Premijer Plenković nedavno je rekao kako su moderni suverenizam i Pelješki most ujedno i odgovor na koronakrizu. Još je dodao: To je snažna Hrvatska čije institucije imaju snagu suočiti se sa svim ugrozama i krizama. S tim u vezi, što bi zapravo bio moderni suverenizam, razgovarali smo s Denisom Avdagićem, političkim analitičarom iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija).

Je li moderni suverenizam zapravo u suprotnosti s onim kako suverenizam shvaćaju na desnoj političkoj sceni RH (Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret...)?

- Suverenost povezuje ideju vrhovne vlasti s teritorijalnom jurisdikcijom. U demokracijama govorimo o narodnom suverenitetu, legitimitetu vladavine koja proizlazi iz pristanka onih kojima se upravlja - "narod" je suveren, jer je izvor suverene vlasti preko parlamenta, odnosno sabora. Politički akteri koji se u nas nazivaju suverenistima, ili time opisuju svoju politiku, uglavnom su "populistički suverenisti". Populističku ideologiju prepoznat ćete po čestim ponavljanjima kako je društvo podijeljeno na dvije homogene i antagonističke skupine, "čiste ljude - narod" nasuprot "korumpirane elite", te se predstavljaju onima koji navodno žele politiku vratiti u ruke volje naroda, a u ovom kontekstu dodaje se preuzimanje nacionalne kontrole od "stranih utjecaja" i ponovnom potvrdom primata nacionalne države u međunarodnoj areni - državnog suvereniteta. Nerijetko se pozivaju na Tuđmana, koji je doista bio suverenist, ali u trenutku stvaranja suverene države, s jasnim ciljem euroatlantskih integracija. One se sad ostvaruju u punom smislu, a moderne suvereniste, kako to objašnjava premijer Plenković trebamo gledati kao svojevrsne realpolitičare, zapravo nešto što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo, politiku koja upravlja poštujući vlastite zakone, međunarodna prava i odnose, hrvatske ustavne odredbe, te koristi multilateralne organizacije za dobrobit građana. Zato se Pelješki most koristi kao konkretan primjer te dodane vrijednosti, konkretno vidljive hrvatskim članstvom u EU-u.

Vjerojatno će naši čitatelji percipirajući suvereniste u Europi, sjetiti se mađarskog premijera Orbana, a u ovoj priči treba dodati kako je upravo on čestitao svom kolegi Plenkoviću na otvaranju Pelješkog mosta. Dakle, s jedne strane imamo moderne suvereniste, s druge čitavu plejadu onih koji tvrde kako mogu bolje, koji tvrde kako štite ili kako bi upravo oni zaštitili i vratili narodu suverenost, a osim stranačkih oporbenjaka na toj se poziciji usidrio i predsjednik Milanović.

Znači li moderni suverenizam odmak od klasičnog poimanja suverenizma prema nekoj "srednjoj struji", političkom centru, u okvirima demokratskih procesa koji vode prema suvremenom konceptu snažne države...?

- Moderni suverenizam iščitavam, prije svega, kao jasni odmak od spomenutog populističkog suverenizma kojim obiluje naša politička scena. Premijer Plenković i drugi dužnosnici Vlade i HDZ-a, po meni, građanima šalju poruku kako se tom politikom stvaraju rezultati bez narušavanja međunarodnih odnosa, kapitalizirajući ih. Smatram kako se HDZ i premijer Plenković u spominjanje modernog suverenizma upustio kako bi s jedne strane naglasio da njihova politika nije antisuverenistička, a s druge strane jasno odijelio ishode i postignuća politike koju vodi od populističkog suverenizma. Vrlo mudro. Građani stoga pred sobom imaju jasan izbor.

Može li se unutar tzv. modernog suverenizma gledati i na ulazak RH u eurozonu i Schengen, napose kao postignuća aktualne Vlade u širem državnom, političkom i društvenom kontekstu?

- Populistički suverenisti, ne samo u nas nego u čitavoj Uniji su euroskeptici, protivnici zajedničke valute i otvorenih unutrašnjih europskih granica. Proračunatiji populisti u tom smislu će opreznije pristupati, pa reći kako nisu posve protiv, ali možda sad nije vrijeme... Nema spora, ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen postignuća su politike Vlade i premijera koju oni sami terminiraju modernim suverenizmom. Tu je važno postaviti pitanje što je nasuprot tomu. Od premijera smo pred otvaranje Pelješkog mosta mogli čuti i neke detalje o, parafrazirajmo, lobiranju koje je Vlada provodila o tom pitanju. Ističem to kako bismo čitateljima približili kako zaokruženje europskog puta Hrvatske posve sigurno ne dolazi samo po sebi. Uvijek su tu neke Scile i Haribde koje treba izbjeći.

Za kraj malo prošlosti u sadašnjosti. U doba komunizma i Hladnog rata u optjecaju je bila Brežnjevljeva doktrina "ograničenog suvereniteta"? S obzirom na agresiju Putina na Ukrajinu, odnosno negiranje ukrajinskog suvereniteta, može li se zaključiti da se spomenuta doktrina iz vremena SSSR-a vraća u Europu na velika vrata, napose kroz rat u Ukrajini?

- Retorika Kremlja odavno nažalost podsjeća na hladnoratovsko vrijeme. Pokazuje se kako je suverena odluka o euroatlantskom putu brojnih zemalja iste spasila od neželjenog zagrljaja Moskve. Važno je razjasniti, zemlje članice NATO-a i EU-a doista se odriču dijela suvereniteta, ali to čine kako bi ojačale svoj međunarodni položaj, a napose mogućnosti koje se pružaju građanima, u smislu poslovanja, zapošljavanja, školovanja...

Što je nasuprot? Ukrajina želi put Poljske i Hrvatske, Slovačke i Mađarske, a u Rusiji su duboko svjesni kako nemaju što ponuditi, osim straha koji su posijali prema uzoru na najgora sovjetska vremena. Kremaljska elita ne da nema što ponuditi Ukrajincima, oni su svjesni kako napredovanje zemalja koje su za društvo izabrale zapad dovodi u pitanje i kontrolu vlastitog naroda kojem su pružili samo prividnu demokraciju, i još manje mogućnost napredovanja životnog standarda. Neka vlada duh slobode, kako je to rekao katolički svetac Franjo Saleški; sila na ovaj način ne može pobijediti. (D.J.)