BELIŠĆE - Lagano, ali sigurno, približavam se okrugloj brojci - 60 godina. Zvuči jako puno, no osjećaj je puno drukčiji. Odavno sam shvatio da je vrijeme apsolutni gospodar svega i baš zbog toga htio bih svojoj djeci i djeci moje generacije pokušati dočarati naše djetinjstvo, ta druženja, tu sreću, taj osmijeh... kao bezbrižna generacija 60-ih - riječi su kojima nesvakidašnju priču o svom djetinjstvu u Belišću pod nazivom “Djeca Valkajeve” započinje poznati Belišćanin s valpovačkom adresom Zdravko Bučanac Buč.



Riječ je o svojevrsnoj priči sjećanja na 22 stranice i s ilustracijama Belišća tog vremena, preciznije Ulice Ilije Valkaja i okolice, kojeg se danas sjećaju samo one nešto starije generacije, ali vrlo vjerojatno i uvertiri za neke nove priče iz starog Belišća. Bučanac objašnjava da ga je na pisanje ovakve neuobičajene forme nagnala činjenica što živimo u vremenu koje je toliko drukčije od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Buč je oživio svoje najvažnije likove Belišća onoga vremena: liječnika dr. Vilka Ivekovića, župnika fra Bernarda Rubinića i svoju majku koja je, Belišćanima poznata kao teta Kiš, prodavala kinoulaznice, ali i brata Zdenka, koji je u to vrijeme kao 12-godišnjak preminuo od leukemije. U priču o najdražem gradu unio je i svoje bliže i dalje susjede, prijatelje i znance, kao i njihov govor na stranim jezicima koji su se u Belišću uobičajeno mogli čuti, ali i stil života većine tadašnje belišćanske radničke klase, koja je meso konzumirala samo nedjeljom, kupala se jednom tjedno, nerijetko u susjedstvu, i odijevala iznimno skromno. No, unatoč tome, životne radosti, optimizma i vedrine nikome nije nedostajalo!

Prema priči Zdravka Bučanca, Belišćani onoga vremena imali su svoje rituale uživanja u kinopredstavama, nedjeljnim šetnjama središtem grada te stalnim druženjima. Djeca su pak uživala u svojim svakodnevnim igrama poput plinkanja, a strane im nisu bile ni razne druge vratolomije poput krađe karabita na željezničkoj postaji, preskakanja s jednog vlaka na drugi, kupanje u fontani, pa ne čudi što su i batine za male fakine bile ne tako rijetka pojava.



”Te naše male kućice u samom centru, sve su, otprilike, bile slične, a opet svaka je na svoj način pričala neku svoju priču. Belišće je nastalo 1884. godine tako da je to sve bilo još u prilično dobrom i urednom stanju. Puno cvijeća, drveća, toliko zelenila, a mirisa...” prisjeća se Zdravko u opisu svog grada.

U priči o svojemu djetinjstvu u Valkajevoj Bučanac ne zaboravlja spomenuti ni svog sugrađanina, danas poznatog domaćeg glumca Velimira Čokljata, odraslog u Belišću, vrijeme trijumfalnih pobjeda kanuista Matije Ljubeka, iseljavanje iz Belišća u potrazi za boljim životom u druge države, pa i na druge kontinente, koje nije mimoišlo ni Zdravkova najboljeg prijatelja Kiku, ali ni brojna šaljiva događanja vezana uz crkvu, belišćansku fontanu i ulice bez asfalta u kišnim danima, uživanje u glazbi…

”Mi, djeca Valkajeve, bili smo talentirani za sve. Što god smo naumili, bili smo odlični u tome. Nažalost, velika većina nije ništa završila, mislim na one iz užeg kruga društva. Radije smo satima stajali na centru i buljakali gdje god i pričali što god. Djeca sunca…” zaključuje Bučanac.