Premda smo o (ne)povjerenju u institucije pisali u više navrata, dojam je da se ta tema u javnosti konstantno provlači tijekom zadnjih tridesetak godina, otkako je nezavisne i samostalne Republike Hrvatske. Gledajući širi kontekst i uzimajući sve faktore (okolnosti) u obzir, kakav bi bio jedan objektivni zaključak zašto je tome tako, koji su ključni faktori koji su prouzročili takvo stanje - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara s Krka?

- Povjerenje građana u institucije silno je važno. Živimo u uvjetima društvenog ugovora, kojim smo se dijela svojih sloboda odrekli u korist države, njoj priznajemo suverenitet, dakle pravo da bude konačna instanca donošenja odluka i da ima monopol na upotrebu sile. Isto tako, parlamentu smo u tom sustavu prepustili pravo da bude konačna institucija donošenja proračuna, dakle oporezivanja građana. Iako Skandinavci, primjerice, plaćaju nominalno veće poreze od naših, oni taj visok porezni teret ne smatraju nelegitimnim, jer vjeruju da nešto dobivaju zauzvrat. Da su javne usluge, javna dobra koje nudi država, takva da opravdavaju takav porezni teret. Otuda i ograničena porezna evazija i spremnost građana da snose svoj teret funkcioniranja države. Nasuprot tome, u Hrvatskoj smo uvjereni da ne dobivamo ništa, ili gotovo ništa zauzvrat za novac koji uplaćujemo u proračun, da se evazija javnog novca podrazumijeva, da su institucije podložne korupciji te da je legitimno pokušati se ponašati kao "free rider", ne snositi svoj dio troška funkcioniranja države i pribavljanja javnih dobara.



Utječe li na povjerenje/nepovjerenje u institucije u određenoj mjeri i nezrelost (nezavršenost) demokratskih procesa, napose kad se radi o zemljama s većim ili manjim balastom tranzicije (RH, zemlje zapadnog Balkana, bivšeg Istočnog bloka...). Drugim riječima, što pad povjerenja u neke od institucija i zadržavanja povjerenja u neke druge govori o stabilnosti društva i demokracije općenito?

- Kad govorimo o povjerenju u institucije, valja razlikovati povjerenje u javne vlasti, onaj njihov dio koji ili neposredno biramo na izborima, ili koji nastaju kao rezultat izbora, kad stranke, sukladno izbornim rezultatom "izgrađuju državu", "ugrađujući u nju" svoje ljude, sukladno osvojenoj potpori građana i odnosima u parlamentarnoj areni, povjerenje u trajne institucije, kakva je javna uprava, povjerenje u institucije koje bi sukladno načelima diobe vlasti morale kontrolirati javne vlasti (sudstvo i monetarna vlast, dakle, Narodna banka, primjerice) te povjerenje u institucije građanskog društva, poput Crkve, sindikata, nevladinih organizacija, ali i važnih segmenata građanskog društva, kao što je školski sustav, kao što su sveučilišta, nacionalna akademija znanosti i umjetnosti, sustav javnog zdravstva...

Zanimljivo je da u razvijenim državama povjerenje u institucije građanskog društva bitno nadilazi ono u političke institucije i javne vlasti. U nekim sustavima, primjerice nacionalna valuta je ta koja uživa veće povjerenje od političkih institucija, što govori o visokom vrednovanju djelovanja monetarnih vlasti, ali i poštovanju prema nacionalnoj valuti kao simbolu. U nekim sustavima povjerenje u Europsku uniju, kao političku integraciju koja, prema načelu supsidijarnosti, preuzima obavljanje onih poslova koje na nacionalnoj razini vlasti nije moguće efikasno provesti, ali i koja brine o poštovanju temeljnih zajedničkih načela, poput načela vladavine prava, pa građanima zemalja predstavlja i svojevrsnu zaštitu od presizanja ovlasti nacionalnih vlasti, nadilazi povjerenje u nacionalne vlasti.

Zanimljiv je poučak iz Švedske. Iako u ovoj državi velikih poreza, velikih socijalnih transfera, niske korupcije i visoke transparentnosti javnih financija, povjerenje u neke privatne kompanije (na primjer u IKEA-u), nadilazi povjerenje u javne vlasti, ipak nešto iz javnog sektora uživa daleko veće povjerenje nego privatne kompanije - sustav javnog obrazovanja i znanosti.

Koliko na povjerenje/nepovjerenje u institucije utječe i politička scena pojedine zemlje, uključujući i Hrvatsku? Drugim riječima, kad smo kod politike i političara, možemo li govoriti i o odgovornosti za podrivanje povjerenja u institucije od strane pojedinih aktera s političke scene, primjerice predsjednika Milanovića?

- Logično je da u parlamentarnim republikama koje imaju sustav parlamentarne vlade, dakle onima u kojima je Predsjednik Republike tek predstavnik suvereniteta, reprezent javne vlasti i zadužen "da brine o uravnoteženom djelovanju svih grana vlasti", institucija koja uživa najveće povjerenje građanima, među nacionalnim političkim institucijama. To je posebno logično u onim državama, poput Hrvatske, Slovenije, Austrije..., u kojima građani neposredno biraju predsjednika Republike na općim izborima. Povjerenje u predsjednika i njegova superiornost u javnom mnijenju, u odnosu na vladu koja stvarno donosi političke odluke i usvaja javne politike, pa za to i plaća cijenu, prirodno je i konstantno. Zanimljivo je, međutim, da povjerenje u instituciju predsjednika Republike u Hrvatskoj sustavno bilježi trend pada, iako je ono i dalje veće nego povjerenje u Vladu ili Sabor. Vidjet ćemo kako će neodgovorno ponašanje trenutačnog predsjednika Republike, njegovo poigravanje s vrijednostima koje bi trebale biti dijelom seta zajedničkih vrijednosti Europske unije, njegovo sustavno opstruiranje izvršne vlasti, dugoročno utjecati na povjerenje građana prema instituciji predsjednika. Možemo tek nagađati...

