Belgijski ovčar Max i njegov vlasnik Hrvoje Domazetović već su punih deset godina licencirani potražni tim Hrvatske gorske službe spašavanja Stanice Osijek. Sve su to vrijeme nerazdvojni sudionici brojnih potraga u službi spašavanja ljudskih života. Najveća je sreća za ovaj iznimni par kada se potraga završi uspješno i tražena osoba živa vrati u dom i obitelj. Nemaju, međutim, sve potrage sretan završetak, čak i kada potražni tim odradi svoj posao i tražena osoba bude otkrivena.

Iznimno su to stresni trenutci za cijeli potražni tim, koji ostavljaju trag na svakom od članova. Same su potrage jako teške i naporne i za ljude i za pse jer znaju trajati i po nekoliko dana i noći, ali nema većeg zadovoljstva za sve nas nego kada uspijemo spasiti ljudski život, priča nam Hrvoje, dodajući kako je u potragama svaka minuta važna, zbog čega bi bilo dobro da se građani koji primijete nestanak osobe što prije jave policiji i HGSS-u.



Iscrpljujuće potrage zahtijevaju dobru organizaciju, a od iznimne je važnosti motivacija i timski rad te dobra pripremljenost svakog potražnog tima i svakog pojedinca. Uloga je potražnih pasa golema, kaže se kako zajedno sa svojim vodičem odrađuju jednak posao kao 25 ljudi.

- Maxu se nikada nije dogodilo da u potrazi ne odradi posao ili da bude neuspješan - ponosno ističe Hrvoje, napominjući kako odrađen posao ne znači samo pronalazak osobe nego i uspješnu obradu sektora koji mu je određen u potrazi.

Naime, kada se odredi područje u kojemu je tražena osoba posljednji put viđena, mogući se teren traženja podijeli u sektore. U one teže pristupačne, s gušćom vegetacijom, odnosno gdje je mala mogućnost sudjelovanja čovjeka, šalje se potražni tim sa psom.

Hrvoje objašnjava da se uspješno odrađenim poslom smatra i "očišćeni" sektor.

- Pas je prošao teren i utvrdio da u njemu nema ljudi. Na taj se način sužava područje i olakšava te ubrzava potraga. Važna je povezanost čovjeka i psa, interakcija koja se razvija svakodnevnim vježbanjem - tvrdi Hrvoje, koji je inače zaposlen kao rendžer u Parku prirode Kopački rit i s Maxom od samih zajedničkih početaka redovito vježba u teško pristupačnim dijelovima Parka.

Kaže također kako se sa psima počinje raditi kada imaju samo nekoliko mjeseci te se stoga i pri odabiru vodi briga o osobinama koje pokazuju već u prvim tjednima života. Kod pasa, kaže Hrvoje, nije bitan pedigre, nego motivacija i želja za radom.

- Zanimljivo je da Max nije bio moj prvi odabir - prisjeća se Hrvoje prvog pregleda legla i nastavlja: - Prvog sam dana vidio dva mladunca koja su bila znatiželjna, njuškala uokolo i razvlačila neku krpu. Max je nezainteresirano spavao u kutu. Kada sam drugog dana došao, odlučan da izaberem jednog od ona dva razigrana psića, zatekao sam ih kako vuku krpu svaki na svoju stranu. U jednom trenutku Max ustaje iz kuta, valjda iznerviran režanjem te dvojice, uzima im krpu i odlazi dalje. To je bilo dovoljno da moj odabir padne na Maxa - prisjeća se Hrvoje, zadovoljan što se pokazalo da nije pogriješio iako vjeruje da su svi psi iz legla bili dobri jer im je majka bila u izvrsnoj kondiciji - zajedno s vlasnikom prepješačila je sve planine i vrhove u Hrvatskoj, ali i diljem Europe.

- Tako je i Max imao sve predispozicije - priča Hrvoje sjećajući se i prvih vježbi i šetnji koje su zajedno odradili. To su bile osnovne vježbe čučnja, zaustavljanja i trčanja, i već je tada pokazivao veliku znatiželju. Samostalno su vježbali i traženje više različitih ljudi, a za svaki dobro odrađen zadatak slijedila je nagrada u obliku komadića hrenovke.

- Poslije smo išli sa sve složenijim vježbama. Potražne se pse obučava da idu "podignuta nosa", a ne po tragu i da traže miris čovjeka ondje gdje inače nema ljudi. Svakodnevnom se obukom urođeni nagoni u pasa zamjenjuju igrom i pas više ne razlikuje rad i igru. Uz dobru je motivaciju Max spreman učiniti sve samo da ja budem zadovoljan - uvjeren je Hrvoje.



Potražni psi, pa tako i Max, prolaze složenije i teže vježbe u različitim uvjetima i na različitim terenima tijekom rada s instruktorima HGSS-a. Uz samostalan rad, jedanput se mjesečno okupljaju i svi potražni timovi HGSS-a i vježbaju u nazočnosti instruktora. Također, obvezno prolaze međunarodne vježbe. Potražni tim, da bi dobio licenciju za sudjelovanje u potragama HGSS-a, mora proći više vježbi i zahtjevan cjelodnevni ispit.

- Max je oduvijek pokazivao veliku motivaciju za rad, što i jest presudno za svakog potražnog psa. Nema stvari u životu koja će ga više usrećiti od odlaska u prirodu, šetnje i vježbe. I ako leži a vidi da uzimam stvari za teren, skače od sreće i želje za igrom. To je ushićenje teško opisati - priča Hrvoje, kojemu lice sja zadovoljstvom kada govori o svom ljubimcu i članu obitelji.

Premda je Max sa svojih 12 godina zašao u stariju dob, njegovo mišićavo i graciozno tijelo prekriveno prepoznatljivom crvenosmeđom dlakom ne odaje taj dojam. Samo sijede koje su zamijenile crnu masku na licu pokazuju da Max nije u cvijetu mladosti. Svjestan je toga i Hrvoje, pa i činjenice da je vrijeme potražiti novog mladunca.

- Ne znam kako bih mogao zamisliti odlazak u potragu bez njega. Nakon toliko zajedničkih godina i svega što smo prošli, ja sam uz Maxa postao bolji nego što bih bio da ga nisam imao uz sebe. I psi gledaju svoje vlasnike i trude se biti bolji - zaključio je Hrvoje.

Koliko je ta uzajamna privrženost snažna, uvjerila nas je i mala vježba potrage koju je ovaj potražni tim osječkog HGSS-a odradio za našu fotoreporterku Andreu. Iako je tražena osoba bila izvan Hrvojeva i Maxova vidokruga, udaljena nekoliko stotina metara, pas je vrlo brzo odradio svoj posao i snažno lajao sve dok se njegov vlasnik nije pojavio pokraj njega. Neprimjetan pokret rukom i Max je već bio u Hrvojevu zagrljaju, a slijedila je i nagrada, nekoliko komadića hrenovke i najdraža igračka.