Vjerojatno ne znajući koliko će to biti uskoro aktualno, Noah Harari 2018. piše: "U rukama dobronamjerne vlasti, moćan algoritam nadgledavanja bio bi najbolja stvar koja se može dogoditi čovječanstvu." Vlast bi mogla spoznati prve znakove bolesti i prije nego što se pojave simptomi, pa tako razmjerno lako spriječiti izbijanje pandemija. Ipak, s druge strane, ako bi neka manje dobronamjerna vlast (poput one u Sjevernoj Koreji ili u Turskoj) zahvaljujući biometrijskom senzoru doslovno ugrađenom pod kožu građana mogla, prateći porast tlaka ili povećanu aktivnost amiglade [1], spoznati njihove reakcije i stavove, to bi moglo imati pogibeljne posljedice za građanske slobode i sigurnost.

Demokratska društva mnogo su bolja u prikupljanju podataka o svojim građanima, koji otvoreno iznose svoje ljutnje i nezadovoljstva dok ih oni u tiranijama skrivaju u strahu od neželjenih posljedica. Prije sedamdesetak godina ni svemoćni KGB nije mogao uspješno stalno nadzirati sve sovjetske građane. KGB se oslanjao na prijave doušnika na poslu ili susjeda, pa čak i članova obitelji. Slučaj dječaka Pavlika Mozorova, koji je 1932. prijavio vlastitog oca zbog poslova na crnom tržištu, te je ubrzo uhapšen i pogubljen, otužan je primjer strahota koje stvara totalitarna vlast. I sam Staljin se zgrozio nad dječakovim ponašanjem čudeći se kako je ta mala svinja mogla učiniti takvo što vlastitom roditelju.



Danas, prvi put u ljudskoj povijesti, tehnologija omogućuje stalno praćenje ukupnog stanovništva. U borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko je država uspješno primijenilo nove mogućnosti nadzora. Vjerojatno je najistaknutiji primjer Kina, gdje se pomnim praćenjem pametnih telefona i s pomoću milijuna kamera za prepoznavanje lica lako prati kretanja građana. Zahvaljujući obvezi provjeravanja i prijave tjelesne temperature i zdravstvenog stanja vlasti mogu ne samo brzo identificirati sumnjive nositelje koronavirusa nego i stalno pratiti njihova kretanja i utvrditi s kim su sve došli u kontakt. Više mobilnih aplikacija upozorava građane da su u blizini zaraženih osoba.

Usprkos svim prednostima napredne tehnologije, Zhong i Mazur (2020.) ipak ističu kako se vlast najviše oslanja na klasične maoističke metode, u kojima susjedi i prijatelji prijavljuju one za koje sumnjaju da su zaraženi ili neku novopridošlu osobu kao mogućeg nositelja virusa. Vlasti također naširoko primjenjuju umjetnu inteligenciju i algoritme za prepoznavanje lica kako bi se prepoznalo građane koji ne smiju putovati, odnosno nemaju masku ili je nepravilno nose. Pritom Kina nije jedina u (zlo)upotrebi suvremene tehnologije, pa je izraelski premijer Benjamin Netanyahu ovlastio Izraelsku agenciju za sigurnost da se može za praćenje osoba zaraženih koronavirusom koristiti nadzornom tehnologijom koja se uobičajeno koristi samo u borbi protiv terorista. Kad je nadležni parlamentarni odbor odbio odobriti mjeru, Netanyahu je to ostvario svojom uredbom.

Može se smatrati kako u svemu tome nema ništa posebno novo. Posljednjih godina i vlade i korporacije koriste se mnogobrojnim sofisticiranim tehnologijama za praćenje, nadzor i manipuliranje građanima. Izbijanje epidemije moglo bi ipak označiti važan prijelom u povijesti nadzora. Ne samo zato što bi moglo normalizirati uporabu alata za masovni nadzor u zemljama koje ih dosad nisu prihvatile nego još više i stoga što to znači dramatičan prelazak s nadzora, kako to zgodno ističe Harari (2020.), preko kože na ispod kože. Dok su državne vlasti prije (možda) nastojale spoznati koje mrežne stranice posjećujete s pomoću pametnog telefona, sada bi htjele saznati vašu temperaturu i krvni tlak.



