Sly & the Family Stone jedan je od najutjecajnijih američkih sastava svih vremena. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća taj prvi spolno i rasno mješoviti poznati bend - s ravnopravnim ženskim i muškim članovima, crncima i bijelcima - snimio je ostvarenja koja su unijela pravu malu revoluciju u funk i soul glazbu. Ponajprije zahvaljujući Slyu Stoneu, rušili su sva pravila u doba kad je to bilo iznimno teško, čak i opasno. Njihov utjecaj na popularnu glazbu je nemjerljiv: odjekuje u opusima brojnih izvođača, među kojima su Miles Davis, Frank Zappa, George Clinton, Prince, Talking Heads, Public Enemy, Beastie Boys, Red Hot Chili Peppers, D’Angelo...

Grupa Sly & the Family Stone osnovana je u San Franciscu 1966., kada su multiinstrumentalist Sly Stone, pravim imenom Sylvester Stewart, i njegov mlađi brat, gitarist Freddie Stone, odlučili ujediniti svoje bendove Sly & the Stoners i Freddie & the Stone Souls. Klavijature je svirala treća članica obitelji Stewart, sestra Rose Stone, a originalnu postavu činili su i trubačica Cynthia Robinson, saksofonist Jerry Martini, basist Larry Graham te bubnjar Greg Errico. Solidan debitantski album “A Whole New Thing”, objavljen 1967. nakon potpisivanja ugovora s Epic Recordsom, predstavio je materijal koji se svodio na radiofonični funk i soul, no sljedećih nekoliko izdanja bilo je drukčije od svega dotad snimljenoga.

Prigrlivši ne samo imidž Jimija Hendrixa nego i njegove eksperimente, Sly je objedinio hipijevske ideje i narkotička iskustva te izričaj grupe proširio svježim kombinacijama rhythm & bluesa, psihodeličnog rocka, sunshine popa, funka i soula, postigavši izrazito utjecajan zvuk i utemeljivši novi crossover iskaz. Na dvjema pločama iz 1968., “Dance to the Music” i “Life”, osim što su izbacili iznimne skladbe poput “Ride the Rhythm”, “Dynamite!” i “M’Lady”, Sly & the Family Stone razvili su poseban gitarski zvuk uz obilato korištenje wah-wah efekta, ali i bas-figuru s novom, revolucionarnom slapping tehnikom sviranja. Vrhunac njihove prve faze, četvrti album “Stand!” (1969.), slijedio je nakon dvostrukog pilot-singla “Everyday People”/”Sing a Simple Song”, koji je zasjeo na sam sam vrh i pop i R&B top-liste. Donio je politizirane tekstove i inspirativnu funk/rock fuziju, a brojevi kao što su “You Can Make It If You Try”, “I Want to Take You Higher” (predstavljen i u furioznoj izvedbi na Woodstocku) i “Don’t Call Me Nigger, Whitey”, čiji su repetitivni stihovi jedan od najkonciznijih i najefektnijih komentara na tadašnju američku rasnu stvarnost, osigurali su albumu atribute remek-djela.

Nastavak glazbenih ideja s prethodnika, no uz bitno promijenjenu atmosferu, donio je “There’s a Riot Goin’ On” (1971.), koji se smatra jednim od najmračnijih, ali i najutjecajnih albuma 20. stoljeća. Sa sjajnim pjesmama kao što su “(You Caught Me) Smilin’”, “Family Affair” ili “Just Like a Baby” bio je to izravni odgovor na nevini upit seks-pacifizma Marvina Gayea (“What’s Going On”), odraz narkotičke paranoje, ali i zrcalna slika razočaranja posthipijevske Amerike. Prodaja je počela padati, a Sly & the Family Stone gubiti publiku te su često bivali uhićivani zbog posjedovanja narkotika. Ipak, dvije godine poslije objavili su svoju posljednju veliku ploču “Fresh”, na kojoj se našao i legendarni singl “If You Want Me to Stay”. Album je nastavio lagani, “sporogoreći” funk s “There’s a Riot Goin’ On”, i dalje uz politizirane i kritičke tekstove, ali i iznimno uspjeli balans funka i rocka te pop melodija i ekscentričnih dodataka karakterističnih za Slyja Stonea.

Smireniji i introspektivniji, solidni “Small Talk” iz 1974., kao i prethodnik, snimljen je s novim basistom Rustyjem Allenom, a nakon odlaska Erricoa pridošlog Andyja Newmarka zamijenio je novi bubnjar Bill Lordan. Ubrzo nakon objavljivanja albuma grupa je prestala djelovati. Sly & the Family Stone vratili su se 1976. s pločom “Heard Ya Missed Me, Well I’m Back”, no ona je - kao i “Back on the Right Track” (1979.) te posljednja “Ain’t but the One Way” (1982.) - bila samo blijedi podsjetnik na njihovo zlatno razdoblje.