U svibnju (9. 5.) Republika Hrvatska obilježit će 30 godina članstva u UN-u, proslavit će i Dan Europe (9. 5.), a slijedi i obilježavanje devet godina članstva u Europskoj uniji. U širem kontekstu međunarodnog položaja Hrvatske (uključujući i članstvo u NATO savezu), kako ocjenjuje proteklo razdoblje, pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- U trideset godina, otkad je dio međunarodnog poretka, Hrvatska je postala članicom NATO saveza i Europske unije, uspostavjen je demokratski poredak, koji, istina, ima određene nedostatke, konsolidirane su državne granice, Hrvatska je na vratima članstva u eurozoni i schengenskom sutavu, što znači da postupno ulazi u prostor potpune europske integracije. No propustili smo mnogo toga. Primjerice, nismo osigurali energetsku samodostatnost, zapustili smo vlastite energetske izvore, iako smo u položaju boljem nego brojne države članice EU-a, ipak smo previše energetski izloženi patogenom utjecaju totalitarnog režima Vladimira Putina u Rusiji. Prethodna administracija, ona Zorana Milanovića, djelovala je tako da je postojala opasnost još veće izloženosti ruskom utjecaju, na primjer, zbog ideje da bi mađarski MOL trebalo potisnuti iz suvlasništva u INA-i i novog partnera naći u državnoj monopolskoj kompaniji Rosneft. Ta je administracija opstruirala izgradnju LNG terminala u Omišlju, što je pogodovalo ruskom interesu. Ta administracija nije reagirala na upozorenje atlantskih saveznika o opasnosti koja proizlazi iz kreditnih aranžmana privatne kompanije, dominantne u prehrambenom i trgovinskom sektoru, Agrokora, s ruskim državnim bankama. Posljedice te avanture, koju je odgovorna administracija mogla spriječiti, osjećamo i danas, a strah od toga kakva će biti privatizacija kompanije koja je nastala nakon Agrokora opravdano je vezan uz pitanje prehrambene samodostatnosti i autonomije Hrvatske. U uvjetima globalnog sukoba to pitanje postaje silno važno.



Sa svim tim u vezi, kako biste ocijenili hrvatsku vanjsku politiku do sada, uključujući i sadašnju, u kontekstu krize oko rata u Ukrajini i svih drugih problema…? Drugim riječima, koji su glavni problemi hrvatske diplomacije i diplomatskih aktivnosti...?

- Ključni hrvatski problem ne proizlazi iz diplomatske službe, nego iz činjenice da na vanjsku politiku države utječu dvije suprotne koncepcije. Premijer Plenković jedan je od zagovornika koncepta "više Europe", a Hrvatska je kao predsjedajuća Unije, naprimjer, bitno pridonijela iniciranju stvaranja "zdravstvene unije" i pribavljanju medicinske opreme, zaštitnih sredstava, lijekova i cjepiva na razini Unije. Očito je da su time tijekom pandemije COVID-19 postignuti daleko bolji rezultati nego što bi ih bilo moguće ostvariti da je svaka država samostalno na tržištu nabavljala potrebno za zaštitu svojih građana. Premijer i Vlada zastupaju vrijednosti europske integracije, europsko povezivanje kao mirovni proces, proces uspostavljanja vladavine prave i stvaranja otvorenog tržišta proizvoda, rada i kapitala.

Predsjednik Republike, pak, ne skriva svoj prijezir prema zajedničkim europskim i euroatlantskim vrijednostima, zastupa koncept "suverenizma" i "pragmatičan" odnos prema članstvu u EU-u i NATO savezu, bolje rečeno, odnos kakav se na Balkanu smatra pragmatičnim - korištenje EU fondova, zanemarivanje zajedničkih vrijednosti i ciničan odnos prema kolektivnoj sigurnosti.

Ideja o tome da bi Hrvatska mogla "uvjetovati" članstvo dviju država članica EU-a u NATO savezu time da europski i euroatlantski partneri prethodno moraju ostvariti nešto za što se predsjednik RH zalaže samo je posljedica tog mentaliteta i nerazumijevanja logike djelovanja u međunarodnim integracijama. Hrvatska iz procesa pristupanja EU-u pamti kako je neugodno kad neka država članica, suprotno zajedničkim vrijednostima Unije, pokušava ostvariti neki svoj interes, pa posegne i za blokadom odluka koje se donose konsenzusom. Trebali smo naučiti da Slovenija u tom procesu nije ostvarila ni jedan od svoja tri interesa (pitanje razgraničenja na moru i kontakta slovenskih teritorijalnih voda s međunarodnim vodama Jadrana, pitanje vlasništva nad Nuklearnom elektranom Krško i upravljanja elektranom, pitanje depozita hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci), pa je posvađano s pameću na osnovi hrvatskog iskustva i pomisliti posezati za blokadama, bilo unutar EU-a bilo NATO saveza, kako bi se ostvario neki politički prioritet.



S tim u vezi, koliko predsjednik Milanović ruši ugled Hrvatske u međunarodnoj zajednici...?