I Hrvatski sabor izgubio je dosta od nekadašnjeg povjerenja koje je bilo evidentno. Zašto je tome tako?

- Činjenica da je Sabor izgubio svoju prednost pred Vladom, kad je riječ o povjerenju u institucije. Nekoć je u Hrvatskoj bilo uobičajeno praćenje parlamentarnih rasprava, u Saboru je bilo snažnih govornika, pa iako su plenarne sjednice, koje se prenose, zapravo samo jedna dimenzija parlamentarnog rada, a onaj ključni ostaje skriven promatračima, stjecao se dojam da Sabor doista utječe na političke odluke. Koncept "glasovanja petkom" i dramatično snižavanje razine parlamentarnog diskursa, koje traje godinama, utjecali su na pad povjerenja u Sabor, a kroz taj pad povjerenja, zrcali se i pad povjerenja u rad političkih stranaka.

Koliko je u svemu problem i stranački sustav kakav imamo u Hrvatskoj?

- Hrvatski stranački sustav ima golem demokratski deficit. Glavni poslovi stranaka su prepoznavanje talenata za obavljanje javnih poslova, njihovo obrazovanje i promocija; nastupanje na izborima i legitimiranje poretka time što predstavnici stranaka izgrađuju političke institucije sukladno volji birača i zagovaranje stranačke političke filozofije i ideologije u javnosti te uz pomoć dijelova akademske zajednice i građanskog društva, bliskih stranci, izgradnja javnih politika koje bi stranka provodila, ako je u poziciji vlasti. Stranke ne regrutiraju u dovoljnoj mjeri talente za obavljanje javnih poslova, ne bave se dovoljno obrazovanjem svojih članova, nemaju jasne kriterije tko može, a tko ne može kandidirati za neku od javnih funkcija, ne izgrađuju izvršnu vlast s ljudima koji su nastupali na izborima. Posve zapostavljaju komunikaciju s građanskim društvom i akademskom zajednicom, i dok su u opoziciji ne bave se ozbiljno pripremanjem javnih politika. Sve to građani instinktivno prepoznaju, vide da stranke ne rade svoj posao, i zato im iz izbornog ciklusa u izborni ciklus poklanjaju sve manje povjerenja.



Mnogi ističu odgovornost političkih elita za trenutačno stanje, a stalno se navode i raširena korupcija, stranačko uhljebljivanje, neefikasna javna uprava, kompromitirano pravosuđe... Kad se uzme sve u obzir, je li povjerenje u institucije trajno narušeno, i kako je zapravo moguće vratiti povjerenje?

- Odgovornost uvijek snose oni koji imaju najveću moć. Korupcija je ozbiljan problem, jer kad građani znaju da javni novac "curi kroz rešeto", to ima poguban društveni efekt. Pad povjerenja u institucije samo je druga strana fenomena izbjegavanja poreznog tereta i nevoljkosti financiranja javnih poslova. Inače je povjerenje teško steći, a lako izgubiti. Štoviše, kad je povjerenje jednom izgubljeno, vrlo ga je teško vratiti. Najveći hrvatski problem je činjenica da u društvu ne postoje čvrste točke koje pobuđuju veliko povjerenje građana. Građani imaju nešto veće povjerenje u institucije, kao što su Crkva, ili vojska. Zanimljivo je da je i povjerenje u policiju veće nego ono u sudbenu vlast, a pogotovo u političku elitu. Opasno je to što je povjerenje relativno nisko i u medije, koji bi trebali biti svojevrsna kontrolna moć u društvu, ali i u institucije "civilnog društva", nevladine organizacije i pogotovo sindikate. Povjerenje u obrazovni sustav je više nego povjerenje u političke institucije, povjerenje u javnu upravu iz godine u godinu polako raste, i to jesu poželjni pomaci, ali još uvijek nedostatni za veliku promjenu. Bez sustava u kome znanost i obrazovanje uživaju povjerenje društva, a pretpostavka za to je njihova autonomija, kompetentnost i odsustvo korupcije i nepotizma u tim segmentima, teško možemo očekivati da se dogodi veliki preokret.

U društvima u kojima je korupcija visoka, autonomna sudbena vlast može pokrenuti procese koji vode prema ozbiljnim društvenim promjenama. Sjetimo se samo talijanskog iskustva i kolapsa stranačkog sustava i dotadašnje političke elite, koji je nastao nakon sudske akcije poznate kao "Čiste ruke". Ali za takav proces potrebne su neovisne institucije i ambicija nositelja sudbene vlasti da doista obavljaju svoju društvenu ulogu. Uostalom, sustav ograničenja vlasti, koji se u demokracijama izgrađuje od prvog modernog demokratskog ustava, Ustava SAD-a iz 1787. do danas, zasniva se na ideji da je vlast moguće kontrolirati samo tako da se jednoj ambiciji suprotstavi druga, jednako snažna ambicija. Bez "ambiciozne" sudske vlasti, bez jednako tako "ambiciozne" javne uprave i agencija za provođenje zakona, nema pune demokratske kontrole vlasti, a bez kontrole vlasti nema ni funkcionalne demokracije u koju građani imaju povjerenje. (D.J.)