Gotovo prije 180 godine Ivan Kukuljević Sakcinski održao je govor u Hrvatskom saboru (2. svibnja 1843. godine) na hrvatskom jeziku. Do tada su svi govori u Hrvatskom saboru od 13. stoljeća bili na latinskom jeziku. Sakcinski je kazao: "Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari, (ja bih dodao malo Englezi i Amerikanci), a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa. Mrtvi jezik latinski, a živi mađarski i njemački, to su naši tutori. Sada imamo još toliko sile da čvrsto na naše noge stanemo da naš jezik u domovini utvrdimo i vladajućim stavimo".
ŠIRENJE KVADRATIĆA
Podsjetimo, na mjestu stare gradske vijećnice, u Ćirilometodskoj ulici, u Zagrebu, 1833. godine sagrađeno je prvo zagrebačko kazalište u kojem je 10. lipnja1840. godine izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku - Juran i Sofija, autora Ivana pl. Kukuljevića. Na povijesnoj sjednici zasjedanja Hrvatskog sabora, 23. listopada 1847., u staroj zagrebačkoj zgradi na Markovom trgu, hrvatski jezik je proglašem službenim u javnoj upotrebi.
Nastavljena je borba za afirmaciju hrvatskog jezika i u Titovoj Jugoslaviji. Tako je, podsjetimo, Upravni odbor Matice Hrvatske 13.3.1967. usvojio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika te ju podnio Saboru RH i Saveznoj skupštini SFRJ, kao i cjelokupnoj javnosti. U deklaraciju se kaže, navodimo: "Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira na to radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante, ili čak u cijelosti, pripada i nekom drugom narodu".
Reagirao je tadašnji komunistički moćnik Vladimir Bakarić riječima: "Deklaracija je neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije". Stipe Šuvar je kazao: "Hrvatski nacionalizam je dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovno se podmuklo širi". Oglasio se i Tito: "Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Čitava Jugoslavija je ogorčena, a u prvom redu hrvatski narod". Unitarističke snage okupljene oko Miloša Žanka zahtijevale su oštre mjere protiv institucija i potpisnika Deklaracije. Kolektivna ostavka članova upravnog odbora i predsjedništva Matice hrvatske dogodila se 20. prosinca 1971. godine. Tako pod pritiskom vlasti prestaje rad Matice hrvatske 11. siječnja 1972., kada su uhićeni mnogi Matičini istaknuti članovi, a arhiv i prostorije Matice preuzima tadašnja milicija... Obnoviteljska skupština održana je tek nakon gotovo 20 godina - 8. prosinca 1990., a za predsjednika je izabran Vlado Gotovac.
Danas je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, kako je to propisano hrvatskim Ustavom. Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji, 1. srpnja 2013. godine, hrvatski jezik postao je jedan od službenih jezika Europske unije. Ministarstvo kulture RH 29. studenoga 2019. proglasilo je kulturnim dobrom "zlatnu formulu hrvatskog jezika ća-kaj-što", i uvrstilo ga u Nacionalnu listu nematerijalne baštine.
Načelo nacionalnog suvereniteta je da čuva sve atribute svog nacionalnog postojanja. Među atributima presudno važnu ulogu ima naziv jezika kojim se hrvatski narod služi i da hrvatsko ime bude sveprisutno u svim medijima, televiziji, radiju, novinama, bez podilaženja hrvatskim internacionalizmom brojčano većim narodima.
Ivan Kukuljević Sakcinski kazao je "da su živi mađarski i njemački jezik naši tutori". Međutim. broj anglizama u našem jeziku nominira engleski jezik u današnje vrijeme tutorom. Svakodnevno čujemo u redovitoj uporabi anglizme, između ostaloga: brand (robna marka), break (pauza), chat (čavrljanje), celebrity (poznata osoba), last minute (u posljednji čas), mobbing (zlostavljanje), party (domjenak), shopping (kupnja), all-inclusive (sveobuhvatan), Snow Queen Trophy (Snježna kraljica), da ne nabrajamo više.
Nakon što su crveno-bijeli kvadratići postali prepoznatljiv hrvatski simbol, čime je svakako napravljen veliki korak naprijed u vizualnom identitetu Lijepe Naše, mišljenja sam da je naziv Croatia ipak korak unatrag (posebno što se ta latinska riječ uobičajeno čita prema engleskom, kaže prof. Mile Mamić, sa Sveučilišta u Zadru). S kvadratićima se Hrvatska izdigla iznad brojnih država koje u bojama svoje zastave imaju crvenu, bijelu i plavu, i zato kvadratićima nema razloga uskratiti natpis Hrvatska.
