Povjerenje u državu i njezine institucije iznimno je važno. No zanimljivo je da su u Europi velike razlike u pogledu povjerenja u sustave. Tako stanovnici zemalja zapadne i sjeverne Europe pokazuju značajno veći stupanj povjerenja od istočnih i južnih zemalja, gdje pripada i Hrvatska.

Međutim, zanimljiv je i podatak da u svim OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) zemljama posljednjih godina pada povjerenje u one koji vode zemlju. Što se tiče OECD-a, ali i mnogih drugih razvijenih zemalja, to bi se posljednjih godina moglo objasniti češćim krizama, pandemijom COVID-19, a danas i ratom u Ukrajini, što sve skupa dovodi do tektonskih, ekonomskih poremećaja i nestabilnosti. No to je ujedno neznatan pad povjerenja u države i njezine institucije, za razliku od već spomenutih zemalja gdje je to već godinama značajnije izraženo.

Obraćajući se u studenome 2020. godine hrvatskoj javnosti u povodu stupanja na snagu novih, strožih epidemioloških mjera u borbi protiv COVID-19, i predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio je, između ostaloga, da će "borbu protiv korone temeljiti na povjerenju građana i države", dodavši, između ostaloga, svojedobno: "Svakodnevno se stvara ‘umjetni dojam‘ da ništa nije u redu, da država i institucije krizama ne upravljaju dobro, bez obzira na to što namjerno zbunjivanje javnosti dodatno šteti svim akterima u nepredvidljivim nepogodama i bez obzira na to što su propusti uvijek mogući." To, dakako, otvara pitanje i o sadašnjim razinama (ne)povjerenja građana u državu i njezine institucije...

No što nam govore neka recentna saznanja o toj temi? Prema rezultatima istraživanja "Stabilnost i/ili promjene? Povjerenje u institucije u Hrvatskoj od 1999. do 2020." (objavljenog u časopisu Revija za sociologiju) politologa Nikole Bakete i Koste Bovana, koje su proveli na temelju podataka prikupljenih u istraživanjima u osam vremenskih točaka tijekom proteklih dvadeset godina, povjerenje građana u predstavničke institucije se smanjilo, što sugerira otuđenost građana od tih institucija i predstavlja problem funkcioniranju predstavničke demokracije u Hrvatskoj, dok je povjerenje u institucije sigurnosti, vojsku i policiju ostalo izrazito stabilno (o tome u prilogu Bakete i Bovana na idućim stranicama, nap. ur.).



I krajem 2020., na vrhuncu pandemije, provedeno je još jedno istraživanje čiji je cilj bio provjeriti odnos povjerenja u različite institucije (znanost, medicinu, Stožer i političke institucije) i pridržavanja preventivnih mjera te namjera cijepljenja na uzorku odraslih Hrvata. Primijenjena je analiza latentnih profila, koja je ugrubo upozorila na postojanje triju profila, sličnih po povjerenju u znanost i medicinu, ali različitih po povjerenju u Stožer i političke institucije. Daljnjim analizama utvrđeno je da, unatoč povjerenju u znanost i medicinu, povjerenje u političke institucije bitno određuje pridržavanje preventivnih mjera i namjere cijepljenja protiv koronavirusa, pri čemu su uvjerljivo najnepoželjnije rezultate postizali pojedinci iz klase koja je najmanje vjerovala političkim institucijama. Uvažavajući ograničenja zbog načina prikupljanja i obrade podataka, ovakvi rezultati sugeriraju važnost povjerenja u političke institucije tijekom nepredviđenih nepovoljnih situacija, poput pandemije.

Naravno, sve navedeno u Hrvatskoj bilo je i očekivano jer u nas sindrom nepovjerenja u institucije postaje već konstanta. Pa tako i danas. A ono što je također uočljivo - takvo stanje potiču i pojedini visokopozicionirani dužnosnici. Prisjetimo se, primjerice, samo izjava predsjednika Zorana Milanovića o koroni kao karijesu, pa samim time nepotrebnog dijela preventivnih mjera.



Predsjednik i u drugim kontekstima zna izražavati sumnju u neke od institucija, kao primjerice, u posljednje vrijeme, DORH. I svakako nije dobro da Predsjednik, koji je i sam institucija, radi pritisak na sustav, pa čak izjavljuje i kako bi ukinuo Ustavni sud. Jer samim time što je izrekao šalje poruku i mlađim generacijama kako se mogu ponašati - ne poštovati institucije, nepoštovati relevantne subjekte vlasti, biti neodgovorni u slobodi izražavanja i komentiranja.

