Datum 30. svibnja sjeća nas na konstituiranje prvog višestranačkog, demokratski izabranog Sabora, 1990. godine u neovisnoj Republici Hrvatskoj. Taj je datum iznimno važan u novijoj povijesti Hrvata. Kao mlada demokracija, prolazimo, figurativno rečeno, i dječje bolesti, ali put napretka i demokratska orijentiranost Republike Hrvatske usmjereni su na stalnu pripadnost europskom identitetu - kaže prof. dr. sc. Stipan Tadić, s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- A nacije i nacionalni identiteti izuzetno su važni u europskoj zajednici naroda, kojoj smo povijesno uvijek pripadali. Politički ugled Hrvatske i njezin položaj djelomično su određeni i (post)komunističkom ostavštinom zemlje u tranziciji. Puno toga još možemo i trebamo učiniti kako bismo svoj identitet izgradili među ostalim zemljama EU-a, jer bez jakog identiteta ne možemo ostvariti napredak, ugled i usidriti se među EU državama koje takvog povijesnog iskustva, srećom, nisu imale.



Vratimo se na aktualna zbivanja. Koliko ukrajinski rat mijenja geopolitičke i geostrateške odnose u Europi i svijetu?

- Rat u Ukrajini je katalizator svih odnosa, odluka i multipolarnosti kako u Europskoj zajednici tako i u svijetu. Po opredjeljenju zemalja, sankcijama, pruženoj pomoći, solidarnosti, odlukama i drugome možemo jasno vidjeti umreženost cijelog svijeta, ali i promptni politički i ekonomski odgovor na situaciju rata. Europska unija u situacijama krize, a u samo dvije godine iskusili smo zdravstvenu, prirodnu i ratnu krizu, pokazuje snagu i važnost zajedničkih mehanizama za efikasno, solidarno, a, nadati se je, i supsidijarno djelovanje. Štoviše, na neki način djeluje i kao regulatorna unija, jer nastoji, u mjeri u kojoj je moguće, regulirati preraspodjelu među državama europskog kontinenta. Teško bi bilo svim državama dolaziti i do resursa, lijekova, pomoći... da ne postoje regulacija EU-a i pokušaji preraspodjele, jer bi inače vjerojatno postojala rang-lista prema moći i kapitalu država, a ostale bi stajale prepuštene same sebi. U situacijama složene krize zbog istovremenog tereta pandemije koronavirusa i rata na području Ukrajine, vidimo koliko mehanizama odgovora EU-a postoji. Vidimo i zajedničko djelovanje i suradnju članica prema istom cilju i ujednačen odgovor i stav. Možemo raspravljati o tome koliko je taj odgovor efikasan, adekvatan, može li se učiniti više, drukčije ili bolje, ali izražava tendenciju EU-a prema postizanju i očuvanju mira, solidarnosti i slobode u Uniji.



Hrvatska i susjedi, kakva je u tom kontekstu uloga RH, kakve su mogućnosti utjecaja na rješavanje postojećih problema..?

- Hrvatska prema svojim susjedima treba voditi konstruktivnu vanjsku politiku gledano s gospodarskog stajališta. S pravnog stajališta moramo djelovati solidarno, humanitarno, odgovorno i pravedno. Tamo gdje postoje hrvatske manjine, u zaštiti njihovih prava i interesa treba djelovati prema načelu reciprociteta. Vanjska politika, poglavito tamo gdje postoji i manjinsko hrvatsko autohtono stanovništvo, mora biti dinamična, usmjerena i uključiva. Rješavanje problema na način gašenja požara ili rutinske političke reakcije nije održiv model ponašanja matične države, nego bi odgovor trebao biti u sustavnom angažmanu oko zaštite prava i interesa Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Koliko hrvatskoj vanjskoj politici štete narušeni odnosi Pantovčaka i Banskih dvora...?

- Disonantni stavovi nedvojbeno štete. Štoviše, znatno otežavaju i ionako tešku situaciju dodatno opterećuju. Predsjednik i premijer imaju potpuno oprečne stavove, što nije dobro. Time zapravo važnost nekog pitanja i problema dobiva medijsku pozornost, ali i uvelike otežava pokušaje njegova konstruktivnog rješavanja kako bi se postiglo suglasje oko prioritetnih, vitalnih hrvatskih interesa. Možemo u tom smislu navoditi niz primjera, od, recimo, gradnje Pelješkog mosta, kada je Republika Srpska umjesto "hrvatskog predstavnika" uložila veto da se ne ide s tim pitanjem na međunarodnu arbitražu, pa da konstantnih problema koje Hrvati imaju u BiH, napose oko izbornog zakona, odnosno ravnopravnosti Hrvata kao konstitutivnog i ravnopravnog naroda s Bošnjacima i Srbima.



Položaj Hrvata u BiH stalno je aktualno pitanje hrvatske politike, a ne samo od izbora do izbora...?

- Problem položaja Hrvata u BiH nije sadržan samo u izbornom zakonu, premda je dobra mikroslika postojećih međunacionalnih i društvenih odnosa, ali problem je i ekonomske, pravne, socijalne i kulturne naravi. Gordijski čvor ne rješava se time da svatko konopac koji drži u rukama poteže na svoju stranu. Čvor se time samo dodatno stišće i učvršćuje. Isto vrijedi i za napete odnose u Federaciji BiH. Čvor bi, ako se želi razriješiti, bilo potrebno najprije olabaviti. Čini se da se takvo labavljenje, odnosno relaksiranje, odnosa još uvijek na obzoru društveno-političkih odnosa u Federaciji ne vidi. I nije to samo pitanje odnosa Hrvata i Bošnjaka nego i ponajprije međunarodne zajednice i njezinih "visokih predstavnika" (gubernatora u BiH!), koji su do takvoga stanja stvari svojim odlukama i doveli. Favoriziranje većinskoga naroda sa strane onoga tko upravlja "pravilima igre" uvijek je nužno vodilo majorizaciji, pobuni i/ili totalitarizmu.

Prisjetimo se samo rata u Hrvatskoj i BiH, do čega je dovela majorizacija i hegemonija jednoga naroda u bivšoj državi. Bošnjaci, na temelju nepravednoga izbornoga zakona, ne poštujući čak ni Ustavni sud vlastite države, nameću Hrvatima predstavnika ("Hrvata"!?) u Predsjedništvu i ("Hrvate"!?) predstavnike u Domu naroda, a time i na ostalim razinama vlasti. U demokratskim društvima čak i nacionalne manjine same biraju svoje predstavnike. A Hrvati u BiH nisu ni nacionalna manjina ni dekorativno-folklorna skupina, nego autohtoan, konstitutivan (politički!) narod, bez kojega ne bi bilo niti će biti BiH kao suverene države. (D.J.)