Svjedoci smo da globalni događaji i sve učestalije krize s nepreglednim brojem lokalnih žarišta sukoba suvremeni svijet dovode u stanje permanentne nesigurnosti i straha. Kao prirodna reakcija na takvo stanje javlja se potreba zatvaranja i nepovjerenja spram svega što ugrožava dosadašnje spoznaje o društvenim uređenjima na određenom području, tj. državama - navodi doc. dr. sc. Marko Šundov, ekonomist, znanstvenik i ekologist iz Splita, te u nastavku svoje analize piše:

Globalizacija kao proces svojim djelovanjem prodire mimo državnih institucija urušujući tako do sada sveprisutnu spoznaju o državi kao sustavu koji može i mora zaštititi te osigurati napredak i razvoj svom stanovništvu. Sve veće razočaranje u državu kao zaštitnika i moderatora vlastitog življenja stanovništvo iskazuje ili političkom apstinencijom (neizlazak na izbore) ili drugom krajnošću, odabirom populističkih opcija, čiji programi realno nisu ostvarivi u postojećem globalnom okruženju. Zbog svega toga postoje dvije snažne pretpostavke prema kojima bi se društveni sustavi determinirani globalizacijskim procesima mogli razvijati, a to su: 1) izolacionizam i jačanje država na isključivo nacionalnoj platformi; 2) mikroorganiziranje s potencijalom globalnog umrežavanja.

Uzimajući u obzir te činjenice, postavlja se opravdano pitanje: Kojim smjerom trebaju krenuti društveni sustavi da maksimiziraju koristi globalizacije i smanje međusobne (političke, ideološke, rasne ekonomske i sl.) tenzije? Jedno od mogućih rješenja je oslobađanje potencijala mikroregija mikroorganiziranjem i globalnim umrežavanjem uz kontrolnu transformaciju na svim razinama društvenog sustava.



U kontekstu društvenog i gospodarskog sustava, mikroorganiziranje je sinergija aktivnosti i djelovanja kojima se povezivanjem različitih čimbenika ostvaruju učinkovitiji i efikasniji rezultati za dionike tog određenog mikroprostora. Svjedoci smo da se sve snažnije razvijaju tehnologije temeljene na golom oku nevidljivim veličinama (nanotehnologija), a kojima se postižu nevjerojatne promjene u svakodnevnom življenju pojedinca. Upravo ta činjenica logično potiče na promišljanje o potrebi spuštanja djelovanja unutar društvenih i gospodarskih sustava na mikrorazinu. Za takvo, sve važnije i sve prihvatljivije, razmišljanje nekoliko je ključnih razloga, kao što su: tehnološki razvoj; brzina promjena; očekivanja pojedinca.

TEHNOLOŠKI RAZVOJ: Neslućene mogućnosti koje donosi tehnološki razvoj snažno su utjecale na sva područja društvenog i gospodarskog sustava. Razvojem tehnologije mijenja se modalitet i način poimanja rada. Sve je snažnije prisutan rad izvan radnog mjesta klasičnog tipa. Zaposlenik više nije isključivo vezan uz rad na jednom mjestu jer njegovo sredstvo rada postaje mobilno (prenosiva računala, mobiteli i sl.), što mu otvara neslućene mogućnosti, koje do tada nije mogao ni zamisliti. Ta činjenica stoga od mikroregija zahtijeva sposobnosti zadržavanja i privlačenja ljudskog potencijala, što čini ključni izazov za daljnji održivi razvoj nekog područja. Kako bi mogla tehnološki pratiti razvoj, mikroregija nužno mora organizacijski biti spremna suočiti se s izazovima u tom području. Osim toga, mikroorganiziranjem postiže se optimalna potreba dionika na određenom mikroprostoru kad je riječ o tehnološkom napretku, koji osim razvoja donosi i niz posljedica koje direktno mogu utjecati na kulturu življenja i druge aspekte koji definiraju taj određeni društveno-gospodarski sustav.

BRZINA PROMJENA: Neposredna posljedica tehnološkog razvoja je brzina i intenzitet promjena na svim poljima društveno-gospodarskog sustava. Nove mentalne mape postaju nužnost, a učenje temeljeno na prošlim iskustvima više ne omogućava kreiranje efikasnih odgovora na izazove koji dolaze iz okruženja. Učenje iz nadolazeće budućnosti je sposobnost koju upraviteljske strukture svih sustava (društvenih, gospodarskih itd.) moraju usvojiti ako žele biti uspješne i dugoročno efikasne. Nažalost, trome i okoštale društvene strukture u grčevitoj borbi za očuvanje vlastitih pozicija onemogućuju i potkopavaju svaku inicijativu koja vodi u smjeru promjena. Takva je borba osuđena na neuspjeh, no rezultat takvih otpora je nazadovanje samih društvenih struktura i gubljenje konkurentske pozicije. Takvi procesi još se pogubnije reflektiraju na mikrorazinama koje u ovise o centralnim institucijama te nisu u stanju razviti vlastite potencijale kojima će biti spremne oduprijeti se tako kompleksnim i dinamičnim promjenama koje nameće globalizacija. Rezultat toga je urušavanje organizacijske mreže koja se formira na mikrorazini, a koja više ne može uravnoteženo upravljati cijelim svojim područjem. Spuštanjem upravljačkih ovlasti na mikrorazinu ostvaruju se preduvjeti za efikasniji odziv na promjene iz okruženja, tj. stvaraju se preduvjeti da se unutar mikropodručja zadrži potencijal kojim se može uspješno odgovoriti na ugroze koje nastaju globalizacijskim procesima.

OČEKIVANJA POJEDINCA: Sukladno s prethodno navedenim uzrocima nužnosti mikroorganiziranja rastu i očekivanja pojedinaca unutar određenih društveno-gospodarskih sustava. Dosadašnja realizacija pojedinca kroz širi društveni sustav postaje sve otežanija, a uzrok tomu je u gubitku upravljačkih funkcija države. Globalizacija i "korporacijsko mutiranje" [1] oslabili su dosadašnje značenje države za razvoj i sigurnost pojedinca. Nasuprot tomu, težnja pojedinca za ostvarenjem vlastitih težnji i požuda sve je izraženija te potencirana kontinuiranim marketinškim aktivnostima kreiranim od neoliberalnog reprodukcijskog mehanizma.

Veliki i tromi društveno-gospodarski sustavi stoga ne mogu realizirati očekivanja pojedinaca, koji zato sve više migriraju i traže ona područja koja su u stanju pružiti mogućnost za samorealizaciju. Na taj način pojedine mikroregije osiromašuju i gube temeljnu supstancu svoje opstojnosti, a to je ljudski kapital. Suprotno tome, pojedine mikroregije postaju sve prosperitetnije i konkurentnije stvarajući tako još jači jaz i neuravnoteženost iz koje se generiraju nova potencijalna žarišta sukoba. Prema Giddensu [2] pojedinac djeluje na tri načina: refleksno djelovanje, racionalno djelovanje, motivacijsko djelovanje.

Sve ubrzaniji ritam promjena i stil življenja potencirao je refleksno djelovanje kao primarno u pojedinca, što za rezultat ima negativne dugoročne posljedice na društveni, ekonomski i ekološki sustav. Stoga je neupitna potreba razvoja mikroorganiziranja u kontekstu ostvarenja osobnih očekivanja pojedinca a da se pri tome ne ruše njegovi temeljni resursi opstojnosti (zrak, hrana, voda…).



MIKROORGANIZIRANJE I DJELUJUĆI POJEDINAC: Nužnost mikroorganiziranja s ciljem realizacije težnji pojedinca zbog sve nepredvidljivijih globalnih procesa očituje se i iz same strukture i načina djelovanja aktivnog subjekta, tj. pojedinca. Djelujući pojedinac svoje djelovanje, koje može biti refleksno, racionalno ili motivacijsko, prilagođava djelujućoj strukturi, tj. društvenim odnosima koji trenutno vladaju, a koji su sve češće izloženi promjenama determiniranim globalnim procesima. Zbog ubrzanog tehnološkog razvoja pojedinac sve više ostvaruje nefizičke (neposredne) interakcije [3], tj. povezivanje s pomoću IT rješenja, što dodatno širi mogućnost, ali i ugroze za njega samog. Mobilnost poslovanja i mogućnost kreiranja posla izvan okvira do sada poznatog radnog okruženja pojedincu omogućavaju fizičko "sidrenje" i poslovnu mobilnost. Na taj način on kao dionik svog mikrookruženja tom okruženju povećava potencijal razvoja temeljen na suvremenim načelima održivosti, koja veže profit s ravnotežom društvenih i ekoloških potreba. Djelujući pojedinac tako svojim poslovnim aktivnostima temeljenim na visokim tehnološkim rješenjima, a umrežavanjem kroz globalne informacijske tokove, odabirom određenog područja za življenje tom području donosi neizmjeran razvojni potencijal. Stoga fokus razvoja nekog mikropodručja prije svega treba biti usmjeren na izgradnju takvih životnih uvjeta koji će svojom sinergijom ekološkog, kulturnog i institucionalnog djelovanja privući djelujućeg pojedinca visokog stupnja svjesnosti o održivom razvoju kao primarnom cilju. Suvremeni djelujući pojedinac znatno determinira djelujuću strukturu u kojoj može razviti svoje potencijale, a u svrhu ostvarivanja vlastitih težnji i želja.

MIKROORGANIZIRANJE I DJELUJUĆE STRUKTURE: Globalizacijski procesi svojom kompleksnošću znatno determiniraju djelujuće strukture, tj. odnose u određenom društvenom kontekstu. Sve je manji utjecaj djelujućeg pojedinca na djelujuću strukturu koja je određena i znatno oblikovana eksternim, tj. globalnim događajima. U takvim odnosima država kao uređeni sustav koji u osnovi svog djelovanja sadržava radnje koje za cilj imaju stvaranje preduvjeta razvoja, zaštite i perspektive svakog svog dionika (stanovnika) postaje neučinkovita spram izazova koje pred nju stavljaju kompleksni globalizacijski procesi. Djelujuća struktura je ključni čimbenik u razvoju djelujućeg pojedinca i njegova djelovanja spram okruženja te je stoga nužno odgovoriti na sljedeće pitanje: Što je to djelujuća struktura?

Pod pojmom strukture ne misli se na, kao što je uobičajeno u funkcionalizmu, deskriptivnu analizu odnosno interakcije, koje čine organizacije i kolektive, nego na sisteme generativnih pravila i resursa (Giddens; 1984.). Ta pravila i resursi strukturiraju svaki proces interakcije, no istovremeno se u tom procesu reproduciraju. Struktura i djelovanje nisu suprotstavljeni koncepti (svako djelovanje upućeno je na strukturu, a društvena struktura postoji samo kroz moment djelovanja), štoviše ideja dvojnosti strukture izražava njihovu nužnu uzajamnu ovisnost.

Strukture se rekonstruiraju svaki put kada se (prešutno) primjenjuju određena pravila na osnovi kojih akteri djeluju, a ta rekonstrukcija osvježuje i osnažuje akterovo povezivanje postojećih kognitivnih (spoznajnih) elemenata u obliku "tragova pamćenja", odnosno učvršćuje "zajedničko znanje" na osnovi kojeg pojedinci svojim ponašanjem "definiraju situaciju".

Strukture osim pravila obuhvaćaju i resurse koji čine osnovu za konstruiranje odnosa moći unutar interakcije, jer je moć integralni element svake interakcije, pa samim tim i reprodukcije socijalnih praksi u sklopu dvojnosti strukture. Resurse dijelimo na: 1) Autoritativne - koji potječu od kontrole i koordinacije djelovanja drugih; 2) Alokacijske - koji potječu od kontrole nad materijalnim proizvodima ili određenim aspektima materijalnog svijeta.

Struktura se ne može promatrati na tradicionalni način statike i dinamike, već je, nasuprot tome, potrebno promatrati dinamiku strukturiranja. Upravo zato mikropodručje čini institucionalni okvir unutar kojeg pojedinac najefikasnije i najučinkovitije može realizirati svoju bitnost. Djelujuće strukture stoga čine okvir koji je u kontinuiranoj izgradnji i razgradnji, što za rezultat ima uspostavljanje uvijek novih pravila, koja se mogu maksimizirati isključivo uz resurse koji uče iz budućnosti. Veći organizacijski sustavi ne mogu uspješno odgovoriti na prohtjeve globalnih procesa te isporučiti dioniku potrebne usluge kojima bi on mogao ostvariti svoje ciljeve i težnje. Stoga suvremeni procesi i nadolazeća budućnost uvjetuju potrebu mikroorganiziranja, a što je umnogome determinirano razgradnjom i izgradnjom djelujuće strukture.

Globalni procesi svojim obuhvatom i utjecajem kao nužnost protuteže nameću potrebu smanjenja obujma samoorganizirajućih sustava. Tromost velikih sustava i institucionalna neefikasnost pojedincu više nisu prihvatljive zbog nemogućnosti realizacije vlastitih ambicija i težnji. Nasuprot toj ekonomskoj logici sve snažnijeg mikroregionalnog organiziranja javljaju se snage koje i dalje zagovaraju ideološku potrebu zadržavanja postojećih tromih sustava [4] (društava) te se pritom koriste nacionalnim ideologijama i strahom od gubitka vlastitog identiteta. No očito je da države kakve danas postoje sve teže zadržavaju potencijal samoupravljivosti i djelovanja u interesu vlastitog stanovništva. Globalizacija i sloboda kretanja roba i kapitala nagrizaju tradicionalne temelje funkcioniranja države, te političko djelovanje sve više pretvara u "predstavu" bez konkretne izvršne moći. Ako i postoji određena moć, ona je podložna utjecaju globalnih gospodarskih trendova i zadovoljavanju njihovih ciljeva, ostavljajući pritom upravljačkim strukturama države sve manje i manje manipulativnog prostora za djelovanje u interesu vlastitog stanovništva. Sve to stoga mikroorganiziranje dovodi u poziciju nužnosti, kao samoobrambeni mehanizam kojim pojedinac zadržava mogućnost snažnijeg utjecaja na svoju sadašnjost i budućnost. Ključni problem u realizaciji tih procesa, tj. spuštanja upravljačkih funkcija na mikrorazinu, snažan je otpor interesnih skupina koje širenjem straha od gubitka nacionalnog identiteta teže protekcionizmu i zatvaranju u okvire postojećih država.

Takav bi model možda i bio dugoročno uspješan da se tehnološkim razvojem nije uspostavila globalizacija informacija te svaka zatvorenost u vlastite okvire dugoročno nije održiva i vodi do razornih posljedica i unutarnjih sukoba (Katalonija, Sjeverna Italija, Korzika…). Kako bi se spriječili takvi sukobi te uspostavila ravnoteža očekivanja pojedinca i njegova identiteta, potrebno je upravljačke funkcije spustiti na mikrorazinu, a zadržati određene kohezijske faktore kojima se zadržava osjećaj šireg identiteta i pripadnosti.

PIŠE: DOC. DR. SC. MARKO ŠUNDOV Ekonomist, znanstvenik i ekologist iz Splita