Život suvremenog čovjeka postaje medijski spektakl. Krajem šezdesetih, dakle još prije 60 godina, Guy Debord obavio je svoju kultnu knjigu Društvo spektakla i definitivno potvrdio da je proizvodnja spektakla način života našeg društva - kaže prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, komunikologinja sa Sveučilišta Vern‘, glavna urednica časopisa Medijska istraživanja, te dodaje:

- Svi društveni diskursi, kao što su kultura, religija, sport, znanost i naravno politika, više ne dopiru do javnosti ako nisu izraženi u obliku nekog spektakla. Sportski događaji su spektakli prije nego natjecanje, izbori predsjednika država su spektakli više nego slavlje demokracije, religija ima svoje spektakle… Jedino na taj način mediji će pokazati zanimanje za događaj. U privatnim životima spektakli su postali vjenčanja, krštenja, rođenja, skupa ljetovanja… sve je to na rubu etike, ali medijska industrija potiče medijske bajke i spektakle zbog privlačenja što većeg broja čitatelja. Oni "klikom" potvrđuju - sviđa mi se! Algoritmi i umjetna inteligencija obrađuje reakcije publike, medijskih konzumera, i prema tome se oblikuju medijski sadržaji koji donose najviše koristi vlasnicima medija. To su najčešće banalni događaji i crna kronika. Ozbiljne teme nisu tako zanimljive, nisu tako zabavne, a ozbiljno novinarstvo je za medijsku industriju sve manje isplativo. Mnogi važni članci i društveno važne teme tako ostanu nezapaženi i sve teže dopiru do građana.



Koliko je pandemija izokrenula dosadašnje modele "objektivne percepcije" u društvu, na kakve smo bili naviknuti u tzv. starom normalnom? S tim u vezi - svjedočimo prosvjedima antivaksera, onih koji su protiv cijepljenja i COVID potvrda, teorije urota o koroni cvatu... Koliko sve to generira komunikacijski kaos?

- Mislim da ste u pravu i da možemo slobodno tvrditi da živimo u komunikacijskom kaosu. Možda je pandemija samo kao snop svjetla reflektora osvijetlila taj problem i ubrzala razumijevanje komunikacijskog problema u kojem živi suvremeni čovjek. Internet, koji je u široj uporabi posljednjih dvadesetak godina, bio je dočekan s oduševljenjem kao velika nada i obećanje da će demokratizirati javni komunikacijski prostor, svim građanima omogućiti ravnopravno sudjelovanje bez hijerarhije, cenzure ili autocenzure. Novi, digitalni mediji omogućili su veću participaciju građana u produkciji medijskih sadržaja, što je rezultiralo i pojavom tzv. građanskog ili participativnog novinarstva najčešće kroz komentare građana, a ponekad i većim prilozima, kao kad su građani opskrbljivali medije informacijama o Arapskom proljeću. Ali društvene mreže, popularni Facebook, pa Instagram, a novoj generaciji TikTok, najviše su pridonijele sudjelovanju građana u medijskoj produkciji i javnoj komunikaciji. To su platforme gdje svi ljudi, mladi i stari, obrazovani jednako kao i neobrazovani, dobronamjerni i zlonamjerni, ozbiljni i neozbiljni mogu anonimno iznositi ne samo svoja stajališta nego i lažne informacije, lažne vijesti. Zbog toga naše vrijeme se u teoriji naziva postistinom. Odnosno vremenom u kojem se tvrdnje često ne grade na znanstvenim argumentima, nego na osobnim iskustvima i emocijama. Ako nekoga nešto ljuti ili nervira, on slobodno na mrežama proglasi da je to nešto za sve nas opasno i štetno. Primjerice prozračivanje sobe! I dok se informacije u medijima provjeravaju i zakonski i etički, društvene mreže nisu zakonski regulirane (osim zabrane govora mržnje), pa slobodno reproduciraju i laži i istine. Nažalost, iz zločinačke Hitlerove ideologije poznata je izreka "Laž izgovorena tisuću puta postaje istina". Dakle, laži na društvenim mrežama, bilo koje vrste, objavljene tisuću puta, postat će istina za neke ljude kojima je lakše vjerovati nego se educirati. Jedini način na koji se možemo boriti je razumijevanje funkcioniranja medijske industrije, za što nam treba medijska pismenost. Medijska pismenost možda ne može spriječiti, ali može pokazati otkuda dolazi takav komunikacijski uspjeh opasnih društvenih fenomena kao što su antivakseri i slično.



Koliko je populizam, napose onaj politički, promoviran kroz medije pridonio percepciji stvarnosti s kakvom smo suočeni posljednje dvije godine?

- Populizam je, to znamo, tanka politička ideologija koja, rekla bih, ne može puno pomoći za stvaranje zdravog društva i istinske demokracije. Kad neke stranke posegnu za tom retorikom, onda je to uvijek i prije svega pro domosua, odnosno za svoju korist iako se pozivaju na narod i interese naroda. Ako, dakle, pričamo o podijeljenom mišljenju o potrebi cijepljenja protiv COVID-19, za taj slučaj vrijedi to isto. Populizam je previše slab da bi donio istinski dijalog i vrijednu javnu raspravu, ali zato produbljuje mitsku podjelu na mi i on, a to vodi prije diktaturi nego demokraciji i slobodi mišljenja.

Kad se radi o "proizvodnji stvarnosti", da se tako izrazim, utječu li mediji na živote ljudi u puno većoj mjeri nego što su oni toga svjesni?

