Problemi vezani uz okoliš i ekonomiju, zajedno s globalnim razvojem te povećanom sviješću ljudi o održivosti, pridonijeli su razvoju novog koncepta pod nazivom bioekonomija. Bioekonomija se definira kao područje ekonomskih aktivnosti koje se odnose na razvoj, proizvodnju i uporabu bioloških proizvoda i procesa. U užem smislu, ona uključuje inovativno gospodarstvo s niskom razinom emisija kako bi se osigurala održivost poljoprivrede i ribarstva, sigurnost opskrbe hranom i održivo korištenje obnovljivih bioloških resursa i biomase u industriji, uz istovremenu zaštitu bioraznolikosti i očuvanje okoliša.
Koncept je prihvaćen i produbljen početkom 2000-ih u Europskoj uniji (EU), kada je bioekonomija predstavljena kao dio odgovora na istaknute probleme i potrebe vezane uz imperativ rasta produktivnosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Istodobno, koncept bioekonomije zaživio je na području Sjedinjenih Američkih Država, a te procese slijedile su i mnoge druge države diljem svijeta promišljajući odgovore na globalne razvojne izazove i razvijajući strateške dokumente povezane s konceptom bioekonomije kao okvirom za održivi rast i razvoj.

U posljednjih desetak godina nastali su i neki slični razvojni koncepti koji se temelje na zelenom i održivom poslovanju, poput zelene ekonomije, plave ekonomije i kružne ekonomije. Svi ti koncepti imaju isti cilj kad je u pitanju ostvarivanje globalne održivosti. Kružno gospodarstvo je model proizvodnje i potrošnje koji uključuje dijeljenje, posudbu i ponovno korištenje, popravljanje, obnavljanje i reciklažu postojećih proizvoda i materijala što je duže moguće kako bi se stvorila dodatna - duža vrijednost proizvoda (Europski parlament). Bioekonomija čini najuži koncept koji se temelji na biobaziranim, biološkim proizvodima i bioenergiji. Zelena ekonomija, općenito, odnosi se na obnovljive izvore energije, ekološku proizvodnju, proces recikliranja i društvenu prihvatljivost gospodarskih aktivnosti, a plava ekonomija odnosi se na održivo korištenje i očuvanje morskih resursa.

Bioekonomija Europske unije jedan je od najvećih i najvažnijih sektora s godišnjim prometom od oko 2,3 bilijuna eura, dodanom vrijednošću od 621 milijarde eura i 18 milijuna zaposlenih u 2017. godini (analiza za članice EU-27). Ekonomije se preusmjeravaju prema održivom, inovativnom i resursno učinkovitom gospodarstvu, odnosno biogospodarstvu. Ipak, postoje i očite razlike u gospodarskom razvoju između članica koje generiraju nižu dodanu vrijednost praćenu većom zaposlenošću u sektorima bioekonomije i članica koje su vodeće prema ostvarenom prometu i visokoj dodanoj vrijednosti.

Prva zajednička strategija bioekonomije u Europskoj uniji donesena je 2012. (European Commission, 2012.) pod nazivom Inovacije za održivi rast: bioekonomija za Europu. Strategijom se nastojalo potaknuti i intenzivirati modernizaciju tradicionalne industrije, naći alternativna rješenja za smanjenje ili zamjenu proizvoda temeljenih na nafti, naftnim derivatima ili prirodnom plinu te dodatno potaknuti zamjenu fosilnih goriva energijom iz biomase. Strategija je 2018. godine dopunjena tako što je usklađena sa 17 ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih naroda do 2030. godine. Prioriteti su bili usmjereni na poticanje istraživanja i razvoj novih tehnologija i procesa temeljenih na inovacijama, na poticanje obrazovanja o bioekonomiji, razvoj relevantnih javnih politika, uključivanje različitih gospodarskih sektora, intenziviranje međusektorske suradnje te na unapređenje tržišta i konkurentnosti u sektorima koji se temelje na biomasi. Ključne smjernice za budući razvoj bioekonomije u Europskoj uniji vodile su prema dostupnosti i sigurnosti hrane, održivom upravljanju prirodnim resursima, jačanju europske konkurentnosti i otvaranju zelenih radnih mjesta, ublažavanju i prilagođavanju klimatskim promjenama te smanjenju ovisnosti o fosilnim izvorima energije.

Ažuriranje europske strategije o bioekonomiji uključilo je i nove prioritete u ostalim povezanim sektorskim politikama na europskoj razini poput noveliranja zakonodavstva koje se odnosi na industrijske energetske politike i poljoprivredne politike u kojima se dodatno naglašava važnost održive i kružne bioekonomije.

Smjernice koje su naglašene u strategiji bioekonomije iz 2018. godine prenesene su u Europski zeleni plan, prema kojem će Europa postati ugljično neutralan kontinent do 2050. godine. Primjerice, zajednička su područja djelovanja naglašena u oba dokumenta poticanje ulaganja u ekološki prihvatljive tehnologije, razvoj inovacija, uvođenje čišćih, jeftinijih i zdravijih oblika privatnog i javnog prijevoza, dekarbonizacija energetskog sektora, povećavanje energetske učinkovitosti zgrada i jačanje međunarodne suradnje na unaprjeđenju ekoloških normi i standarda.

