Leó Szilárd, šarmantni i pomalo ekscentrični mađarski fizičar, bio je stari Einsteinov prijatelj. Dok su živjeli u Berlinu, 1920-ih, surađivali su na razvoju nove vrste hladnjaka, što su i patentirali, ali nisu uspjeli plasirati. Nakon što je pobjegao pred nacistima, Szilárd je otišao u Englesku, a potom u New York, gdje je na Sveučilištu Columbia radio na problemu lančane nuklearne reakcije.

Bila je to ideja koja mu je pala na pamet jednom dok je čekao na semaforu, nekoliko godina prije, u Londonu. Čim je čuo za otkriće fisije uranija, Szilárd je shvatio da bi se upravo taj element mogao upotrijebiti za ostvarenje potencijalno eksplozivne lančane reakcije. O takvoj mogućnosti Szilárd je razgovarao sa svojim bliskim prijateljem Eugenom Wignerom, fizičarom iz Budimpešte, koji je također morao pobjeći. Obojica su se zabrinula da bi Nijemci mogli nakupovati zalihe uranija iz Konga, koji je bio belgijska kolonija. Pitali su se kako bi dva mađarska prognanika u Americi mogla upozoriti Belgijce. Onda se Szilárd sjetio da Albert Einsten prijateljuje s belgijskom kraljicom majkom. Kada su našli Einsteina, Szilárd mu je objasnio kako neutroni oslobođeni u nuklearnoj fisiji mogu izazvati eksplozivnu lančanu reakciju u uraniju okruženom grafitom. "Nikada na to nisam pomislio!" ubacio je Einstein. Postavio je nekoliko pitanja, prošao cijelim procesom u 15 minuta, te brzo izvukao zaključke. Umjesto da pišu kraljici, predložio je, bolje bi bilo pisati belgijskom ministru, kojega poznaje. Na kraju su odlučili - najbolje bi bilo da Einstein, koji je jedini bio dovoljno poznat da bude uvažen, napiše pismo belgijskom veleposlaniku s popratnim pismom za State Department. U međuvremenu je Szilárd stjecajem okolnosti za svoju ideju pridobio prijatelja iz nevjerojatne grupe mađarskih prognanika i teorijskih fizičara, Edwarda Tellera. "Vjerujem da će njegovi savjeti biti od pomoći, a mislim da će ti biti drago upoznati ga", rekao je Szilárd Einsteinu, te dodao: "Vrlo je draga osoba." Početkom kolovoza 1939. Teller je pisao, a Einstein je diktirao pismo kojim je najpoznatiji svjetski fizičar namjeravao upozoriti predsjednika Sjedinjenih Država da razmisli o oružju gotovo nezamislive moći koje može osloboditi snagu atoma.



Bilo je nekoliko verzija pisama. Dio duže verzije, koja je na kraju došla do Roosevelta, glasio je ovako:

Gospodine,

Navedeni rezultati E. Fermija i L. Szilárda, koje sam donio u rukopisu, pokazuju da bi element uranij, u skoroj budućnosti, mogao postati novi i važan izvor energije. Pojavili su se neki aspekti ove situacije koji, čini se, zahtijevaju veliki oprez i, ako je potrebno, brze poteze dijela vlade. Stoga smatram da mi je dužnost skrenuti Vam pažnju na sljedeće činjenice i preporuke… Vjerojatno će biti moguće uspostaviti lančanu nuklearnu reakciju s velikom masom uranija, čime će se naglo osloboditi golema energija i stvoriti goleme količine elemenata sličnih radiju. Gotovo je sigurno da će se to postići u bliskoj budućnosti.

Ta je nova pojava pogodna za stvaranje bombi pa se može očekivati - premda ne tako sigurno - da će biti napravljena, iznimno snažna vrsta bombi. Samo jedna takva bomba, dovezena brodom u luku, mogla bi razoriti cijelu luku sa širom okolicom…

S obzirom na tu situaciju, možda bi bilo dobro uspostaviti trajnu suradnju vlade i grupe fizičara koja u Americi radi na problemu lančanih reakcija.



Poslije je bilo raznih peripetija, ali su događaji važno pismo pretvorili u povijesni dokument. Podsjetimo, krajem kolovoza 1939. nacisti i Sovjeti iznenadili su svijet potpisivanjem ratnog sporazuma o suradnji te počeli napadati Poljsku. To je potaknulo Britaniju i Francusku da objave rat, čime je počeo Drugi svjetski rat. Iako tada neutralna, Amerika se počela naoružavati. Roosevelt je, kada je čuo za pismo, pozvao svog osobnog pomoćnika. "Treba nešto poduzeti", izjavio je. Napravljen je odbor, u kojemu Einstein nije sudjelovao. On nije bio nuklearni fizičar niti je volio blizinu političkih i vojnih vođa. No trojac mađarskih prognanika - Szilárd, Wigner i Teller - bio je ondje i spreman za akciju. Posao na atomskom projektu sporo je napredovao, pa je Einstein sve pogurao još jednim pismom predsjedniku. Nije želio dalje nazočiti sastancima, koji su doveli do Manhattanskog projekta i razvoja nuklearne bombe, vjerojatno ne bi bio dobrodošao jer je bio mirotvorac. Kako god, atomska bomba bačena je na Hirošimu 6. kolovoza 1945., gotovo bez rasprave na najvišoj razini. "O moj Bože", bilo je sve što je Einstein rekao! Tri dana poslije bomba je ponovno bačena, ovaj put na Nagasaki. Idućeg su dana dužnosnici u Washingtonu objavili cijelu povijest tajnih nastojanja da se napravi atomsko oružje, koju je sastavio Henry De Wolf Smyth, profesor fizike s Princetona.



Vrlo neugodno za Einsteina, Smythovo je izvješće veliku povijesnu težinu za pokretanje projekta pridavalo pismu što ga je Einstein bio napisao Rooseveltu 1939. Zbog navedenog utjecaja tog pisma te odnosa mase i energije koji je postavio četrdeset godina prije, Einsteina je široka javnost povezala s izradom atomske bombe, premda je njegov doprinos bio zanemariv. Časopis Time stavio je na naslovnicu njegov portret s atomskom gljivom i formulom E = mc².

Prije nego što se vratimo u dane prije početka atomskog doba, kako bismo doznali kako je nastala glasovita Einsteinova formula, naglašavamo da je ovaj podugački opis, koji je sada zbog Ukrajine aktualniji nego ikada prije, samo mali ulomak iz iznimne biografije "Einstein - njegov život, njegov svemir" Waltera Isaacsona, izišle u izdanju Školske knjige. U njoj, između ostaloga, u poglavlju Čudesna godina: kvanti i molekule, 1905., piše: "Nije bilo pokazatelja da je Einstein upravo ponovio čudesnu godinu (annus mirabilis) kakvoj slične nije bilo sve tamo od 1666. kada je Isaac Newton razvio infinitezimalni račun, analizu spektra vidljive svijetlosti i opći zakon gravitacije. Te je godine napisao četiri rada. Prvi je rad koji govori o zračenju i energijskim svojstvima zapravo onaj koji zaslužuje epitet ‘revolucionaran‘, a ne onaj slavni četvrti u kojemu je izložio teoriju relativnosti. Taj nas rad - koji pokazuje da svijetlost ne dolazi samo u valovima nego i u sićušnim paketima, kvantima, koji su kasnije nazvani fotonima - uvlači u čudnu znanstvenu maglu koja je mnogo sumornija, pa čak i sablasnija, od najčudnijih postavki relativnosti. Drugi rad se bavio utvrđivanjem stvarne veličine atoma… Treći pokazuje da tijela veličine tisućinke milimetra, raspršena u tekućini, izvode opazivo nasumično gibanje koje je izazvano toplinskim gibanjem..."

