Objavljeno 13. svibnja, 2022.
Svi se sjećamo uzbuđenja koje je pratilo izlazak albuma “Buena Vista Social Club” (World Circuit) objavljenog prije 25 godina. Taj uradak je uz posredovanje Rya Coodera ostatku svijeta približio posve zaboravljenu glazbenu scenu, desetljećima popularnu isključivo na Kubi koja i danas životari u gospodarskoj, političkoj i kulturnoj samoizolaciji.
Tada smo prvi puta čuli za Compaya Segunda, Ibrahima Ferrera, Omaru Portuondo, Rubéna Gonzáleza i cijeli niz drugih kubanskih glazbenika koji su nakon izbijanja Kubanske revolucije stjerani u kult anonimnosti. Čovjek koji je kasnije nakratko postao svjetskom zvijezdom, Compay Segundo, bio je prisiljen godinama zarađivati za život motanjem kubanskih cigara u nekoj tvornici, jer se novi tip komunističkog društva nije radovao ideji da netko živi samo od svog umjetničkog talenta. Njega je pet godina prije smrti pronašao Ry Cooder i predstavio cijeli taj naraštaj kubanskih glazbenika svijetu. Naposljetku je profitirao i komunistički režim koji je cjelokupnu scenu stasalu prije revolucije držao u zapećku smatrajući je nepotrebnim podsjetnikom na vrijeme prije dolaska braće Castro na vlast. Nekoliko godina ranije sličan kulturološki šok, ako ne i veći, bez obzira na puno manji publicitet, izazvao je izlazak još jednog sličnog albuma. Riječ je o kompilaciji “Brazil Classics 1: Beleza Tropical” (Luaka Bop) iz 1989. godine čije je objavljivanje bio plod nastojanja Davida Byrnea (ex Talking Heads).
Većina ljudi koji nisu svjetski putnici ili diplomati nije bila je upoznata sa činjenicom da u Brazilu postoji naraštaj vrlo zanimljivih kantautora poput Gilberta Gila, Miltona Nascimenta, Caetana Velosoa, Toma Zéa, Jorgea Bena ili Chicoa Buarquea. Iako naši mediji nisu pretjerano obraćali pozornost na ovo poglavlje brazilske popularne glazbe, u ostatku svijeta je ova ekipa ostavila duboki trag. Među zasluge Davida Byrnea spada i objavljivanje kompilacijskog albuma “Afro-Peruvian Classics: The Soul Of Black Peru” (Luaka Bop) koji nije samo otkrio posve nepoznatu glazbenu scenu nastalu među pripadnicima afričke dijaspore u Peruu, nego nam i omogućio da uopće čujemo, a onda i upoznamo peruansku kantautoricu, folkloristicu i etnomuzikologinju Susanu Bacu. Za razliku od provincijalnog Zagreba susjedna Ljubljana bila je česti domaćin nastupima Gilberta Gila, Caetana Velosa i Susane Bace. Ono što povezuje Gila i Bacu jest činjenica da su njih dvoje na krilima svoje svjetske popularnosti obnašali dužnosti ministara kulture svojih zemalja. Gilberto Gil nije nikada nastupio kod nas, ali se zato 2003. susreo s inoministrom Toninom Piculom i kolegom Antunom Vujićem prilikom službenog posjeta Hrvatskoj. Afroperuanska zvijezda Susana Baca nastupila je u Zagrebu 2007. Njezinu andsku domovinu obično prepoznajemo po osebujnoj i dojmljivoj domorodačkoj kulturi Kečuanaca i Ajmaraca, iako većinsko stanovništvo čine mestici, pripadnici etničke skupine nastale međusobnim brakovima starosjedilaca i mahom španjolskih došljaka. Crni Peruanci koji su u ovu zemlju stigli u 16. stoljeću kao roblje dovezeno iz Afrike za nekoga tko nikada nije bio u Peruu bili su potpuno iznenađenje.
Posve je drukčija situacija s pripadnicima doseljenih Japanaca. U njihovu prepoznavanju kao demografske i političke činjenice najveći obol dao je nekadašnji japanski predsjednik Alberto Fujimori. On je uspješno vladao tom zemljom kada je riječ o gospodarstvu i borbi protiv maoističkog terorizma, ali je naposljetku završio u zatvoru zbog brojnih zloporaba financijske naravi, ali i korištenja barbarskih metoda u namjeri da iskorijeni ljevičarsku gerilu. Pravo iznenađenje predstavlja album peruanskog gitarista japanskih korijena Gustava Yashimure pod nazivom “Living Legend of the Ayacucho Guitar” (Hive Mind Records). Nakon studija u Montevideu i Japanu Yashimura se vraća u domovinu i ondje se posvećuje proučavanju gitarističke tradicije iz zabačene gorske regije Ayachucho. Ako ćemo tražiti usporedbe, Gustavo Yashimura izvodi na akustičnoj gitari peruansku glazbu (huayno) kakvu otprije poznajemo. No, umjesto tradicijskih instrumenata u ovoj inačici možemo čuti samo akustičnu gitaru. Posrijedi je uistinu poseban album pastoralne ljepote koji valja poslušati.
Piše: Draško CELING