O percepciji društvene stvarnosti u kojoj živimo i utjecaju medija u pandemiji, koja ulazi već u treću godinu, informacijskom i komunikacijskom kaosu kojem svjedočimo, ovodobnom koronakriznom društvu spektakla, da se referiramo na uvijek aktualnog Guya Deborda, u okviru ovotjedne teme razgovarali smo s dr. sc. Gabrijelom Kišiček, komunikacijskom stručnjakinjom s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Ova pitanja, ali i cijela tema razgovora govore o sve većoj svjesnosti utjecaja medija i (zlo)uporabe medija u konstrukciji javnog mišljenja. Jedna od klišejiziranih sintagmi koju često slušamo je "objektivnost izvještavanja", a koja ni u teoriji ne stoji. Čim je čovjek, živi subjekt, taj koji izvještava, ni izvještaj ne može biti objektivan. U najboljem slučaju može se truditi prikazati obje strane priče i biti nepristran, ali, na kraju krajeva, on je taj koji bira citate, sugovornike, u televizijskom novinarstvu i sliku, kadrove i svjesno ili nesvjesno na taj način daje svoju subjektivnost u izvještaj. E sad, mediji su platforma za ono što se zove kognitivna manipulacija, o kojoj je pisala Hannah Arendt, a koja podrazumijeva selektivno iznošenje informacija, tumačenje izvan konteksta, izostavljanje ili marginaliziranje ključnih aspekata priče, a preuveličavanje i naglašavanje nevažnih, pridodavanje kvalifikacija događajima i osobama pa čak i sam izbor riječi koji može govoriti o odnosu prema nekome (primjerice, osobu nazvati škrtom ili štedljivom, domoljubom ili nacionalistom, konzervativnom ili tradicionalnom…). Dakle, prvi korak je osvijestiti da je neutralno ili objektivno novinarstvo nemoguće. I sve je više medija u tom segmentu, da tako kažem, iskreno. To ne znači da njima ne treba vjerovati, ali treba biti svjestan da će informacije i vijesti u svom izvještaju omotati svojim svjetonazorskim stilom. U SAD-u se već godinama zna koji je medij kojoj opciji (demokratskoj ili republikanskoj) naklonjeniji, pa i koje ideologije, svjetonazore i vrijednosti zastupaju. I to, po meni, nije toliki problem sve dok je publika toga svjesna. Veći je problem ovaj "spektakl" koji spominjete, u kojem jedina ideologija postaje profit, prodaja, broj klikova, sherova, pregleda… A onda zastupanje bilo kakvih vrijednosti postaje smiješni idealizam jer je novac jedino čemu se teži.



Koliko je pandemija utjecala na percepciju stvarnosti, i koliko su se mediji prilagodili takvom pandemijskom kontekstu, u kojem ne manjka senzacionalizma, drame i smrti...?

- Pandemija je svakako pridonijela tome da se osvijestio utjecaj medija i ispraznost floskule o objektivnom izvještavanju. Kadrovi prepunih bolničkih soba, u najgorim slučajevima, ljesova, što smo mogli gledati proteklih godina, imali su za cilj stvoriti strah kod ljudi. Time ih potaknuti na poštovanje mjera, odgovornost, solidarnost, cijepljenje…. Jesu li i koliko uspjeli? Jesu li pri tome dobro uporabili ili zlouporabili svoju moć? O tome se može diskutirati. Ali nedvojbeno je da sve više ljudi osvještava razinu medijskog utjecaja. Neki se zato okreću alternativnim izvorima informacija, što može imati brojne negativne posljedice. Neki jednostavno podižu razinu kritičnosti u praćenju informacija, što je dobra i poželjna posljedica.

Kad se radi o "proizvodnji stvarnosti", da se tako izrazim, utječu li mediji na život ljudi u puno većoj mjeri nego što su oni toga svjesni? Što i na koji način činiti kako bi razumijevanje medijski posredovane stvarnosti bilo na višem i kvalitetnijem nivou? Medijska i komunikacijska pismenost kroz obrazovanje, je li to rješenje...?

