Najbolji način kojim možete testirati "je li globalizacija u krizi" jest da naručite nešto preko Alibabe i usporedite koliko je Kinezima trebalo da vam dostave naručeno prije korone, a koliko im treba sada - kaže dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga vezanog uz našu temu "Kriza globalizacije" za ovotjedni Magazin piše:

- Nema nikakve sumnje da su se globalni "lanci nabave" razlabavili, da funkcioniraju bitno teže, sporije i skuplje. Također, već svi vrapci pričaju o "prehrambenim lancima" koji su se pokidali zbog rata u Ukrajini, i kako nekim zemljama u Africi zbog tog rata prijeti glad. Zbog istog razloga pokidali su se i lanci nabave za ekonomiju i društvo važnih energenata. Ali umjesto da sada puštamo krokodilske ili prave suze, trebalo bi reći kako tek sada vidimo koliko su ti lanci ekonomske i društvene povezanosti svijeta zvani globalizacija bili važni. To kidanje lanaca nabave, transporta, energije.. jako dobro govori o tome koliko je svijet bio povezan, "globaliziran", i koliko su, unatoč brojnim kritikama na račun globalizacije sa svih strana, svi narodi svijeta zapravo od toga imali koristi. I većina se naroda trudi da se ti lanci zvani globalizacija po mogućnosti što prije na neki način obnove i ponovno uspostave. A to pak znači da je priča o "korekcijama i doradama i prilagodbama" liberalnog kapitalizma (ako pod tim mislite na globalizaciju) promašena: globalizacija nije bila problem, nego rješenje.

Činjenica je, međutim, kako postoje socijalni trendovi u brojnim zemljama da se glatko funkcioniranje tih "lanaca nabave", prometa roba i usluga nekako zaustavi, i da se ekonomija vrati na merkantilizam 19. stoljeća, s cijelim njegovim paketom birokratskih, carinskih i ostalih zapreka, prepreka, zidova i sl., a uz takvo zatvaranje uvijek spontano idu i socijalne manifestacije toga: nacionalizam, ksenofobija i tako dalje. Zbog razmjera važnosti najopasniji takav "paket", čini mi se, bile su zabrane američkim firmama da posluju u Kini i s kineskim partnerima, i obrnuto, zabrane da neke kineske firme slobodno posluju u "liberalnom" svijetu. Takav "embargo" u vrijeme Trumpa nije bio nalik na ovaj sadašnji "embargo" prema Rusima. Jer je takvo zatvaranje Americi samo štetilo. Taj je embargo pokušao spriječiti liberalnu, tj. slobodnu, konkurenciju u svijetu kao "ravnoj ploči". A liberalna ekonomska doktrina kaže da vam se, čak i ako vaš partner želi poslovati s blokadama prema vama, više isplati ne uzvraćati mu istom mjerom, tj. da ih nemate. I to ne zbog nekih uzvišenih moralnih razloga, nego iz čisto ekonomskih.