- Najgore u priči o predsjednikovoj prijetnji blokadom (unutar NATO saveza, ali s jasnim odrazom na odnose unutar EU-a, jer se radi o obuhvaćanju dviju važnih članica Unije sustavom kolektivne sigurnosti) jest to što predsjednik ruši povjerenje u Hrvatsku kao članicu EU-a upravo u trenutku kad je Hrvatska na pragu članstva u "unutarnjem krugu" integracije, pred pristupanjem eurozoni i schengenskom prostoru. I monetarna unija i prostor bez granične kontrole zasnivaju se na načelu međusobnog povjerenja zemalja članica. Bez međusobnog povjerenja nije moguće ni voditi zajedničku monetarnu politiku ni prepustiti drugoj članici brigu o vanjskim granicama. Zagovaranjem gaženja načela solidarnosti među članicama Unije predsjednik potkopava povjerenje u Hrvatsku kao lojalnog partnera, pa nije isključeno da bi, osim Njemačke, koja je skeptična prema hrvatskom članstvu u schengenskom sustavu, skepsu mogle izraziti i Švedska i Finska, ali i Danska, koja nas je do sada čvrsto podupirala, ali svoju politiku usklađuje sa skandinavskim državama, a i Nizozemska, koja često donosi jednake odluke kao i skandinavske države, pri čemu ne treba zanemariti ni to da i Belgija i Luksemburg usklađuju svoje politike s Nizozemskom. Postoji opasnost da bi zbog predsjednikove protueuropske izjave umjesto jedne zemlje skeptične prema Hrvatskoj u Schengenu odjednom moglo postojati njih čak sedam.

Najgore od svega je što Milanovićevo pravljenje štete Hrvatskoj prolazi bez primjerenog odjeka. Nacionalistički radikali smatraju da je njegova politika primjerena, jer i sami ne razumiju europska načela, a preziru međunarodne integracije, a lijeva opozicija cinično izjavljuje da odgovornost za efekte vanjske politike snose premijer i Vlada, a ne predsjednik Republike.

S obzirom na to da Vlada RH i predsjednik RH, prema Ustavu, zajednički kreiraju vanjsku politiku, vidimo da su tu u posljednje vrijeme napetosti između Pantovčaka i Banskih dvora sve veće. Vaš komentar?

- Nisu problem političke napetosti, nego činjenica da jedan od aktera djeluje protusistemski, da je trenutni predsjednik Republike "iskočio iz prostora ustavnog luka", i da vodi protudemokratsku, populističku politiku. Kao tipičan populist, svoje protivnike naziva kukavicama. Poznato je da protudemokratski populisti rado podgrijavaju strah, a živimo u vrijeme kad je za to sjajna prilika. S jedne strane prijeti nam međunarodna nestabilnost, a s druge ekonomska kriza izazvana agresijom Rusije na Ukrajinu. Recesija je i vrijeme deklasifikacije relevantnih dijelova društva, trajnog padanja standarda i kvalitete života za relevantan dio društva. U takvim prilikama "pravo je vrijeme" za demagoge i prevarante koji tvrde da je potrebno samo usuditi se, biti hrabar i povlačiti radikalne jednostavne poteze. Upravo to Milanović nudi kao svoju paradigmu, nasuprot sustavnom djelovanju unutar institucija, što zagovara premijer Plenković. Riječ je o vrlo opasnoj situaciji, a jednako je opasno i to što se dio javnosti, koji je svjestan da Milanovićevo ponašanje nije moguće opravdati ni braniti, priklanja strategiji "oba su jednako kriva".



Hrvatska diplomacija i odnosi sa BiH, Srbijom, Crnom Gorom, Slovenijom (hoće li tu biti problema, i kakvih, nakon izbora Goloba za premijera)?

- Otkad premijer Plenković vodi hrvatsku vanjsku politiku, ona je obilježena "igrom prema pravilima". Nema tu atraktivnih poteza, teških riječi, podilaženja javnosti. Politika je zasnovana na strpljivom radu, Plenković razumije važnost zajedničke politike proširenja i sudjelovao je u ugradnji važnih kočnica u pristupni proces, prije svega Srbije.

Bosni i Hercegovini, za razliku od Milanovića, koji nudi teške riječi i svađu, uporno otvara prostor prelaska na igru s pozitivnim rezultatom što je omogućuje europska paradigma. Zato istovremeno s razgovorom o izbornom zakonodavstvu koje bi zaštitilo političke interese Hrvata u BiH, Plenković inicira i pitanje izvlačenja BiH iz energetskih kliješta ruskog totalitarnog režima, u koje je Bosna i Hercegovina uletjela zbog patogenog utjecaja Milorda Dodika, ali i zbog tamošnje korupcije, što ju je iskoristio ruski državni plinski monopolist Gazrpom.

Kad je riječ o odnosima sa Slovenijom, Hrvatska je u prethodnom razdoblju postigla važan iskorak, podjelom gospodarskih zona na Jadranu između Hrvatske i Italije, čime je slovenski zahtjev za kontakt njihovih teritorijalnih voda s otvorenim vodama Jadrana postao besmislen. U takvim uvjetima s Janšinom vladom u Sloveniji napravljeni su golemi iskoraci u međusobnim odnosima. Jedan od tih iskoraka svojevrsna je energetska trilaterala Hrvatske, Slovenije i Italije te plan izgradnje novog LNG terminala, ili u Plominu ili na iscrpljenom plinskom polju na sjeveru Jadrana, što otvara nišu za pragmatičnu suradnju i s novom liberalno-lijevom vladom, unatoč postojećem međusobnom nepovjerenju. Europa je pragmatična, zasniva se na igri uzajamnih koristi, a Hrvatska i Slovenija imaju prostora za takvu igru. Plenković zna igrati po tim pravilima, vidjet ćemo je li budući slovenski premijer Golob dorastao takvoj igri. (D.J.)