Neke države članice Europske unije pripremile su i svoje nacionalne ili regionalne strategije razvoja bioekonomije. Na nacionalnoj razini deset država članica ima svoje strategije bioekonomije: Finska i Njemačka (2010.), Španjolska (2016.), Francuska, Italija i Latvija (2017.), Irska, Nizozemska i Velika Britanija (2018.) te Austrija (2019.). Svaka od tih zemalja ima neke svoje naglaske u strategiji bioekonomije vezane uz postojeće razvojne prioritete zemlje u cjelini. Primjerice, Finska ima snažan fokus na socioekonomskim pokazateljima, Njemačka naglašava značenje i važnost biofizike i tehnološkog razvoja, Italija ističe značenje dostupnosti biomase, zaposlenosti, ljudskih kapaciteta i inovacija te tržišta, a Austrija naglasak stavlja na važnost šumarstva kao ključnog potencijala za razvoj bioekonomije.

Iako Republika Hrvatska ima znatan potencijal za razvoj bioekonomije, po svim je ključnim pokazateljima razvoja sektora na začelju Europske unije. Prema podatcima iznesenima u jedinoj dostupnoj stručnoj publikaciji o ovoj temi - “Bioekonomija” (EIZ, Sektorske analize, 2020.), za 2018. godinu ukupna veličina bioekonomije u Hrvatskoj procjenjuje se na 204.000 zaposlenih koji ostvaruju 11,33 milijarde eura prometa i 3,47 milijardi eura dodane vrijednosti. Najveći broj zaposlenih je u poljoprivredi, slijedi proizvodnja hrane, pića i duhanskih proizvoda te prerada drva, proizvoda od drva i namještaja. Najveći promet i najviša dodana vrijednost ostvaruju se u proizvodnji hrane i pića te u poljoprivredi. U 2018. godini broj zaposlenih u sektorima bioekonomije smanjio se za 41,4 % u odnosu prema 2008. godini. U promatranom desetogodišnjem razdoblju najveći pad zaposlenih bio je u poljoprivredi (57,7 %). Od ukupnog broja sektora bioekonomije njih pet bilježi porast zaposlenosti u 2018. godini u odnosu prema 2008., a to su: proizvodnja električne energije iz biomase (3,8 %), proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda iz biomase (25,3 %), proizvodnja duhanskih proizvoda (15,6 %), proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka iz biomase (14,7 %).

Posljednjih nekoliko godina vidljivi su znatni iskoraci u razumijevanju i prihvaćanju razvojnih mogućnosti u području bioekonomije. Ideje i konkretni iskoraci dolaze od poduzetnika i kreatora razvojnih politika s lokalne i regionalne razine, što daje nadu da je konačno porasla svijest i razumijevanje o ovoj problematici te da je prihvaćeno razvojno planiranje na temelju stvarnih, raspoloživih prirodnih resursa.

Unatoč tome, Hrvatska još uvijek nema svoju strategiju razvoja bioekonomije kao neke druge zemlje članice EU-a. Naime, hrvatska Vlada identificirala je bioekonomiju u dva od pet tematskih područja u Strategiji pametne specijalizacije (Vlada Republike Hrvatske, 2016.) u tematskom području (TPP) Energija i održivi okoliš te u području Hrana i bioekonomija. U prosincu 2019. Ministarstvo poljoprivrede formiralo je međuministarsko Povjerenstvo za bioekonomiju. U Nacrtu prijedloga Strategije poljoprivrede do 2030. godine (Ministarstvo poljoprivrede, 2020.) predlažu se razvoj i provedba nacionalne strategije bioekonomije (provedbeni mehanizam E.2.). Kako je prelazak na kružnu i održivu bioekonomiju ključan za hrvatsko gospodarstvo, to nije najbolje strateško-plansko rješenje jer ograničava planiranje napretka u drugim relevantnim područjima vezanima uz bioekonomiju, poput kemije, farmacije, energetike, biotehnologije i sl. Ipak, razvoj bioekonomije dio je ključnih razvojnih dokumenata na nacionalnoj razini - Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Također, većina nacrta županijskih planova razvoja za razdoblje do 2027. godine poslanih u javnu raspravu uključuje razvoj bioekonomije, na razini posebnih ciljeva ili kao konkretnu mjeru. Tako se upozorava na činjenicu da bioekonomija može imati snažan utjecaj i na održivi ekonomski rast i razvoj na lokalnoj i regionalnoj razini.

U Hrvatskoj su svi ključni sektori bioekonomije (poljoprivredno-prehrambeni sektor, šumarstvo, ribarstvo, akvakultura) izloženi snažnim klimatskim promjenama, pa je njihova prilagodba ključna za budućnost hrvatskog biogospodarstva.

(DR. SC. ANAMARIJA FARKAŠ/PROF. DR. SC. KARMEN MARGETA/Bioekonomija u Hrvatskoj - znamo li kamo idemo? IRMO aktualno 28/2022/)

Pišu: Karmen MARGETA i Anamarija FARKAŠ