Povjerenje u sustav često znaju potkapati i pojedine političke stranke, uopće ne vodeći računa o posljedicama. Tu u prvom redu iskače Most, koji je i svojim COVID referendumom pokušao dovesti u sumnju legalnost rada Nacionalnog stožera civilne zaštite, stručnjaka, pa i opstruirati rad same Vlade, ponajviše iz vlastitih politikantskih interesa. Most, naravno, sumnja i u nepristranost odlučivanja Ustavnog suda, koji po njima, kao i po Milanoviću, treba ukinuti. Nisu, međutim, mostovci jedini koji udaraju po državi i svim važnijim institucijama. Na našoj političkoj sceni doduše ima i posve opravdanih kritika na institucije, njihovu sporost, birokratiziranost i ono što se redom navodi - korupciju! No kad kritika poprima demagoške obrise i eskalira u populističku domenu, stvara se kontraefekt - umjesto da se vraća povjerenje u institucije, ono se dodatno narušava jer se uglavnom ne predlažu nikakva konkretna rješenja, nego se potencira sve negativno i posve zanemaruju ono što je dobro, kvalitetno i održivo.

Uzimajući sve u obzir, jedno od važnijih pitanja, pa čak i zbog eventualnih promjena ondje gdje nešto ne štima, jest kako smo i zašto zapravo prestali vjerovati u sustav, odnosno u institucije sustava, i koliko je za sve to odgovorna politika. Doduše, preispitivanje sustava, a time i postupaka političara, kao i stručnjaka koji u različitim institucijama rade, važno je i potrebno. Političari, kao i stručnjaci iz pojedinih područja, nisu nepogrešiva "kasta" da ih se ne bi trebalo propitivati. Međutim, u javnosti kao da im se ne daje pravo na pogrešku. Često nailazimo na mišljenje da u institucijama rade samo "uhljebi" i da zapravo nitko ništa ne radi da bi sustav funkcionirao efikasno, brzo i transparentno. Pritom se ne pravi razlika između onih koji dobro rade svoj posao i trude se i onih drugih, kojih svakako ima. U atmosferi linča postavlja se pitanje - koji je cilj tih napada? Želi li se samo ispucati vlastito nezadovoljstvo ili se stvarno žele promjene nabolje? Pomiče li se fokus s vlastitog nezadovoljstva na nekoga tko nam se čini lakom metom ili je cilj stvaranje boljeg sustava?

S druge pak strane, kako primjećuju i politički te društveni analitičari, nailazimo na to da i institucije reagiraju obrambeno, da teško priznaju vlastite pogreške i propuste, bez obzira na to je li riječ o manjkavostima samog sustava ili o ljudskom faktoru. Kao da se odbija preuzeti odgovornost za (ne)funkcioniranje i pokretanje promjena koje bi rezultirale unaprjeđenjem sustava, povećanjem kvalitete usluga i većom fleksibilnosti. I onda ponovno takva reakcija pojačava nepovjerenje u institucije, u sustav, pojačava frustracije i nezadovoljstvo. Jer, nažalost, često nailazimo na slučajeve da korisnici nisu dobili neku uslugu koju su tražili ili je ona bila nekvalitetna zato što su zaposlenici u sustavu bili neprofesionalni i/ili nezainteresirani.

Sve su to faktori o kojima ovisi (ne)povjerenje u institucije, pojedinačno ili ukupno. Ljudski je faktor pritom jedan od ključnih u svemu tome. Mentalitet i neki rigidni ostatci utjecaja bivšeg socijalističkog sustava čine svoje i u vremenu sadašnjem. Drugim riječima, nismo daleko od zaključka da Hrvati uporno već 30 godina umjesto da ih grade i razvijaju, razgrađuju i devastiraju svoje institucije u državi koju su i sami gradili. To je možda pretjerano demotivirajući zaključak, no valja o tome iznova razmisliti.

Naime, ako se u Hrvatskoj već 30 godina narušava smisao i funkcija institucija, dakle i povjerenje u njih, onda takvo stanje nije i ne može biti zalog za budućnost. To znači da je potrebno ulagati u ljude i u njihova znanja, ali isto tako ulagati u povjerenje javnosti u znanje i dobre namjere institucija, uključujući i dobre namjere odgovorne i konstruktivne politike i političara. U suprotnom, trpjet će ne samo stručnjaci u sustavu koji dobro rade nego i institucije u sustavu, što je onda put u daljnje opadanje kvalitete usluga u sustavima, navode stručnjaci. I kad sve sagledamo u širem kontekstu, opet dolazimo do - čovjeka!

Uglavnom, ne polazeći od samih sebe, nekima je za sve uvijek kriva država. A tu se svakako nadovezuje i često spominjani sindrom hrvatskog jala te bez utemeljenih dokaza širenje neistina i manipuliranja javnošću. U javnosti se gotovo programirano stvara ozračje nezadovoljstva, uporno se traži ono što ne valja, pa se često generalizira, prešućujući sve dobro i pozitivno. No, ipak, da nije sve crno, svjedoče i sve pozitivniji signali upravo iz institucija Europske unije, koji ukazuju na to da su pomaci nabolje u Hrvatskoj i te kako sve vidljiviji. Nabolje znači i povratak povjerenja u institucije, premda je taj put i dalje posut trnjem. Ili, kako je to rekao Frederick Douglass, američki reformator, političar iz 19. stoljeća: "Čovječanstvo ne drže laži. Povjerenje je temelj društva. Gdje nema istine, ne može biti ni povjerenja, a gdje nema povjerenja, ne može biti društva."