oboljeloj majci Ljiljani.

- Majčino stanje bilo je vrlo teško, prije 13 godina dobila je neku infekciju jetre i od tada smo kao obitelj prolazili agoniju. U Italiji joj je tri puta transplantirana jetra s mrtvog donora, prva dva puta tijelo joj je odbacilo organ, treći ga je put prihvatilo, ali je u sebi nosila hepatitis C. U jednom trenutku smo se čak pomirili da je kraj... Otac je bio s njom u klinici, a sestra, brat, ja i ostala rodbina već smo je oplakali. Pojavila se ta mogućnost transplantacije u Turskoj, prvo je donor trebao biti brat Vedran, koji je prošao sve preglede u Sarajevu, ali u Turskoj su utvrdili da mu je jetra masna, pa je to propalo. I otac Nedeljko se podvrgnuo testovima, ali i njegova je jetra bila masnija, a i ima više od 50 godina, postojao je dvostruki rizik, pa ni on nije mogao biti donor. Sestra je bila trudna i trebala je roditi, ni ona nije dolazila u obzir. Majčino stanje bilo je sve lošije, život joj je viso o koncu, bilo je pitanje dana... Onda sam se spakirao i bez razmišljanja otišao u Istanbul.

Liječnici su ga upozorili na sve rizike, čak i na to da možda više nikada ne zaigra nogomet.



- Znao sam sve, ali ništa mi nije bilo važno, ma kakav nogomet, golovi, karijera..., razmišljao sam samo kako da majci spasim život. Odjednom ti sve ostalo postane nebitno. Nisam razmišljao što će biti nakon transplantacije, hoću li se ikada vratiti na nogometni teren ili se baviti nekim drugim poslom. U fokusu je bila samo majka, ona je meni darovala život, ja sam joj ga sad produžio i nitko sretniji od mene - dodaje Sarajlija s vinkovačkom adresom.

Operacija je prošla odlično, oporavak ide dobro, Robert se uključio u puni trenažni proces. Zaželio se nogometa i jedva čeka zaigrati.

- Sad smo i ona i ja dobro. Odradio sam preglede, čeka me samo još jedan ultrazvuk, jetra se regenerirala, stanje je odlično i sad je na meni da zapnem na treninzima i vratim se u prvu momčad Cibalije.

Život je velika borba u kojoj nema predaje i kad sve izgleda crno. Obitelj Perić-Komišić to najbolje zna. Bili su u gotovo bezizlaznoj situaciji, ali zajednički su izvojevali veliku pobjedu. Posljednjih mjeseci na njihovoj adresi ne nedostaje suza, ali radosnica. Transplantacija u Istanbulu prošla je odlično, Ljiljana i njezin sin spasitelj Robert osjećaju se dobro, a dobili su i novog člana obitelji. Sestra je rodila, pa je mala Laura unijela novu dozu sreće i veselja u obiteljsko okruženje.

- Ma majka uživa, nakon dugo godina osjeća se dobro, a sad je i baka. Baš uživa, a i mi svi zajedno.

Robert često spominje Boga i njemu zahvaljuje, pa je i zaključio u tom stilu:

- Bog nas je nagradio. Nakon ovog iskustva mogu samo poručiti da su ljubav, zdravlje i obitelj najvažniji. Neka se ljudi vole i poštuju, kad je tako, bit će i svega ostalog. Bez ljubavi nema ničega. Nisam ja nikakav heroj, ono što sam učinio za svoju majku, vjerujem, učinio bi svatko tko odrasta u normalnoj obitelji.