Zbog koronavirusa čovječanstvo je u globalnoj opasnosti, gotovo sigurno najvećoj u modernoj povijesti. Odluke koje se sada donesu vjerojatno će oblikovati svijet u godinama koje dolaze. One će odrediti ne samo gospodarske odnose nego i sustave zdravstvene zaštite i osiguranja, politiku i kulturne obrasce. Kada se bira između alternativa, treba se zapitati ne samo kako prevladati neposrednu prijetnju nego i kako će izgledati taj novi, drukčiji svijet, kada sve to prođe.

Odluke koje bi u uobičajenim vremenima zahtijevale promišljanja koja mogu potrajati godinama, sada se donose za nekoliko sati. To je narav hitnih slučajeva, koji ubrzavaju povijesne procese, ali i stvaraju opasnosti od usvajanja brzopletih i nedovoljno razmotrenih odluka, kao i prihvaćanja nezrelih i možda opasnih tehnologija. Posve su razumljivi i opravdani pritisci javnosti na donositelje odluka da nešto učine, jer su rizici neaktivnosti vlada uglavnom mnogo veći.

U normalnim vremenima vlade koje poštuju tržišno gospodarstvo sigurno ne bi financirale plaće zaposlenih u privatnom sektoru, poslodavci ne bi pristali da mnogi zaposlenici rade od kuće, a obrazovne ustanove ne bi ni pomišljale da dopuste polaganje ispita preko interneta. Ali ovo nisu normalna vremena. Slijedom te logike, u ovom kriznom vremenu susrećemo se s važnim izborom između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana.

Kako smo naveli na početku, ako svi građani stalno nose biometrijske narukvice i podatci se prikupljaju na serveru pod nadzorom vlasti, prednost je pravovremena spoznaja o tome ima li netko povišenu temperaturu ili ubrzane otkucaje srca. Iz baze podataka moglo bi se saznati gdje se osoba kreće i s kim je bila u kontaktu, čime bi se u velikoj mjeri ograničila, pa možda čak i posve spriječila, mogućnost izbijanje zaraze. Ipak, negativna obilježja takvog sustava lako su i neopravdano praćenje građana u njihovu odabiru događaja na internetu ili televizijskih kanala, odnosno otkrivanja što ih veseli, ljuti ili zabrinjava. Veselje, ljutnja i briga biološki su fenomeni poput groznice i kašlja, pa bi jednaka tehnologija koja otkriva kašalj mogla identificirati smijeh i ljutnju. Ako poslovni sektor i nositelji vlasti počnu masovno prikupljati biometrijske podatke građana, mogu ih upoznati daleko bolje nego što oni sami sebe poznaju. Tada mogu ne samo predvidjeti njihove osjećaje nego i manipulirati tim osjećajima te im prodati ili nametati sve što žele, bilo da se radi o proizvodu bilo o političkoj odluci.

Moglo bi se vjerovati kako bi nošenje takvih biometrijskih narukvica bilo privremeno i posve opravdano u izuzetnim situacijama. Drugim riječima, mogli bismo se pouzdati u snagu naših demokracija i neko vrijeme živjeti u uvjerenju da narukvice više nećemo morati nositi jednom kad opasnost prestane. Ipak, slično kao s porezima, koji se obično uvode za financiranje rata, ali se nakon završetka rata gotovo nikada ne ukidaju, sve kada opasnost od koronavirusa i prođe, nositelji vlasti željni uvida u stanje društva i razmišljanja građana prilično lako mogu naći opravdanje za ponovno ili stalno nošenje narukvica, kao što je mogući povratak pandemije, prevencija nekih novih nepoznatih bolesti ili neki treći razlog. Kriza prouzročena koronavirusom mogla bi biti presudna odrednica promjene društva. Jer ako građani imaju izbor između očuvanja privatnosti i zdravlja, obično će birati zdravlje.

Odabir između očuvanja privatnosti i zdravlja zapravo je posve krivi izbor. Građani mogu i trebaju imati mogućnost očuvanja i privatnosti i zdravlja. Osnaživanjem građana, ponajviše pružanjem pravovremenih i točnih informacija, može se mnogo učiniti da građani štite svoje zdravlje i pomažu zaustavljanju širenja epidemije. Kada su građani dobro upoznati sa znanstvenim činjenicama i kada vjeruju javnim vlastima, koje ih redovito i točno informiraju o stanju, oni će se ponašati u skladu s očekivanjima i bez totalitarističkih mjera. Motivirano i dobro informirano stanovništvo uglavnom je daleko moćnije i učinkovitije od prisile nad neinformiranom populacijom. Ponašanje vlasti koja poštuje građane, informira ih i educira također pomaže građanima u odlučivanju hoće li vjerovati znanstvenim podatcima i zdravstvenim stručnjacima ili posve neutemeljenim teorijama urote.

