Za početak citirat ću portal Ravno do dna: "Riječki Turisti nisu samo turisti na hrvatskoj rock sceni, oni su prekaljeni profesionalci koji su odlučili svirati muziku koju vole." I to bi bilo to, bolji opis riječkog benda teško da bih mogao smisliti. Bilo kako god, nakon nastupnog albuma "Human_esque" i drugog albuma, pod nazivom "Revolución", prožetih zvukom osamdesetih i devedesetih, Riječani na čelu s gitaristom i autorom Vladom Simcichem Vavom i vokalisticom Ivom Močibob, Bobom Grujičićem na bubnjevima i basistom Sergejom Hofmanom nedavno su predstavili novi singl "Rekvijem za san", kojim su ujedno najavili i svoj treći studijski album "Apneja", za Dallas Records. Uzevši sve u obzir, intervju s Vavom nametnuo se kao posve logičan izbor.

Tri albuma, hrpa singlova i videspotova, koncerata i medijske prezentacije - koliko je u svemu tome dosadašnjem zadovoljstva postignutim, možda i neko razočaranje (ako ih je bilo), gledajući u retrospektivi karijeru Turista otkad ste zajedno...?

- Pa krenuo bih od posljednjeg potpitanja. Teško mi je dosadašnju karijeru nazvati takvom, nažalost. Naime, kao i svaki muzičar, živim za to da sviram. Negdje, nekome. S Turistima je to u tolikoj mjeri rijetko da nisam siguran shvaća li nas se uopće ozbiljno. Iako su iza nas dva albuma i treći upravo objavljen, "Apneja", nismo prisutni na terenu. Bar ne onoliko koliko sam priželjkivao. Ako ovako nastavimo objavljivati albume, a već smo sedmu godinu na sceni, uskoro slijedi i jedan kompilacijski, koji bi se mogao ironično nazvati "hitovi koje nitko ne zna", ha-ha...



Od nastupnog LP-ja "Human_esque", preko "Revolución", do sadašnjeg "Apneja", može li se govoriti o izvjesnom odrastanju, odnosno sazrijevanju benda, ili možda, bolje reći, o tvojim razmišljanjima kako biti bolji, eventualno drukčiji od drugih i u konačnici svoj na svome, kad se radi o grupi kakva su Turisti na domaćoj i regionalnoj rock glazbenoj sceni?

- Svakako se nadam da je primjetan nekakav pomak od prvog albuma, koji je nastajao u hodu, s puno različitih ideja, nezgrapnim konceptom, ali koji je meni, osobno, bio jako potreban. Da, tada sam inzistirao na toj zamisli da je potrebno ljudskost vratiti u dnevnu uporabu, ali ne samo na verbalnom nivou. S riječima nismo nikada dovoljno jasni jer su podložne raznim tumačenjima. Na sljedećem albumu zauzeo sam nešto agresivniji stav, zazivajući - ajajaj, kakav sam ja izgubljeni slučaj - revoluciju, zahtijevajući slobodu, kao da sam slutio skori lockdown i sva ona ograničenja kojima smo bili izloženi u godinama koje su slijedile. I zvuk sam albuma prilagodio toj zamisli, čvrst, gitarski, beskompromisni. S "Apnejom" odlazim u novi prostor, puno tamniji, gotovo darkerski postpunk, s lirikom koja je na razmeđu ljubavi, magičnosti i melankolije te gubitka. I posvećen je mojim roditeljima.

Na tragu prethodnog pitanja, možda bi bilo bolje da usporediš Turiste u početku karijere i Turiste danas, kao i albume, koje su i kakve razlike i sličnosti, izvori inspiracije, stilske odrednice i mijene...?

- Razlike su, nadam se, jasnije. Žanrovski se volim upletati u svaku onu muzičku formu koju volim i koje sam upijao pedeset godina, koliko sam diskofil, kao i služiti se inspiracijom onih s kojima godinama surađujem i sviram. "Apneja", međutim, nema nekih većih oscilacija, pa se na albumu neće čuti ništa nalik na country ili blues, čemu sam inače vrlo sklon, nego je materijal ujednačen, pažljivo posložen i produciran, zahvaljujući našem stalnom suradniku Mateju Zecu. Radilo se vrlo polako, godinama, dok nisam došao do zvuka i pjesama koje neće previše odstupati jedna od druge. U tom procesu, naravno, otpale su mnoge gotove stvari, kao i skice, za koje postoji mogućnost da se pojave u nekom drugom ruhu nekad u budućnosti.



