Kad je grčki premijer Kiriakos Micotakis prošlog tjedna objavio da je grčki skladatelj, najpoznatiji po glazbi za filmove "Istrebljivač" (Blade Runner) i "Vatrene kočije" (Chariots of Fire), Vangelis Papathanassiou, poznat kao Vangelis, umro u 79. godini, svijet popularne glazbe ostao je bez jednog od najvećih autora i izvođača, oskarovca koji je filmskoj glazbi poput drugih velikana (Bernard Herrmann, Ennio Moriccone, Nino Rota, John Williams...) udahno dušu i gotovo izvanzemaljsku snagu i dubinu izražajnosti, stvarajući djela neprolazne vrijednosti i trajne ljepote.

Grčka glasila objavila su, a svjetski mediji prenijeli, da je Vangelis umro od koronavirusa u Francuskoj, gdje je boravio kad ne bi bio u Londonu ili u Ateni. "Vangelis Papathanassiou nije više među nama. Glazbeni svijet izgubio je svjetskog (umjetnika) Vangelisa", napisao je grčki premijer na Twitteru. I nije usamljen u takvom razmišljanju, naprotiv, hvalospjeve Vangelisu izrazili su redom svi koji su ga poznavali, koji vole njegovu genijalnu glazbu (osobno sam također veliki fan, nap. D. J.), koji su s njim surađivali ili sjećajući se Vangelisa iz pop-rock benda Aphrodite‘s Child s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je ta grčka grupa nizala hitove ("Rain and Tears", "End of the World", "It‘s Five O‘Clock", "Marie Jolie"...) i bila popularna diljem Europe, najviše u Francuskoj.

Aphrodite‘s Child imali su velikog pjevača (i doslovno, s obzirom na kilažu!) Demisa Roussosa (pokojni od 2015.) i sjajnog bubnjara Lucasa Siderasa, ali je glazbeno sve konce u bendu povlačio Vangelis. U vrijeme kad je hippie pokret bio na vrhuncu, grčko čudo iz Atene doimalo se kao egzotika, no nevjerojatni Vangelisov talent izdvojio ih je iz mnoštva tadašnjih kontrakulturnih promicatelja "mira, sreće i ljubavi" i promaknuo u širi kontekst tadašnjeg progresivnog rocka, kojem su Aphrodite‘s Child odali počast svojim trećim i posljednjim albumom prije raspada, remek-djelom "666" iz 1972. godine. Već je na tom epohalnom izdanju Vangelis pokazao svoje goleme ambicije u glazbi, podalje od uobičajenih pop i rock formi, bliže klasičnom poimanju "simfonijske elektronike", što se poslije pokazalo dobitnom kombinacijom na nizu Vangelisovim samostalnih albuma. Kao samouki glazbenik i pionir elektroničke glazbe, Vangelis je već u Aphrodite‘s Child pronalazio nadahnuće u svemirskim istraživanjima, prirodi, futurističkoj arhitekturi, Novom zavjetu i u studentskom pokretu iz svibnja 1968. godine, no kad se posvetio filmskoj glazbi, nadmašio je sva očekivanja i povrdio se kao osebujni, unikatni i prepoznatljivo ambijentalno kontemplativni skladatelj i izvođač.

Kad su za takav autorski pristup filmskoj glazbi stigla prva priznanja, Vangelis je bio nezaustavljih, pa mu je karijera dosegnula globalne razmjere, što je kulminiralo nagradom Oscar za fascinantu glazbu iz "Vatrenih kočija" (1981.), koja je olimpijskoj sportskoj drami Hugha Hudsona (također nagrađen Oscarom) dala dodatni zamah i osigurala svjetsku slavu i popularnost. Onda je Vangelisa angažirao Ridley Scott da sklada glazbu za njegovu futurističku distopijsku sagu Blade Runner (u nas preveden kao "Istrebljivač"), što je za grčkog genija bio još jedan korak naprijed prema panteonu najvećih. S obzirom na to da su i Scottov film i Vangelisov soundtrack kako je vrijeme prolazilo postajali sve priznatiji, Blade Runner je kao cjelina postao primjer vlastite mitologije koja nadrasta vrijeme kad je stvorena i pretvara se u globalnu kulturnu i umjetničku baštinu civilizacije.

I sad se vratimo još malo do Aphrodite‘s Child, zapravo do njihove najpoznatije pjesme, evergreena "Rain and Tears". Naime, jedna od urbanih legendi kaže da je za monolog koji Roy Batty izgovara pred svoju smrt, Rutgera Hauera (nazaboravna uloga) nadahnula upravo spomenuta pjesma grčkih majstora. Doduše, monolog je napisao scenarist David Peoples, no Hauer ga je na setu izmijenio i prilagodio vlastitom senzibilitetu, predaja kaže nakon slušanja "Rain and Tears", pa smo na kraju dobili "možda najdirljiviji monolog o smrti u filmskoj povijesti", kako je to zapisao kritičar Mark Rowland. A taj se Battyjev govor pojavljuje kao posljednja pjesma reizdanja soundtracka filma, zajedno sa Scottovom Director‘s cut verzijom Blade Runnera iz 1992. godine.

"Vidio sam stvari koje vi ljudi ne možete ni zamisliti. Zapaljeni ratni brodovi na rubovima Oriona. Gledao sam kako C-zrake svjetlucaju u mraku onkraj Tannhäuser kapije. Svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je za umiranje", kaže Roy Batty, dok mu bijela golubica polijeće iz ruku i njegova duša odlazili (sintetskom?) Bogu, kako piše Marko Njegić.

I nakon svega, krug je zatvoren. Vangelis se "vatrenim kočijama", na kraju svog ovozemaljskog trajanja, odvezao do Olimpa, mjesta ponad oblaka, gdje žive svi grčki heroji i bogovi. U dvorani slavnih božica Afrodita svom je zemaljskom sinu podarila poljubac vječnosti, kako to i dolikuje boginji ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Svjedoci će reći kao je pritom i sama pustila posljednju suzu dok je kiša lila na Zeusove dveri!

Bilo kako god, nakon nezaobilaznog doprinosa u Aphrodite’s Child, dva su filma obilježila samostalnu skladateljsku karijeru Vangelisa jednom za svagda - “Vatrene kočije” i “Istrebljivač”. Naravno, Vangelis je skladao također zanimljivu glazbu i za još desetak drugih filmova kao što su “Nestao” Coste Gavrasa, “Žučni mjesec” Romana Polanskog i “Aleksandar” Olivera Stonea. No Chariots of Fire i Blade Runner mitovi su sami za sebe u tolikoj mjeri jedinstveni i originalni da svaki spomen na Vangelisa kao glazbenika ne može proći bez ta dva temeljna odredišta njegove koliko filmske toliko i općenito uzevši glazbeničke karijere. Slava Vangelisu!