Mnogi stručnjaci vide rat u Ukrajini, zajedno s pandemijom, kao prekretnicu i tvrde da sada počinje deglobalizacija, a s tim u vezi i da zapadnjački kapitalizam, napose liberalni kapitalizam, mora na korekciju, doradu i prilagodbu... Koliko je sve to utemeljeno, je li globalizacija danas u krizi?, pitali smo dr. sc. Sanadu Šelo Šabić, višu znanstvenu suradnicu na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu.

- I rat u Ukrajini i pandemija duboko mijenjaju naš svijet. S njima ne bih rekla da počinje deglobalizacija, i jedan i drugi događaj imaju lokalne, ali i globalne posljedice. Pandemija neupitno ima globalni doseg, ali i rat u Ukrajini koji je nama u Europi, naravno, bliži, ima globalne efekte, između ostaloga i u smislu snabdijevanja te cijene hrane i energenata. Ali globalizacija, i njoj suprotstavljena deglobalizacija, dio su istog fenomena.

Globalizacija, ako ju razumijemo kao procese kojima se svijet ubrzano povezuje kroz tehnološke, komunikacijske, transportne, proizvodne, trgovačke, obrazovne, medijske i druge kanale, nikada nije bila harmonična i po svojoj prirodi ona proizvodi prijepore.

Svaka akcija izaziva reakciju, pa tako i globalizacija izaziva reakciju u smislu jačanja lokalnog, partikularnog, nacionalnog. Identiteti postaju važni kao otpor općem, globalnom. Globalizacija je "smanjila" svijet, globalne kompanije svoje proizvode plasiraju u sve kutke svijeta. Mladi diljem svijeta prate iste uzore, oblače se slično, slušaju istu glazbu… Turisti, u potrazi za lokalnim i autentičnim, smanjuju naš svijet iskustvom, jer jako mnogo ljudi danas, kao rezultat tehnološkog napretka i povezanosti svijeta, može brže, lakše i jeftinije putovati. Kontakti i komunikacija među ljudima ubrzavaju globalizaciju, jer se ljudi upoznaju, svijet se povezuje i time percepcijski smanjuje.

Ako se i ne radi o deglobalizaciji, koji su onda najveći izazovi globalizacije danas?

- Tehnološki napredak uvijek ide prije, a potom se čovjek prilagođava, manje ili više stresno. Prilagodba nije nikada harmonična, ona uvijek izaziva strah i nelagodu. A brži tehnološki napredak stvara u ljudima više straha i nelagode - svijet koji su poznavali ubrzano nestaje, mijenja se, ljudi se prilagođavaju i pri tome se umaraju. I onda žele da sve stane, da se vrati na staro, poznato. Prošlost se glorificira, romantizira, idealizira, a ovo danas je nepoznato, strano, nametnuto. To je tako starijim generacijama, a današnjim mladim generacijama ovakav globalni svijet je to što znaju. Izazovi s kojima se suočavaju bit će sve više globalni - klima, ekonomija, migracije, zdravlje…

Odgovori na izazove globalnog svijeta trebaju se tražiti u korekcijama politika i procesa koji danas vladaju, ne u povratku na stare politike, jer je to iluzija. Povratak nije moguć, samo hvatanje u koštac s postojećim. Ideja o bježanju u staro i poznato je iluzija, varka. To znači da probleme koje uočavamo u današnjem svijetu nećemo riješiti tako što želimo da oni nestanu, a mi vratimo prošlost. No, prošlost je nemoguće vratiti, kao što svi znamo. Ja bih rekla da je svaka glorifikacija nacije, njezine prošlosti, isticanje nas kao dobrih, a drugih kao loših, izvor, a ne rješenje problema. Stoga smatram kako populisti ne mogu riješiti probleme s kojima se suočavaju njihova društva, jer oni ne nude konkretna rješenja, oni nude samo iluziju.



Kad se govori o globalizaciji, čuju se i disonantni tonovi oko kapitalizma kakav je danas i kakav bi mogao biti sutra. Vaš komentar?

- Kapitalizam, nepoštedna utrka za profitom ne bi smjela biti i dalje naš glavni ekonomski model. U nepoštednoj utrci za profitom stradavaju ljudi, zajednice i priroda, naš planet na kome živimo. Ako shvatimo naš život kao vrijedan življenja, onda ćemo početi drugačije vrednovati ono što život jest. Novac i profit, ne iz duhovnih ili komunističkih ideja, nego po prirodi planeta koji nastanjujemo, ne mogu biti osnova našeg postojanja. Jer ako s ciljem maksimiziranja profita iscrpimo sve resurse koje imamo, onda dolazi kraj. Mislim da je za promjenu paradigme naše svijesti o životu na ovom planetu potrebna svijest o tome da postoji finalnost, konačnost, kraj. Mislim da svijet nastavlja po istoj matrici jer vjeruje da ipak ima dovoljno bogatstva da zadovolji naše sve veće apetite, da ima dovoljno vremena da se zaustave klimatske promjene koje vode prema narušavanju uvjeta za naš život na ovome planetu.

Onog trenutka kada shvatimo da nam je mogućnost opstanka ograničena ako ne promijenimo način na koji živimo, naš dominantni ekonomski model zgrtanja profita na štetu i čovjeka i prirode, onda ćemo nešto i promijeniti. Nažalost, nemam mnogo povjerenja u svijest ljudi, mi uglavnom reagiramo na udarce i šokove. Ako ćemo tako gledati, za promjenu dominantne paradigme, ni pandemija ni rat u Ukrajini još uvijek nisu dovoljno bolni udarci. Dakle, slijede nam novi kako bismo se osvijestili i počeli mijenjati svoja dosadašnja uvjerenja i način življenja i stvaranja.



Uzimajući sve u obzir, kakva je budućnost globalizacije? Stoji li teza da su koronakriza i sada rat u Ukrajini pokazali da naši stari sustavi, napose ekonomsko-politički, više nisu prikladni za treće desetljeće 21. stoljeća?

- Zatvarati se u nacionalne granice, okruživati se bedemima i žicama, neće riješiti naše probleme zato što su problemi cjelosvjetski, globalni, a ne lokalni. Zato je za njihovo rješavanje potreban i globalni pristup. Migracije nećemo riješiti tako što ćemo dizati bedeme i žice i međusobno se optuživati. Ako želimo bar dijelom utjecati na smanjenje zagrijavanja našeg planeta, to nećemo postići ako samo pričamo o tome što bi trebalo učiniti i dok se međusobno optužujemo. Odgovor na globalne izazove ne može biti manje suradnje, može biti samo više suradnje. Zatvaranje u nacionalne okvire neće nam mnogo pomoći. (D.J.)