Uz već objavljene singlove "Porušena stabla", "Tigar od papira" i obradu pjesme Katarine II "Radostan dan" odnedavno se vrti i "Rekvijem za san", popraćen efektnim videspotom. Reci nam nešto o tim pjesmama, kao i o novom albumu "Apneja"? Zašto takav naziv, apneja je poremećaj spavanja...?

- "Stabla" je nastala kao posljedica rezultata nerazumijevanja među ljudima, bili partneri ili ne, a nastale napukline vrlo često počinju gašenjem razgovora, a konačno završavaju na dva suprotna pola i potpunim udaljavanjem, završetkom odnosa koji je nekad bio prisan. Ovu nam je pjesmu uobličio i aranžirao član grupe The Siids, zavidno talentirani Darko Terlević. "Radostan dan" optimistično smo snimili jer smo se ponadali da ćemo time proslaviti kraj pandemije. Zablude starog romantika, he-he. "Tigar" je na vrlo sličnom tragu, lirikom, kao i "Stabla", nekad snažni muškarac zapravo je najobičnija iluzija, opasan poput tigra od papira. "Rekvijem za san" predstavlja život koji nije samo puki protok vremena, a niti je ispunjen samo čarolijom liričnosti sna ili tugom. U stalnom smo prelasku između nekoliko prizora, događaja, oni nas čine boljima, ali nerijetko nas ostavljaju u nedoumicama kao dostavljače hrane s pogrešno upisanim adresama. Vrlo je lako u takvim trenutcima pripisati to razdoblje rekvijemu za samo postojanje, izokrenuti se protiv sebe, odustati. Ponekad je potrebno čak i krivotvoriti istinu, ali nikada na štetu drugoga, da bismo ostali dobro, nazvati poraz pobjedom. Sve kako bismo shvatili koliko je ljubav teška i istodobno blistava.

Vizualni identitet pjesmi "Rekvijem za san" dala je riječka redateljica Kristina Barišić, s kojom bend prvi put surađuje. Jesi li zadovoljen suradnjom i postignutim rezultatom? Što zapravo tebi znači vizualni identitet pjesme/pjesama, ali i benda, taj dio stvaralaštva odavno je sastavni dio svakog bavljenja glazbom u kreativnom, ali i u komercijalnom, promotivnom smislu...?

- Najprije želim pohvaliti entuzijazam i radni elan koji je Kristina pokazala tog dana. Nije se samo radilo o postavljanju scenografije, pažljivo složenim svjetlima, svaki se kadar ponavljao onoliko puta koliko je bilo potrebno da ona bude zadovoljna. Naš je angažman bio zaista minimalan, a spot je pokrio sva naša očekivanja. Usput, tijekom samog snimanja dogovorili smo i suradnju na njezinu novom filmu, tako da će se nešto moje muzike naći na tom novom projektu. Dosad, nažalost, nismo polagali previše u estetiku spotova, osim vrlo rijetko, kao u npr. "Moj toreador" i "Nepobjedivi", nego se uglavnom kolažiralo sa snimkama s naših živih nastupa. Svjestan sam tog manjka u našem pristupu, no svakako valja imati na umu da smo apsolutno sve dosad sami financirali, i zbog toga je upravo videosegment bio u nepovlaštenom položaju u odnosu prema studijskom pristupu, koji je seriozan i posvećen.



Kako si ti osobno, a onda i Turisti, izdržao dvije godine bez koncerata pred publikom? Drugim riječima, koliko ti je izolacionizam zbog pandemije, s druge strane, bio dodatni motivirajući faktor za rad u studiju, za neke nove ideje, za, recimo tako, svođenje računa sa samim sobom i svijetom glazbe, u kojem si već gotovo četiri desetljeća...?