Neke od najuspješnijih programa suzbijanja epidemije ostvarile su Južna Koreja, Hong Kong, Tajvan i Singapur. Iako su se te zemlje koristile aplikacijama za praćenje građana, mnogo su se više oslanjale na opsežna testiranja, pošteno izvještavanje i izuzetnu suradnju s dobro informiranom javnošću (Wright, 2020.). Južna Koreja znatno je poboljšala sustav videonadzora i praćenje podataka o transakcijama kreditnim karticama osoba za koje se sumnjalo da su zaražene kako bi mogla spoznati njihovo kretanje. Tajvan je objedinio baze podataka o zdravlju s bazama bolnica, ljekarni i financijskih podataka kako bi na raspolaganju bile potpune, jasne i pravovremene informacije o kretanju osoba zaraženih virusom. Uglavnom slične mjere provodili su Hong Kong i Singapur, iako su se i tu javile kritike prevelike uloge države i moguće zloupotrebe privatnih podataka (Chan, 2020.). U Hong Kongu sve osobe koje su u samoizolaciji moraju nositi elektroničke narukvice, prema kojima se vidi ako su napustile dopušteni prostor. Singapur naveliko rabi videonadzor, ali je uvedena i odredba da je odbijanje suradnje sa zdravstvenim tijelima nezakonito.



Iako se to danas smatra posve uobičajenim, pranje ruku sapunom razmjerno je noviji korak u osobnoj higijeni. Taj mali pomak pomogao je u spašavanju milijuna života jer sve do sredine 19. stoljeća ni liječnici ni medicinske sestre nisu tome davali odgovarajuću pozornost. Danas najnormalnije peremo ruke, ne zbog neke prisile ili policije, nego zbog toga što znamo da tako čuvamo vlastito i tuđe zdravlje.

Bez sumnje treba iskoristiti sve raspoložive nove tehnologije u sprječavanju širenja zaraze, ali te bi tehnologije trebale osnaživati građane. Vjerojatno nitko nema ništa protiv mjerenja tjelesne temperature i praćenja krvnog tlaka, ali ti se podatci ne bi smjeli koristiti za stvaranje i osnaživanje svemoćne vlasti. Umjesto toga, ti bi podatci trebali omogućiti da su građani na vrijeme i dovoljno informirani o osobnim izborima, ali i da vlast bude odgovorna za svoje odluke.



Ako demokratska društva ne uspiju iskoristiti mogućnosti nadzora za svoju korist i dobrobit, autoritarne vlade spremne su svijetu ponuditi svoja dostignuća digitalnog praćenja i primjene umjetne inteligencije. Iako su mnoge zemlje istočne Azije, izgleda, uspjele obuzdati bolest, čini se kako su zapadna demokratska društva bila nespremna na širenje virusa. Liberalne demokracije moraju pronaći načine kako iskoristiti prednosti nadzora i primjene umjetne inteligencije istodobno osiguravajući da te tehnologije ne narušavaju prava pojedinaca. Zapadne se demokracije ne trebaju plašiti primjene nadzora u svrhu očuvanja javnog zdravlja. Nema ničeg paradoksalnog u pojmu demokratskog nadzora. Liberalne demokracije trebale bi utvrditi koje su se metode u istočnoj Aziji pokazale uspješnima za suzbijanje virusa, ali istodobno dosljedno izbjegavati one koje zahtijevaju nametljiv i neposredan nadzor nad građanima. Kad god se govori o nadzoru, treba imati na umu kako se tehnologija koju vlast koristi za nadzor građana može uspješno koristiti i da bi građani nadzirali vlast. n



(Tekst "Kako pomiriti nepomirljivo: nadziranje građana i demokratski standardi u doba koronavirusa" izvorno je objavljen u travnju 2020. - arhivanalitika.hr/ekonomski lab. Zbog aktualnosti teme prenosimo elaborat u cijelosti.)