Kako god, u središtu Einsteinova rada bila su pitanja koja su mučila fiziku na prijelazu stoljeća, a takva su bila još od vremena starih Grka: Je li svemir sastavljen od diskretnih čestica, poput atoma i elektrona? Ili je pak neprekidni kontinuum, poput gravitacijskog i magnetskog polja? I ako su oba opisa jednako istinita, što se događa kad ih oba uzmemo u obzir? Na kraju, u odnosu prema Planckovu tumačenje kvanta, Einstein je smatrao da je kvant svjetlosni dio stvarnosti: zamršen, neugodan, tajnovit te katkada izluđujući hir svemira. Drugim riječima, Einstein je tvrdio da je čestična priroda svjetlosti priroda same svijetlosti, a ne samo neki opis međudjelovanja svjetlosti s materijom. Što se tiče relativnosti, Einstein je napisao posebnu i opću teoriju. U biografiji piše da se posebna teorija relativnosti, koju je Einstein razvio 1905., može primijeniti samo na poseban slučaj (otud joj i ime): situacija u kojoj se opažači gibaju stalnom brzinom, relativno jedan u odnosu na drugoga - jednoliko po pravcu stalnom brzinom - što nazivamo inercijskim referentnim sustavom. Nakon posebne teorije Einsteinu je trebalo dodatnih deset godina da razvije nešto što ćemo zvati općom teorijom relativnosti. Ta je teorija ubrzano gibanje uključila u teoriju gravitacije i u tom kontekstu nastojala primijeniti načelo relativnosti. "Nije lako reći kako sam došao do teorije relativnosti", izjavio je Einstein, te dodao: "Bilo je mnogo skrivenih utjecaja koji su me navodili na promišljanja."



Važno je istaknuti da teorija relativnosti ne znači "sve je relativno". Niti znači sve je subjektivno. Zapravo Einstein je razmišljao da svoje djelo nazove teorija invarijantnosti, ali to ime nikada nije zaživjelo. Na kraju je povezivanjem Maxwellove teorije s teorijom relativnosti počeo jedan misaoni eksperiment. Izračunao je svojstva dvaju svjetlosnih pulsova koje je mirno tijelo emitiralo u dvama suprotnim smjerovima. Tako je došao do jednadžbe koja povezuje masu i brzinu. Rezultat je bio elegantan zaključak: masa i energija ista su stvar iskazana na drugi način. Temeljno im je svojstvo da mogu prelaziti jedna u drugu. Kako je naveo u svom radu: "Masa tijela jest mjera za sadržaj njegove energije." Formula koju je upotrijebio da bi opisao taj odnos bila je izrazito jednostavna: E = mc². To pak znači: energija je jednaka masi pomnoženoj s brzinom svietlosti na kvadrat.

Bez obzira na briljantni um, u poglavlju knjige Lutajući profesor, može se pročitati da je Einstein, kada su ga početkom 1908. za mišljenja pitali takvi akademski uglednici poput Maxa Plancka i Wilhelma Wiena, bio zatomio svoje želje da postane sveučilišni profesor. Umjesto toga, vjerovali ili ne, tražio je posao predavača u srednjoj školi. Kako mu to nije uspijevalo, prevladao je svoj ponos i odlučio drugi put napisati disertaciju kako bi mogao postati privatni docent u Bernu, gdje je predavao teoriju topline. Nakon što je probio akademske prepreke i bedeme, postaje lutajući profesor. Prvo u Zűrichu pa u Pragu i na kraju u Berlinu, znanstvenom središtu onoga doba, u kojem je bio široko prihvaćen, ali i omrznut od nacističkih profesora. Što je bio slavniji, nacisti su ga više mrzili, pa je na kraju morao preko Belgije pobjeći iz Berlina u Princeton, u SAD, gdje je ostao u trajnom statusu do kraja života...