Dugo očekivani izlazak iz svjetske ekonomske krize izazvane pandemijom koronavirusa donio je i jedan neočekivan šok: cijene energenata, prirodnog plina, električne energije i naftnih derivata narasle su. Ni najiskusniji svjetski energetski stručnjaci ne usude se danas dugoročno prognozirati što nas očekuje u mjesecima i godinama koje dolaze. Danas se više ne postavlja pitanje kada ćemo se vratiti na staro stanje nego kako ćemo se uspjeti i u kojem vremenu prilagoditi na nove okolnosti. Međutim, i to kao da nam nije bilo dovoljno, uslijedili su novi trenuci i izazovi izazvani ratnim sukobom u Ukrajini - kaže Igor Grozdanić, elektroenergetičar, znanstvenik koji se više u zadnje vrijeme bavi strukom, direktor energetike u tvrtki Turbomehanika d.o.o.
S obzirom na sadašnje stanje s energetikom, kako biti optimist u vremenu kad pesimizam dominira?
- Stari japanski vizionari i mislioci, kao i energetičari, znaju reći da je svaka kriza prilika, prilika za promjenu smjera, prilika za promjenu navika u društvu, zajednici i struci, ali i promjenu ponašanja i svijesti. Kriza je prilika za ukupnu društvenu i osobnu promjenu. Ovo je zaista prilika za promjenu cjelokupne društvene paradigme ne samo u energetici i njezinom značaju, nego i u svim društvenim odnosima. Ovo je prilika da energetika zauzme ključnu poziciju, zasluženo mjesto u društvu i gospodarstvu. Previše se energetiku do sada ignoriralo i stavljalo u stranu i u Europi i u Hrvatskoj. Jeftina energija postala je navika, a to se nikako nije smjelo dogoditi, počevši od cijena prirodnog plina do električne energije. Vrijeme je da se uozbiljimo i ubrzamo energetsku tranziciju.

Kažete da je kriza velika prilika i za Hrvatsku i za EU. Što bi u tom smislu posebno naglasili?
- Nužno je promijeniti paradigmu ponašanja, rada, djelovanja, i politiku prema gospodarstvu, poduzetništvu i svim industrijama, dakako, u konačnici i prema energetici. Energetiku i energente treba više vrednovati, energiju treba pažljivo rabiti, a energetska tržišta strateški bolje razvijati. Hrvatskoj je sad prilika u geotermalnim izvorima, bioplinu, energiji iz otpada i reverzibilnim elektranama. Geotermalnih izvora imamo u dovoljnim količinama i s potencijalnim kapacitetom za proizvodnju električne energije od 350 MW i potencijalom proizvodnje toplinske energije do visokih 2000 MW. Na to bi Vlada RH trebala posebno obratiti pozornost. Također su tu projekti elektrifikacije, tu su već započeti projekti reverzibilnih elektrana, sunčeve elektrane i vodika.

Vodik je velika budućnost i iznimna europska prilika za većom konkurentnosti njezine industrije na globalnoj razini i Europska komisija je u zadnja dva mjeseca ubrzala procese po tom pitanju. U sljedećih nekoliko godina treba zaustaviti pad proizvodnje prirodnog plina obnavljajući rezerve i u Hrvatskoj i izvan nje za naše potrebe, tako ćemo krenuti prema većoj energetskoj samodostatnosti i neovisnosti, kojima sve pametno upravljane i dobro organizirane zemlje teže.

Udjel električne energije u energetskom "miksu" Europe snažno raste, a isto se događa i u Kini i Indiji. Ove dvije azijske zemlje također u zadnjih nekoliko godina bilježe veliki rast potražnje za električnom energijom, pa i to dodatno potiče rast cijena energenata na tržištu. Za kraj tu je i porast emisija CO2 koji je bio predviđen, ali očigledno netko nije dovoljno pazio na taj problem, tj. industrija ga je ignorirala, iako su bili na vrijeme upozoreni. I nije im to prvi put, a cijene emisija rastu, i bit će sigurno sve više.

Od našeg zadnjeg razgovora vezanog uz energetske probleme prošla su tri i pol mjeseca. Koliko se u međuvremenu energetska situacija dodatno usložila, i u kojim područjima najviše, kako u EU-u, tako i u RH?
- Nažalost, u zadnja dva mjeseca izgubila se (ako je uopće i postojala) korelacija između cijena sirove nafte i naftnih derivata. Ovo ljeto bit će cjenovno "vruće", ali nadam se da neće cijene ići na 20 kn/l, da će se zadržati do 17,18 kn. Predvidio sam ovakve cijene još početkom svibnja. Počela je ljetna sezona, i ništa nije neobično što su cijene više nego uobičajne. Mnogo je naših građana, ali i drugih građana EU-a sada na prometnicama, potražnja za naftnim derivatima je velika, a ponuda je postala dosta ograničena.

U zadnjih pet godina smanjen je kapacitet rafinerijske proizvodnje, mnogih rafinerija u EU-u više i nema. S druge strane i naftna industrija želi uvijek više profitirati tijekom ljeta, pa onda cijene idu svojim tokom, visoko. Očekujem da se trend stabilizira poslije 1. rujna.

Inače, u ljetnoj sezoni cijene naftnih derivate na tržištu ne treba dirati, treba ih ostaviti da se reguliraju prema zahtjevima tržišta, međutim, na jesen građanima, a posebno ugroženim poduzetnicima i industriji, treba izdati vaučere. Tu ima više modela, ali to bi bili zapravo najpošteniji modeli, jer bi ugroženi dobili povrat, a država ne bi morala zamrzavati cijene energenata.

Preko cijena i energije ne treba se igrati socijalne države. Cijene nafte i naftnih derivata s vremenom će se stabilizirati. Osobno vidim najveće probleme u prirodnom plinu, gdje su se cijene poremetile, a još više vidim u rastu cijena električne energije. No dok god imamo stabilni HEP, poskupljenja nećemo toliko osjetiti. Međutim, HEP nije socijalna institucija, i on neće moći podmiriti sve, i cijene plina, i cijene električne energije, i cijene za toplinarstvo. Jesen će biti vruća, na to treba upozoriti, ali ne pritom plašiti ljude niti paničariti oko svega. Ono što je važno, jest poslati poruku da će energije biti u dovoljnim količinama, zahvaljujući INA-i i rafineriji u Rijeci, i LNG terminalu. Ali i korisnicima koji su se već odlučili upravljati svojom energijom stavljajući solare na svoje krovove.

Koja su moguća rješenja, kako kratkoročna, tako i dugoročna?
- Ponavljam, i ponavljat ću, da sunčane energane treba što prije i u što većem broju postavljati na krovove. Ono što je također važno jest to da se što prije okrenemo OIE-u (Obnovljivi izvori energije), to smo zapravo već odavno trebali učiniti. Primjerice, donedavno je grad Maribor s okolicom imao gotovo isti broj sunčevih energana kao cijela Hrvatska! Trebamo se okrenuti i vodiku, plinsku burzu nismo napravili već godinama, razmatrala se još 2008. godine. Vrijeme je da bar planiramo vodikovu burzu, pa da je i napravimo do 2030. Pitanje, imamo li hrabrosti iskoračiti u tom smjeru. O svemu tome tome treba razmišljati i poduzimati konkretne korake. Energija iz otpada također može biti jedno od rješenja. Vidimo danas probleme na Kaštjunu, još veće probleme u gradu Zagrebu s otpadom, trebamo s jedne strane poštivati hijerarhiju gospodarenja otpadom, a s druge strane ulagati u energane na otpad. Lokacija ima, od Zagreba, Siska do Osijeka. Otpad je važna sirovina, i trebamo ga što manje odlagati. Pohvaljujem CGO Bikarac, za kvalitetno upravljanje projektima i samim Centrom.

U vašim izlaganjima često spominjete elektrifikaciju industrije i prometa, smanjenje dizela i benzina na našim prometnicama. Kakva je tu situacija?
- Trend je smanjenja benzina i dizela, i nadam se da će se taj proces nastaviti. Važno je što više smanjiti njihov utjecaj i okrenuti se novijim i održivijim tehnologijama. Trebamo što više maknuti fosilna goriva iz prometa RH. Jedan od načina je elektrifikacija (ali samo jedan). Danas je elektrificirano oko 25,8 % procesa i sektora, a cilj je do 2050. godine elektrificirati 57 %. Uz dio elektrifikacije koju se planira postići kroz vodik, ukupno je do 2050. godine planirano 75 do 85 % direktne i indirektne elektrifikacije. Što više to bolje. Zašto se uopće ide u tom smjeru, koji su ciljevi? Pa zbog energetske sigurnosti, manjeg i kompaktnijeg energetskog sustava i veće energetske učinkovitosti. Trenutačna veličina energetskog sustava, zahvaljujući elektrifikaciji, znatno će se smanjiti. Bitno je naglasiti da ne treba gledati samo proizvodnju električne energije, nego kako na strani potrošnje možemo elektrificirati što više procesa.

Kakva je, prema vašem mišljenju, energetska stategija Europske unije?
- Trenutačna EU strategija je smanjivanje uvoza ruskih fosilnih goriva, počevši s ugljenom kojeg EU uvozi 45,6 %, zatim sirovom naftom koju uvozi 25,7 % te prirodnog plina kojeg EU iz Rusije uvozi 38,1 %. Da bi se ovaj uvoz smanjio te energente treba na neki način zamijeniti. Jedan od načina je diversifikacija opskrbe prirodnim plinom kroz dodatne kapacitete LNG-a, ali i kapacitetima vodika, biogoriva, biometana. Hrvatska može pomoći sa svojim LNG terminalnom na Krku, a nadam se u skoroj budućnosti i s vodikom i bioplinom.

Ukupno uzevši, koliko su novi ciljevi ostvarivi?
- U sektoru transporta cilj udjela OIE-a za 2020. godinu bio je 10 %, i tu Hrvatska jako loše stoji. Mi smo nominalno bili ispod 5 %. Jako smo tromi, i to nam je izgleda najizazovniji sektor za ulaganje u obnovljive izvore i elektrificiranje. Za 2030. godinu cilj je EU-ovog udjela OIE-a u transportu podignut na16 %.

Za kraj, što nam je učiniti i koje institucije i tvrtke vidite kao lidere u energetskoj tranziciji?
- Ovdje svakako vidim, osim HEP-a, JANAF-a i Ine, srednje tvrtke kao što su SCAN, Turbomehanika, Data Link, Klima oprema i Simens Energy. Vidim i dobre institucije kao što su EIHP, FER, FERIT, FSB, FESB, AZO, FZOEU i slične. Moramo se više uključiti u europske procese, više povlačiti financijskih sredstava, nikako ne ignorirati trendove, snažnije dati potporu poduzetnicima i gospodarstvu, uložiti u razvoj, inovacije i ljude. Ljudi čine promjenu i dodanu vrijednost u ovim izazovnim i dinamično turbolentnim vremenima, njih treba poticati. Zaključak se svodi na realnost: imamo ljudske resurse, imamo znanja, idemo se pokrenuti! (D.J.)