- Apsolutno ste u pravu. Utjecaj medija je toliki da mnogi toga nisu ni svjesni. Pa ni sami mediji, čini mi se. Tradicionalno su neke profesije oduvijek i svima poznate kao one čiji je utjecaj iznimno važan, primjerice liječnici. Njihove pogreške, nestručnost i neodgovornost mogu imati kobne posljedice. To je opće poznato. Međutim, utjecaj medija na ljudski život nije toliko neposredan i lako mjerljiv, ali zato nije ništa manje važan. Na primjer, koliko su mediji utjecali na psihičko zdravlje ljudi, koliko su utjecali na poticanje na cijepljenje, koliko su dobroga, a koliko lošega postigli? Mislim da će buduća, postpandemijska istraživanja to pokazati. Ipak, važno je naglasiti kako smatram da utjecaj medija na kreiranje mišljenja, stvarnosti pa i poimanja svijeta nije ništa novo ni revolucionarno, ali ni nužno loše. To je dio svijeta u kojem živimo. Širi spektar medija, njihova veća i lakša dostupnost i pristup medijima vodi do većeg utjecaja. Međutim, u tom i takvom svijetu važno je toga biti svjestan i za to spreman. I s tim u vezi je važno u obrazovanje uključiti i medijsku pismenost i kritičko mišljenje kako bi publika znala prepoznati manipulaciju, spektakularizaciju, fake news… Novinare, reportere, urednike redovito podsjećati na utjecaj koji imaju. Pri tome očekivati njihovu širinu obrazovanja, visoku razinu profesionalnosti i stručnosti. I, naravno, ne zanemariti važnost etičnosti, određeni moralni kodeks. Svjesna sam da to sve zvuči utopijski, ali važno je imati nešto čemu se teži. Makar to bilo teško ostvarivo.



Dolazimo i do neizbježne politike. U Vašim knjigama Retorika i politika i Homopoliticus, između ostalog, zaključujete da retorička argumentacija razlikuje jake od slabih argumenata, legitimne argumente od argumentacijskih pogrešaka. Kad to stavimo u širi društveni kontekst, koliko je politički komunikacijski populizam pridonio krivoj percepciji stvarnosti, ako se tako može reći, uključujući i ovo pandemijsko vrijeme?

- Političari također nisu potpuno svjesni koliki je utjecaj njihove komunikacije, ne samo na komunikacijske trendove, pa onda i kulturu dijaloga, nego i na odluke, postupke i ponašanja onih koji im vjeruju. Možda će cinici sada reći: Tko još vjeruje političarima. Ali nije samo stvar osobe, nego prije svega funkcije. Nije nebitno što govori premijer ili predsjednik države, nije nebitno kakav je njihov stav o nečemu. Mnogi će se voditi i vode se uputama visokopozicioniranih političara. Sad se ponovno vraćamo na obrazovanje i na mlade generacije koje će u budućnosti birati političare na funkcije. Kada publika bude zahtjevna, obrazovana i kritična, bit će manje populizma, a više logike, zdravog razuma i dobrih argumenata. Političari komuniciraju i argumentiraju onako kako to od njih očekuje njihova publika (ili kako oni misle da publika očekuje). I zapravo je zanimljiv odnos političara i medija, koji bi se mogao opisati kao neki love/hate odnos. Jedni druge trebaju, djeluju u svojevrsnoj simbiozi, a mediji opet imaju odgovornost da prepoznaju tko treba, a tko ne treba dobiti medijski prostor, kakve govornike treba staviti u fokus, a kakve kritizirati ili marginalizirati. Doduše, tradicionalni mediji u tom smislu sve više gube važnost jer su društvene mreže postale platforma kojom svatko može doći do publike. I tek se nedavno počelo govoriti upravo o odgovornosti vlasnika novih medija i internetskih platformi jer i na njima je odgovornost jednako kao što je ona "starih medija".

Zaključno, ako mediji imaju snagu da odlučuju, kako će konstruirati stvarnost, možemo li onda povući paralelu s Platonom i zaključiti da se kao u Platonovoj špilji cijeli život ljudima predstavljaju samo sjene stvarnih događaja i pojava. Malo filozofiranja za kraj...

- Što bi Platon rekao kad bi vidio suvremeno društvo? Vrlo vjerojatno: "Trebali ste mene poslušati!" Ako alegoriju o špilji interpretiramo iz političke perspektive, pa i u kontekstu njegova cjelokupnog poimanja države, može se neka paralela povući sa svime o čemu smo razgovarali. Obrazovanje, odnosno stručnost i znanje, te moralne vrijednosti trebali bi biti cilj svih onih koji upravljaju društvom i na njega utječu. Oni bolji, pametniji i stručniji trebali bi biti vođe. Jer nema goreg scenarija nego kada lošiji upravljaju boljima. I na mikrorazini, primjerice, tvrtki, poduzeća, stranaka…, ali i na makrorazini, odnosno na razini cjelokupnog društva.

To je put koji vodi u propast i nezadovoljstvo ljudi. I sad, neću parafrazirati Platona pa isticati tko bi točno to trebao voditi društvo, ali ću, referirajući se na njega, samo istaknuti kako oni koji su dobili priliku voditi, utjecati, upravljati, odlučivati to trebaju shvatiti ozbiljno i s velikom odgovornošću. (D.J.)