Sladoled apsolutno može naći svoje mjesto u uravnoteženoj prehrani i uopće ne bi smio biti "nutricionistička katastrofa". Naprotiv, on ima vrlo dobre strane, posebice zbog bogatstva kalcija i fosfora.

Prema studijama vodeće svjetske tvrtke za istraživanje tržišta, KRC Research, koje je vodilo oko 600 dijetetičara i europskih nutricionista, neki "prehrambeni proizvodi za užitak", kao što je sladoled, trebaju ući u uravnoteženu prehranu. Prema rezultatima ispitivanja, koje prenosi Femina, čak 83 posto europskih stručnjaka smatra da ta vrsta hrane pomaže konzumentima da održe trajnu ravnotežu u prehrani.



Prema mišljenju više od polovine ispitanih stručnjaka (51 posto), sladoled se može naći na jelovniku jednom do dva puta tjedno, a da pritom ne ugrozi uravnoteženu prehranu. Naravno, valja pripaziti na količinu i vrstu sladoleda. Idealno bi, jasno, bilo dati prednost laganim - light receptima ili, još bolje, hladnim voćnim pripravcima (kao što je sorbeto), koji su mnogo manje kalorični jer imaju u sebi samo šećer, dok su ledene kreme kombinacija kreme i šećera.

Danas se nutricionisti i psiholozi slažu koliko je važno, zbog dugotrajnog pozitivnog učinka, ne zabranjivati, nego, naprotiv, predlagati široku lepezu mogućnosti (uvijek pritom paziti na količinu) i uvrstiti taj užitak u rang uravnotežene prehrane. Činjenica je da, ako su u našoj prehrani mala zadovoljstva umjerena, onda nema mjesta brizi za liniju i zdravlje jer nam, na duge pruge, čine više koristi nego štete...

Sladoled i sorbeto (hladni voćni pripravak) zapravo nisu nutricionistička katastrofu, dapače, imaju čak i neke svoje dobre strane (kalcij i fosfor u sladoledu, vitamini u sorbetu). Sto grama ledene kreme sadrži u prosjeku 180 kalorija, od tri do četiri posto proteina, od sedam do osam posto masti i 26 posto ugljikohidrata.

Sorbeto pripremljen od voćnog pirea sadrži veliku količinu vitamina C (ako je to voće njime bogato), a kako nema kuhanja, vitamin C ostaje netaknut jer ga zaleđivanje ne uništava. Sorbeto ne sadrži nimalo masti, jedino ugljikohidrate. Ali još uvijek ima manje kalorija nego sladoled.



Kuglica sladoleda ili sorbeta teži u prosjeku 30 grama: najvažnije je da ne dodajemo kuglice. I da izaberemo sladoled s najmanjom količinom kreme! Dopušta se i izvjestan broj aditiva u svim tim proizvodima: 22 razne vrste bojila, agar-agar (crvena alga), karagen (ekstrakti crvenih algi), brašno zrna rogača i tragakant guma (prirodni biljni zgušnjivač) te emulgatori. Svi su sastojci obvezno naznačeni na etiketama, stoga ih pažljivo pročitajte. No ipak postoje neke stvari na koje treba pripaziti. Sladoled i sorbeto predstavljaju veliki rizik što se tiče higijene, posebice sladoled, koji je savršeno mjesto za razmnožavanje bakterija. I, nažalost, ubrajaju se među česte uzroke trovanja hranom, posebice ljeti.

S tim u vezi, evo i nekoliko upozorenja: ako je kutija sladoleda pokrivena injem, to znači da se proces hlađenja nije poštovao: i takvu kutiju ne treba kupiti; treba ostati "karakter" i ne kupovati ni sladoled ni sorbeto kod prodavača u pokretnim prodavaonicama na plažama i sličnim mjestima i nikad ne stavljajte ponovno na led ostatak već omekšanog sladoleda, pa makar bio i jako ukusan.

Za kraj evo nekoliko zanimljivosti o sladoledu... Marko Polo bio je prvi Europljanin koji je kušao slatku ledenu smjesu, 1846. je Nancy Johnson izumila aparat za pravljenje sladoleda. Masovna proizvodnja sladoleda u Americi je počela u Baltimoreu 1851. godine, a tek 1899. je Francuz August Gaulin izumio homogenizator. Zamrzivač za sladolede usavršen je tek 1926. godine. Za prvog čovjeka koji je patentirao stroj za pravljenje korneta spominje se Italy Marochiny, sladoledar s Wall Steeta, koji je odlučio napraviti jestive čašice od vafla. Prvi se sladoled na štapiću zvao Eskimo Bar, a smislio ga je Chris Nelson. Naime, Nelsona je u proljeće 1920. godine inspirirao dječak koji nikako nije mogao odlučiti hoće li sladoled ili čokoladicu, pa ih je Nelson - spojio.