Novo ljeto, nova blamaža hrvatske košarkaške reprezentacije. Koliko ih je bilo unatrag 27 godina (toliko je prošlo od posljednjeg odličja) teško je i nabrojiti, ali na kraju dana najvažnija je spoznaja da nas neće biti na još jednoj velikoj smotri. Za 13 mjeseci gledat ćemo opet druge kako igraju na Svjetskom prvenstvu u Japanu, Indoneziji i na Filipinima.

To će biti osmi SP na kojem je Hrvatska mogla zaigrati, a ukupno peta propuštena prigoda. Ujedno, to znači da nećemo konkurirati za sljedeće OI te dan nas umjesto drugog kruga svjetskih kvalifikacija čekaju pretkvalifikacije za Eurobasket 2025. Da, pretkvalifikacije!

Dotaknulo se dno? Može se i tako gledati, ali hrvatska košarka, ne samo reprezentativna (glavni klubovi su na rubu opstojnosti, istočno od Zagreba više nema premijerligaša), odavno je na dnu kace, gdje rijetki bljeskovi samo nakratko bude nadu i podsjećaju nas na ono što smo nekad predstavljali u ovoj globalnoj sportskoj grani. No vremena se mijenjaju, Hrvatska je postala skijaška sila, a zemlje sa sjevera Starog kontinenta dijele nam sada lekcije na košarkaškim parketima.

Posljednja je stigla od Finske (5-1), koja je, gle čuda, i pobjednik C skupine prvog kruga. Iz nje u drugi su se plasirali Slovenija (4-2) i Švedska (2-4), nama su prepustili začelje, koje smo apsolutno i zaslužili. Jedna pobjeda u šest utakmica (spretna u Norrköpingu nakon produžetka) najbolja je potvrda da nismo zaslužili boriti se dalje za mjesto na SP-u, koje bi nam teško bilo dostižno i da smo dobili Fince u Rijeci. Tada bi ostala ipak nada, ali već više od dva desetljeća nada je jedino čega se slijepo držimo, umjesto da se uzdamo u stručnost ili neku zacrtanu strategiju. Nikako da prihvatimo stanje kakvo jest, a ono jest loše, već poslije svakog brodoloma pričamo izlizane floskule i slušamo dužebrižnike koji uvijek sve znaju, a pritom neki od njih vješto skrivaju svoju ulogu koju su imali u prethodnim posrtajima.

Nakon nesretnog riječkog epiloga izbornik Damir Mulaomerović je naglasio da smo sabi sebe pobijedili. Ima možda nešto istine u tome jer, kad promašiš sedam slobodnih bacanja u završnici u kojoj si vodio, jasno da si sam sebe upucao u nogu. Ali mi smo izglede za SP izgubili nakon tri uvodna poraza u skupini, koja je prilikom ždrijeba izgledala dosta obećavajuća, ali očito da nismo naučili lekciju iz prethodnih kvalifikacija, kada smo također gubili utakmice sa i bez pomoći NBA igrača i onih euroligaških.

Jasno da je stiglo i vrijeme za polaganje računa. Aktualna garnitura HKS-a nije se proslavila i treba se pošteno izjasniti o svome dijelu odgovornosti, koja nije mala. Ali ne snose je samo dva Vrankovića i Rađa, ima je nešto i na plećima Bogdanovića, Hezonje, Zupca, Mulaomerovića i njegova prethodnika Mršića… Izvedbe na parketu su najvažnije, a one su bile očajne i glavni su razlog još jedne gorke pilule. Možda nam sljedeća slijedi već na Eurobasketu. Može li se nakon novog razočaranja u manje od dva mjeseca popraviti raspoloženje u našoj reprezentaciji? S obzirom na posljednja izdanja, bit će to zahtjevna misija, možda i nemoguća.