Ali Vi niste mislili na takvu krizu globalizacije, pretpostavljam, nego na nezadovoljstvo stanovništva liberalnih demokracija (nekim) njezinim ishodima. I doista, u brojnim, čak najrazvijenijim i najliberalnijim, zemljama Zapada velik dio stanovništva nije zadovoljan "globalizacijom" - pri čemu ti ljudi jednostavno misle na postojeće stanje (ne razmišljajući posebno o "lancima nabave"). Riječ je o ljudima koji su nekoć imali trajniji posao, trajniji angažman, o ljudima čije se plaće za "običan rad" nisu tako dramatično razlikovale od plaća brokera u njihovim zemljama, a ni od vlasnika firmi u kojima su radili. Riječ je o ljudima koji su imali posao, a sada ga nemaju. Čini mi se da je jedna od najvažnijih "teorijskih" distinkcija za razumijevanje postojećeg stanja ona Davida Goodharta. U svojoj knjizi The Road to Somewhere: The Populist Revolt and the Future of Politics("Put Nekamo: populistički revolt i budućnost politike") iz 2017. Goodhart u socijalnoj analizi Brexita navodi kako je u Britaniji, a ja bih rekao i u cijelome svijetu, došlo do polarizacije "anywheresa", odnosno ljudi koji svoj posao mogu obavljati bilo gdje na svijetu, i "nowheresa", tj. ljudi koji su ostali "vezani uz zemlju". Ljudi koji svojim kvalifikacijama (pa ni ostalim svojim karakteristikama, poput starosti) ne mogu jednostavno pratiti brzinu tijekova kapitala i njihove dislokacije, ili se za takvo dinamično seljenje po svijetu nisu mogli/htjeli odlučiti, ostali su socijalno prikraćeni. Ako je kapital pobjegao iz njihove regije, ako su njihove firme propale jer nisu bile blizu spomenutih "lanaca nabave", ako se njihove države nisu prilagodile novim avenijama i putanjama tijekova novca, roba i usluga, oni osjećaju da je "život negdje drugdje". Nekoć prosperitetne regije postaju pustinje, mladi se iseljavaju, posla, a ni perspektive nema, i naravno da su stanovnici takvih zemalja i regija nezadovoljni. Budući da ne mogu sebe kriviti što je njihov zavičaj "devastiran", i budući da ne razmišljaju o globalnim "lancima nabave" kao o izvorima vlastite egzistencije, oni često svoje frustracije iskaljuju na mjestima ili prema osobama koje za takvo stanje nisu krive. A potom glasaju za politike "zatvaranja", koje će im dodatno zakomplicirati život. Daljnje zatvaranje i dodatna protekcija (na lokalnoj ili državnoj razini) ili iskakanje iz globalnih "lanaca" samo ih dodatno cementira u njihovu lošem stanju. Hrvatska bi, primjerice, mogla zabraniti uvoz sirovina koje "mi i sami imamo". Na taj bismo način osigurali neka radna mjesta nekim ljudima, ali bi realna i socijalna cijena takvog zatvaranja bila nemjerljivo gora: te iste, "naše" sirovine bile bi skuplje za "naše" ljude, ali bi uz to poskupile i brojne druge robe i usluge, pa bi "nama" kao potrošačima takva politika bila bitno skuplja, a o krajnjoj posljedici - tj. nestašici brojnih danas normalno dostupnih roba i namirnica koje dobivamo iz inozemstva da i ne govorimo. Treba samo zamisliti da iz Hrvatske odu trgovački lanci specijalizirani za građevinu, ili za elektroniku, kao što se upravo zbiva u Rusiji. Brojni analitičari o embargu prema Rusiji govore kao o "ratu" kojim namjeravaju iscrpiti rusku ekonomiju i standard života, i ugroziti njihove izvore za ratovanje. Ukratko, kidanje globaliziranih lanaca može biti i oblik ratovanja - to dovoljno dobro govori o koristima njihova glatkog funkcioniranja, pa je smiješno takvu antiglobalističku politiku zazivati i u našem sokaku.

A o pitanju poreznih politika, ili o pitanju kontrole raspodjele dobiti od globalizacije, kojim bi se sve veća nejednakost među ljudima bar malo izravnala, mi mali ljudi, s gotovo beznačajnom ekonomijom u europskim, a pogotovo u svjetskim relacijama, teško možemo išta stvarno poduzeti. Razmjeri nejednakosti u Hrvatskoj, uostalom, nisu tako dramatični kao u drugim zemljama. Mi u tom duhu egalitarizma možemo eksperimentirati s različitim poreznim stopama za razne imovinske kategorije stanovništva, što su naše vlasti uredno i činile, ali efekt od takvih pokušaja-i-pogrešaka nije bio bogzna kakav. Ali posve je moguće da će se jednoga dana ostvariti zamisli trenutne vlade u SAD-u, da se na globalnoj razini uvede sustav univerzalnih poreza na korporacije. Hoće li se takva zamisao (i njezina eventualna realizacija), ili novi oblici kontrole tijekova financijskog kapitala, pretočiti u ravnomjerniji, imovinski egalitarniji i pravedniji sustav, tek treba vidjeti.

Dopustite mi na kraju još nešto: danas se brojni ljudi na Zapadu smiju ideji o “prelijevanju” dobiti (trickling down) od slobodne trgovine, zato što ljudi na Zapadu, relativno gledano - a to znači u usporedbi s drugima - nisu bili dobitnici takvog prelijevanja, a upravo su to očekivali: da koristi od takvog prelijevanja dobijemo upravo mi. Dobitnici slobodne trgovine bili su oni iz nekoć siromašnih, pa čak i gladnih, krajeva svijeta - iz Kine, zemalja Pacifičkog ruba, čak i iz Afrike (u kojoj sve do jučer gladi više nije bilo). To je ta temeljna dislokacija koju je donijela globalizacija. U toj dislokaciji kapitala Zapad zapravo nije pobijedio, samo to uglavnom još nije shvatio. Stoga su reakcije zapadnjačkih intelektualaca protiv globalizacije (sve češće i političara) nalik na reakcije nezadovoljnih populista: politike koje oni sugeriraju, u obliku zatvaranja tržišta - to su lijekovi gori od same bolesti. Moramo se naviknuti na to da trgovački, a možda ni politički gledano više nismo jedini centar svijeta. Naše statusne (neki bi rekli: imperijalne) ambicije moramo uskladiti s tom spoznajom.

PIŠE: PROF. DR. SC. DARKO POLŠEK Redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu