Posljednja ovogodišnja dramska premijera HNK-a u Osijeku je "Fedra" Jeana Racinea, u režiji Roberta Raponje, sa Sandrom Lončarić u glavnoj ulozi. Premijera je danas, 13. svibnja, a reprize 14. i 16. svibnja te 1. lipnja. U ulozi Fedrina posinka Hipolita, u kojeg se zaljubi, gledat ćemo Antonija Jakupčevića.

U "Fedri" tumačite lik Hipolita, lika iz grčke mitologije koji je svojom tragičnom sudbinom nadahnuo mnoge književnike, pa i Jeana Racinea. Kako ste ga vi doživjeli?

- Nisam ga doživio bitno drukčije nego što je u Racineovu djelu upisano - mladić koji se čvrsto drži svojih načela, pošten i tašt. Ima gorljivu želju izići iz sjene slavnog oca kako bi velikim djelima dokazao da će jednog dana biti dobar kralj, ne želeći nikoga oštetiti na svom putu. Svoju empatičnost i duševna previranja krije (uglavnom) hinjenom hladnoćom, ali lavina događaja koju pokrene nestanak njegova oca oslobađa sve njegove potisnute emocije.

Ljubavni trokut, ako ga tako možemo nazvati, dovodi ga u velike probleme. Koliko je izazovna bila ova uloga za vas?

- Fizički je izazovna uloga, a kazalište nam je uvelike pomoglo suradnjom sa Sportskom akademijom. Ondje smo u protekla tri tjedna imali prave "spartanske" treninge, što nam je olakšalo otjelotvoriti naše likove i, uz vodstvo trenera Dragana Franjkovića, napraviti atraktivne borbene sekvence. Lakše je nositi Hipolitove probleme na utreniranim i utegnutim leđima.

Njegova sudbina okreće se na tragičnu upravo kad se učini da će se spasiti. Očekivan rasplet za grčku tragediju, koji ima svoje preneseno značenje, zar ne?

- Naravno, ne bi to bila tragedija da svi žive sretno do kraja života. Svaki lik nosi svoju tragičku pogrešku zbog koje strada. U Hipolitovu slučaju, upravo je čistoća njegova srca zapečatila njegovu sudbinu. Da je samo prokazao pravog krivca, razvoj daljnjih događaja bio bi bitno drugačiji. Ali time bi pregazio svoja čvrsta načela, što ne dolazi u obzir. Svaka smrt u tragedijama dogodi se da nauči preživjele u čemu su pogriješili i kako biti bolji ljudi. Stvarno drastična pouka.

Odgovaraju li vam kao glumcu drame poput ove ili suvremenija djela i zašto?

- Imao sam sreću zaigrati različite žanrove i stilove, i naposljetku se ipak sve svede na to je li nešto dobro ili nije. Svaki novi projekt me nauči nečem novom, a na pitanje što mi odgovara kao glumcu ne znam odgovor. Možda za nekih dvadesetak godina dokučim, ako sazrijem dotad. Znam samo da se trudim svaku predstavu odigrati najbolje što mogu, na publici je da prosudi što mi bolje "leži".

Koju biste ulogu izdvojili kao svoju najdražu u dosadašnjoj karijeri?

- Opet pitanje na koje ne znam odgovor. Camille iz "Bube u uhu" mi je bio prvi vodvilj, "Franjo Krežma" je bio prvi autorski projekt, Emanuel iz "Dječaka koji je govorio Bogu" prva naslovna uloga, Vasilije iz "Lukave udovice" prva karakterna uloga, Tona iz "Doljnjodravske 11" prva uloga oca... I mnoge druge su mi ostale u lijepom sjećanju, ali nema smisla pisati baš sve. Vjerujem da će i Hipolit biti među dražim uspomenama jednog dana, pogotovo jer me prvi put u HNK-u režira moj profesor s akademije.

Vaš je put od Bjelovara do Osijeka bio jako zanimljiv: od glazbene škole preko turkologije i hungarologije do studija lutkarstva... Kako ste se odlučili da je gluma vaš poziv?

- Kroz cijelu srednju školu htio sam se baviti snimanjem ili montažom, čak sam se i pripremao za studij, a u četvrtom razredu sam se upisao u bjelovarsko kazalište. Napravili smo jednu predstavu i otišli na festival amatera i ondje je u komisiji bio upravo Robert Raponja, koji mi je rekao da dođem na prijamni za glumu. Nisam ga odmah poslušao, pa sam studirao u Zagrebu, a nakon dvije godine otišao na prijemni za glumu i lutkarstvo i prošao. Tek na akademiji sam shvatio da to stvarno želim raditi u životu i (zasad) nisam požalio.

Postoji li netko koga biste željeli glumiti, a niste do sada imali prilike?

- I ne razmišljam o tome jer radim dovoljno. Imao sam prilike igrati različite likove, a još sam na početku. Sve dolazi u svoje vrijeme i s razlogom. Najgore je sanjati o nekoj određenoj ulozi, jer što ako ju nikad ne odigram? Je li to vrijedno nekog životnog razočarenja? Mislim da nije. Neka ide kako treba ići.

U Osijeku ste već dugi niz godina, sad već možete reći što vam se sviđa, a što ne u našem gradu?

- Ja računam i godine studija, pa mogu reći da već deset godina živim tu, tako da Osijek smatram domom. Jedna, i doista jedina negativna stvar u Osijeku su nemilosrdni komarci koji nas ljeti teroriziraju. Ali ni oni ne mogu narušiti sve ono lijepo što sam doživio u proteklih deset godina, kao ni ono što tek dolazi.