- Oh, pa taj je "gap" bio od neprocjenjive važnosti! Ne samo zbog kreativnog outputa koji mi se otvarao nego i zbog važnosti odnosa u bendu, ali i razotkrivanja određenih osobina ljudi. Izolaciju nisam toliko teško doživio. Familija je bila na okupu i kad god smo mogli, izlazili smo u prirodu, gdje nismo sretali previše ljudi, i ponašali se gotovo normalno obilazeći punktove koje smo ionako otprije poznavali. Uglavnom, u potrazi za šparugama, ha-ha, ne za nedaćama. U svakom slobodnijem trenutku lovio sam se instrumenta i bilježio razne ideje, neke su bile za Turiste, a neke za moje vlastite eskapade, koje su se na kraju i pretvorile u instrumentalni EP "Escapism", dostupan u cijelosti na YouTubeu. Također, dopisnim smo načinima i smicalicama snimili, pričam o Turistima, prigodnu pjesmu "Ovi su dani takvi", koju nam je vizualom uobličio Gonzo. Trake s kanalima slao sam Mateju, koji je u studiju sve to sjajno posložio i upakirao. Što se tiče svođenja računa, nećemo si lagati, zaista sam pomislio da je ono bio kraj nastupima kakve smo poznavali i da ćemo se ubuduće morati prilagoditi tim nesretnim online svirkama. Srećom, pesimistične su se prognoze pokazale pogrešnima.

S prošlim vremenima u vezi, ali puno dalje od pandemije - mediji svako malo spominju 80-e, te su godine danas kurentna retroroba, gotova da vlada retrovirus glazbe i stila osamdesetih prošlog stoljeća. Kakav je tvoj odnos prema tom "trendu", i općenito takvoj vrsti nostalgije...?

- Moram priznati da su moje najbezbrižnije godine pripadale upravo tom dobu, i da mi se zvuk tog vremena upisao u genetski kod, bilo da je on gitarskog karaktera, bilo onog elektro. Sasvim sigurno se negdje ponekad pojavi neki detalj u mojim pjesmama koji vuče malo na taj prizvuk, ili možda čak lirski kontekst. Mislim da je to nemoguće izbjeći, zaista sam bio izložen ogromnoj količini svakojake muzike, najprije kao novinar, pa potom DJ u klubu Palach, i, naravno, kao muzičar. Nemam nikakav oprečan stav prema nostalgiji. Ponekad je ona nužna kao izlaz i kao sigurnosna platforma spram sadašnjosti koja ne djeluje osobito privlačno.



Vratimo se malo do Rijeke. Riječka pop i rock scena nekada i danas? Rijeka je odavno prepoznata kao ključna za punk i novovalnu scenu bivše Jugoslavije, no što Rijeka znači danas, kad govorimo o glazbenoj sceni, uključujući i moderne trendove? Ima li Rijeka novih mladih snaga, ima li, između ostalog, relevatnih hip-hop i trap-hop snaga, poput, primjerice, Splita?

- Naša lokalna scena je žilava. Nešto je smanjenog obujma u odnosu prema osamdesetima, kada je gotovo svaki razred iz srednje, bilo koje, škole imao jedan bend, pa su festivali znani kao Ri Rock bili ključni za kratke nastupe, ali i za još brže razilaženje grupa u korist sastavljenja u potpuno nove, uzbudljive organizme. Današnji s trendovi bitno drukčiji, dakako. Najprije, mlađi kolege muzičari odgajani su uz MTV kanal, za razliku od naših generacija, koje su odrastale na isključivo lokalnim, domaćim izvorima, pa se i njihov izričaj od ovog stoljeća promijenio uporabom engleskom jezika u nešto sasvim drukčije, i u globalno prihvatljiviji svjetski zvuk. Ne moram posebno isticati, Jonathan ili My Buddy Moose, The Siids, Chasing Nord, Kryn, Old Night, One Possible Option i mnogi drugi. Što se tiče hip-hopa, poznato mi je da su u Rijeci djelovali prvi takvi hrvatski izvođači McBuffalo & Motherfunkers i Ugly Leaders, a sadašnje stanje na sceni mi je potpuno izvan fokusa. Ne znam što je trap-hop, zaista nemam pojma.

Tvoji interesi nisu samo glazbeni nego i daleko širi, u području kulture i umjetnosti. Dosad si objavio niz zapaženih knjiga, od kojih su "Podudarnosti" (2020.) svojevrsni distopijski roman. Što te posebno inspirira za pisanje, za bavljenje književnošću? Planiraš li novu knjigu, roman, zbirku pjesama...?