Hrvatski sportski savezi krovne su organizacije svih sportova u Hrvatskoj i kao takve trebale bi braniti hrvatski jezik. U svijetu globalizacije u kojem oni koji promišljaju o budućnosti žele zaštiti svoje jezike od upada raznoraznih tuđica, posebno onih iz engleskog jezika, u Hrvatskoj imamo obrnutu situaciju. U Hrvatskoj je u suglasju s hrvatskim standardnim jezikom uobičajeno reći Mađarska, Austrija, Sjedinjene Američke Države i slično, pa iz toga proizlazi da i nas drugi narodi mogu zvati Croatia, u skladu s njihovim standardnim jezikom, ali mi sami sebe trebamo i moramo zvati Hrvatska (kako to i gledalište na sportskim borilištima kliče).
NESPORAZUMI U SPORTU
Možemo postaviti pitanje je li natpis Croatia na športskoj opremi naših športaša degradacija hrvatskog jezika na svim društvenim razinama, počevši od onih lokalnih pa do najviših državnih. Poznato je da većina ostalih reprezentacija ime svoje države na dresovima i ostalim dijelovima sportske opreme piše na materinjem jeziku. Tako Njemačka nije Germany nego Deutschland, Poljska nije Poland nego Polska, Estonija nije Estonia nego Esti, Grčka nije Greece nego Hellas. Pitanje je kada bi prosječan Hrvat znao da Finci svoju državu nazivaju Suomi, da to nije vidio na dresovima njihovih nacionalnih selekcija. Reprezentacija Srbije, koja je nastupila na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj 2009., uz natpis Srbija na dresovima i na trenirkama imala je ime svoje države ispisano ćirilicom.
Zašto Hrvatska, koja je svojim snagama i voljom naroda izborila samostalnost, ponosno ne napiše na svojoj športskoj opremi Hrvatska, kako to čine primjerice nogometaši. Hrvati iz gledališta navijaju Hrvatska!, Hrvatska!, Hrvatska!, a na športskoj opremi znatnog broja naših sportaša piše Croatia, pa je očigledno da ne postoji simbioza između pojedinih športskih saveza i gledališta.
Dubravka Smajić kaže: "U nebrizi o hrvatskom jeziku prešlo se sve granice podnošljivosti". Nives Opačić navodi: "Poplava stranih izraza lakše se širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti. A da je Hrvate briga za pravopis odavno bi ga naučili". Dakle, riječ Croatia neka se koristi samo u smislu baštine, dok se naziv Hrvatska treba primjenjivati gdje god je to potrebno. (Tekst je izvorno objavljen u Vijencu od 24. veljače o.g., s naslovom Zašto nam je potreban Zakon o hrvatskom jeziku?/Ovdje donosimo skraćenu verziju)
Pišu: Želimir BUZUK/Josip CVENIĆ
Budimo svoji na svome
HTV, kao i druge televizijske kuće u Hrvatskoj (npr., RTL, NOVA), prilikom prijenosa športskih događaja često pišu ime naše reprezentacije CRO ili Croatia, iako bi, prema mojem mišljenju, trebali uvijek pisati HRV ili Hrvatska. Dean Šoša kaže da je na HRT-u približno 3000 zaposlenika, od toga 24 lektora i sedmero fonetičara, pa ipak se izvješće o jeziku čini zastrašujuće. Jasno se kaže da postoji služba koja radi svoj posao i televizija koja ne prihvaća njezine sugestije.
Bivši predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić ocijenio je besmislenom, apsurdnom i uzaludnom inicijativom koja želi dovesti u pitanje pravo hrvatskog naroda na vlastiti hrvatski jezik koji je priznat i normiran kao jedan od službenih jezika Europske unije. Premijer Andrej Plenković izjavio je i podsjetio da je hrvatski jezik definiran Ustavom RH i jedan je od službenih jezika Europske unije. Papa Franjo, u cilju zaštite narodnih jezika, rekao je da ne podržava korištenje latinske mise da vjera ne bi bila zarobljena u mrtvom jeziku.