- Mediji oduvijek utječu na ljude privatno, kao i na društveni život, a uopće ne mislim da toga nisu svjesni. Mediji utječu na kulturu i obrazovanje naroda, političku kulturu građana i na civilno društvo. Mediji mogu mnogo pomoći u razvoju društva, ali moraju biti slobodni a ne pod utjecajem politike kao što uglavnom jesu. Mediji moraju biti slobodni od agresivne industrije odnosa s javnošću ili PR industrije, koja zbog financijske sprege s politikom i industrijom, može negativno utjecati na vjerodostojnost medija i na pravu ulogu medija i novinara u društvu. Mediji nam svakodnevno postavljaju dnevni red o čemu ćemo kao društvo razmišljati, a često uokvirivanjem narativa određuju i kako ćemo razmišljati. Istraživanja nam pokazuju da najčešće politika postavlja dnevni red, a to nije uvijek u skladu s interesima građana. Kad je riječ o COVID-19 pandemiji, ta je tema bila svakodnevno na redu, i to je dobro, ali je pitanje kako se o tome izvještavalo. Osim toga, ta tema zauzimala je mjesto i nekim drugim važnim političkim i ekonomskim temama koje je možda trebalo predstaviti građanima.



Što i na koji način činiti kako bi razumijevanje medijski posredovane stvarnosti bilo na višem i kvalitetnijem nivou? Medijska i komunikacijska pismenost kroz obrazovanje, je li to rješenje...?

- To je jedan od važnijih načina. Bez medijskog obrazovanja građana, bez medijske pismenosti i djece i odraslih, neće ići. UNESCO je još 70-ih godina prošlog stoljeća tražio da se medijska pismenost uvrsti u sve razine obrazovanja od vrtića do fakulteta. Dakle, prije pedeset godina bilo je već jasno da mediji postaju ključni element privatnog i društvenog života. Europska unija je podržala tu inicijativu i u obliku akcijskog plana i zakona naložila svim zemljama članicama da javni servisi, kao što je naš HRT, moraju u svojim programima naći načina da pridonesu medijskom opismenjavanju građana. Tu se treba još jako mnogo učiniti. Neke institucije i civilne udruge, pokreću projekte u tom smjeru. Za političare to je još uvijek marginalna tema i nema njihovu pozornost. Iako možemo reći da su tek medijski pismeni građani, politički pismeni građani.

Urednica ste knjige Digitalno doba. Masovni mediji i digitalna kultura. Izdavač je bio Jesenski i Turk 2020. Knjiga popunjava potrebu za jačanjem medijske pismenosti i sposobnosti razumijevanja novih medija digitalnog doba... Recite nam nešto o tome.

- Knjiga Digitalno doba, koju sam uredila, jedinstven je prikaz i izuzetno koristan uvid u promjene koje je internet donio. Na 440 stranica 25 stručnjaka analizira što digitalno doba znači za medije, publiku i profesije u medijima te kako je ovo doba kroz nove oblike komunikacijske tehnologije, promijenilo društvo kulturu, umjetnost, politiku i sve! Knjigu koriste studenti različitih društvenih usmjerenja, ali i profesionalci koje zanima digitalna fotografija, digitalna animacija, digitalna montaža, digitalizacija zvuka, holografija i migracijski procesi televizije na Internet. Internet i nove tehnologije moćni su alati za novo doba, a medijska pismenost je važna da se koriste i iskoriste na pravi način.



Zaključno, ako mediji imaju snagu da odlučuju, kako će konstruirati stvarnost, možemo li onda povući paralelu s Platonom i zaključiti da se kao u Platonovoj špilji cijeli život ljudima predstavljaju samo sjene stvarnih događaja i pojava. Malo filozofiranja za kraj...

- Nije pogrešna analogija koju predlažete, koja nas navodi na zaključak da bez medijske pismenosti publika suvremenih medija živi "u špilji" neznanja pod utjecajem osjetila i površinskog promatranja stvari. U tom slučaju medijski korisnici ostaju robovi nečijih planova koji sugeriraju da je to što se u medijima prikazuje sve, a ne reducirana i iskrivljena slika stvarnog svijeta u kojem žive. Platon je danas velika inspiracija medijskim teoretičarima i suvremenoj pop-kulturi. Primjerice, distopijskoj sagi popularne kulture, filmu Matrix, i zatim industriji videoigara koja je uslijedila. Ili kad u teoriji komunikacija Jean Baudrillard govori o simulakrumima. On govori o hiperrealnosti koja je realnija od realnosti. Ti simulakrumi su pećine u kojima žive nove generacije. Hiperrealnost je njihov dom, tu su doma. Internet, videoigre, društvene mreže… Instagram, YouTube i život na tim platformama. Na predavanjima, studenti su tamo, ne u predavaonicama. Realnost im je samo nužno provirivanje iz tople pećine simulakruma. Mark Zuckerberg najavljuje da razvija vlastiti "virtualni svijet" i da će uskoro Facebook od društvene mreže postati metaverzum. Kao društvena mreža Facebook je donio mnogo zadovoljstva, ali i nevolje u javnoj komunikaciji. Dilema koja još uvijek muči znanstveni i kulturni svijet je pitanje - jesmo li spremno ušli u svijet interneta i u svijet Facebooka, a već nam stiže i novo pitanje metaverzuma. (D.J.)