Izložba Ive Korenčić pod nazivom "SVEJEDANPROSTOR" otvorena je u petak, u osječkoj Galeriji Kazamat. Izložen u obliku prostorne instalacije, rad zagrebačke multimedijalne umjetnice likovno je istraživanje odnosa psihičke doživljajnosti i značajki prostora, u čijem su fokusu međuodnos memorije prostora i prostornosti memorije te unutrašnja stanja potaknuta prisjećanjem koja se manifestiraju kroz slojevitost nagomilane prošlosti u materijalima. Iva Korenčić (1986.) studirala je suvremeni ples na SEAD-u (Salzburg Experimental Academy of Dance) te snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Završila je diplomski sveučilišni studij zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, smjer Novi mediji. U umjetničkoj praksi istražuje teme identiteta i memorije reflektirane u materijalnosti tragova s fokusom na procesualnost, pretvorbene kapacitete medija i razvoj novih metodologija. Koristeći razne medije, poput skulpture, crteža, teksta, fotografije i videa, konstruira prostorne instalacije istražujući pojam koreografije pažnje. "SVEJEDANPROSTOR" nastao je kao autoričin diplomski rad pod mentorstvom Nicole Hewitt. Mapiranjem sjećanja na osobne prostore u njemu se potencira rekonstrukcija posve novog prostora - prostora memorije, a on se očituje u naizmjeničnoj refleksiji konstrukcije identiteta i arhitektonskih/materijalnih značajki osobnih prostora. Unutrašnja stanja potaknuta prisjećanjem manifestiraju se kroz slojevitost nagomilane prošlosti u materijalima. Sjećanja su tako prevedena i (re)konstruirana u skulpturalne, instalativne i likovne situacije kroz ponavljajuće elemente i materijale na kojima su vidljivi tragovi raznih premaza, intenziteta, boja, pogrešaka te slučajnih i namjernih intervencija. Postepenim uslojavanjem tragova procesa, materijali poput gline, drva, metala, keramike, plastike, tekstila, papira, vune, stakla, organskih materijala, paučine, dlake..., postaju fragmenti prostorne materijalnosti koji prebivaju na sličan način kao i nekategorizirajuće supstance sjećanja. Kroz nevidljivu vezu između objekata, materijala i gledateljeve pažnje, u postavu se aktualiziraju principi memorije. To su metode prisjećanja kroz praksu topoanalize i somatskih crteža koji su također izloženi u obliku dnevničkih zapisa/crteža. Drugim riječima, ono što je korišteno kao tekstualna i grafička metodologija procesa, u galerijskom prostoru postaje asocijativno mapiranje trodimenzionalnog likovnog sklopa oslonjenog na svojstva materijala koja mogu rezonirati s određenim iskustvom.

- Prostor Galerije Kazamat, odnosno njegovi zaobljeni zidovi vrlo su zanimljivo utjecali na postav. Prva dva dana dok sam postavljala rad konstantno sam se sagibala, jer sam mislila da je mnogo niže nego što zapravo jest, baš zbog te zaobljenosti. Počela sam razmišljati o prostorima koji nas stišću i koje sam već prošla unutar svog istraživanja, a koji su me na neki drugi, nearhitektonski način stiskali. S druge strane, zbog same veličine prostor mi je dao apsolutnu slobodu te je omogućio svim materijalima unutar njega da prodišu. To je ta kontradiktornost koja mi je ovdje predivna - rekla je Iva Korenčić.