- Pa taj iskorak u književnost nije toliko čudan s obzirom na to da sam od malih nogu zaljubljen u čitanje, i da sam na temelju toga i upisao studij te na kraju i stekao zvanje profesora, koje, međutim, nikada nisam aktivirao jer sam odlučio posvetiti se potpuno ovom neizvjesnom, muzičarskom poslu. Objavljivao sam u mlađim danima svašta, uglavnom promašaje, u časopisu Val pokušao svojedobno realizirati zbirku pjesama, no, na moju sreću, izdavač je u međuvremenu bankrotirao, pa sam ostao pošteđen bar na neko vrijeme te vrste blamiranja. Prvi pravi pisani uradak spojio sam sa svojim instrumentalnim albumom "Soundtrack", gdje je paralelno s muzikom nastajala i novela "Svjetionik iskopanog oka". Tek nakon toga sam se okuražio i počeo pisati s nekom vrstom ambicije, želeći se okušati i u tom području. Nakon ove četvrte knjige, "Podudarnosti", nisam se otputio na novi izazov. Ne osjećam da trenutno to mogu izvesti, pa ću stoga radije pričekati pravi moment, nikako ne forsirajući pisanje zbog same skribomanije.



Osim glazbe, pisanja, književnosti, umjetnosti općenito, pratiš li sva ta dramatična zbivanja u svijetu i kako na njih reagiraš, hladne glave ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice? Rat u Ukrajini ne ulijeva baš puno optimizma za budućnost...

- Ma volio bih popiti jedan konkretan eliksir za imunost protiv svih ovih užasa koji nas tjeraju u tjeskobu i strah! Rat u Europi, sad, u 21. stoljeću?! Tko je to mogao zamisliti? I sad taj konstanti pritisak i jeza da se to uskoro ne prelije na ostatak kontinenta. Ostati izvan toga zahtijeva iznimnu koncentraciju, a kako ne primjenjujem nikakvu vrstu meditacije, mogu se lijepo fućkat! Ispravno je upozoravao davnih dana uvijek aktualni Morrison: The future‘s uncertain and the end is always near!

Vlado Simcich Vava u ovo digitalno doba? Koliko si IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Vava ne postoji u tom svijetu. Snimam na analognu spravu, slušam i kupujem ploče, ne streamam, ne koristim se društvenim mrežama, a nemam ni mobitel kojim su ukopčavam na internet. Ukratko - OUT.

Svedočimo izvjesnom povratku vinilnih LP ploča, a o CD-ovima zbog raširenog streaminga gotovo nitko više i ne priča. Čemu daješ prednost, CD-ovima, vinilu ili streamingu? Analognom ili digitalnom zvuku?

- Baš kako sam ti i prethodno rekao, volim ploče zbog svega, dugogodišnjeg diskofilskog staža, estetskog doživljaja omota, rituala brisanja prašine i stavljanja ploče na gramofon, pažljivog iščitavanja podataka otisnutih na omotu, uostalom i mirisa koji emaniraju police s vinilima. CD-ovi su oduvijek bili sekundarno bitni u mojem kolekcioniranju, no i dalje ih imam previše. Ne slušam ništa s tih digitalnih platformi. Zasad sebi taj luksuz nekorištenja digitalije mogu priuštiti. Iako, da se razumijemo, muzika na bilo kojem nosaču je potrebna i da nisam tako dobro opskrbljen pločama, sigurno bih posegnuo prema bilo kakvom izvoru.



U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Vladi Simcichu Vavi a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Drugim riječima, reci što još želiš istaknuti a da ja nisam pitao?

- Čini mi se da smo pokrili sve bitno i nevažno. Osjećam se ugodno iscrpljenim, he-he... Inače, nisam osobito zanimljiv pa je teško izmišljati. Eventualno se može fabricirati poneka informacija iz prošlosti u svrhu samomitologizacije, prilagoditi današnjim samopromotivnim kriterijima.

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Vlade Simcicha Vave kao glazbenika, prije svega, ali i Turista, s kojima imaš već treći LP?

- Ufam se u bolju budućnost, ispunjenu s više nastupa i još snimljenih materijala, bez obzira na to bili oni ciljano za neke druge medije poput filma ili radiodrama, bili pak samo za nastavak postojanja benda. Turista ili bilo kojih drugih s kojima surađujem, dakle, Parafa i Ivanke i Mrleta.

Zaključno - Vlado Simcich Vava u tri-četiri-pet... deset riječi, jučer, danas i zauvijek?

- Stari dosadnjaković, predvidljiv poput screen savera, znatno uporniji negoli talentiran.