Budite oprezni s kime stvarate uspomene jer te stvari mogu trajati cijeli život. Postoje negdje u mojem sjećanju, u jednoj od ladica negdje pri samom vrhu, pradavne zore kada su nas umorne od plesa, majica natopljenih hladnim znojem tete čistačice molile da napustimo objekt u kojemu je neki sredovječni gospodin s Otoka završio set New Orderovim “Blue Monday”. Ili možda “True Faith”. Zatim te duge vožnje kući glave prepune zvukova koji su zaostali u auditornom korteksu od sinoćnjeg tutnjanja basova i bubnja, koji se miješaju s tonovima grada koji se budi dok vi zadnjim atomima vlastite sposobnosti pokušavate ostati budni do svoje tramvajske postaje. Glazba tih trenutaka, tih umornih jutara na putovanju natrag u stvarnost, Burialova je glazba.

A sve je počelo jednim EP-jem, imena “South London Boroughs”, nakon kojeg je slijedio debi-album “Burial”. Klaustrofobičan, nervozan i povremeno zastrašujući, prvijenac Williama Emmanuela Bevana album je kroz koji se provlači melankolična atmosfera, no taj njegov osobenjački prizvuk i nakon petnaest godina zvuči kao stalna međuigra napetosti i smirenosti, otuđenja i intimnosti, Satieja i Goreckog, spasa i totalne propasti. “Untrue”, njegov drugi album, prepun je elektronike čiji se raspon ugođaja kreće od suludog minimalističkog zvuka jednog Aphex Twina do trip-hop ljepota legendarnih Massive Attack. Od drum & bassa, junglea, hardcorea, garagea, dubstepa do sinkopiranih romantičnih vokala i paranoičnih semplova kakve nam je nekoć davno znao isporučiti Tricky. I ako je “Maxinquaye” te daleke 1995. postavio temelje za glazbu budućnosti, onda je Burial i njegov “Untrue” bio njegov jedini legitimni nasljednik 12 godina poslije. Urbana jeza koja ledi krv u žilama, ali i povremeno donese osmijeh prepun nade u našu braću.

A onda je Burial krenuo u svoju seriju singlova, prvi u nizu bio je “Moth/Wolf Cub”, na kojemu je surađivao s Four Tetom, pa druženje s Thomom Yorkeom u “Ego/Mirror” te na kraju “Four Walls/Paradise Circus”, gdje je udružio snage s Massive Attack. Većina pjesama s tih izdanja, kao i s EP-ja koji su slijedili, od “Street Halo”, “Kindred”, “Truant/Rough Sleeper”, preko “Rival Dealera”, sve do “Subtemple/Beachfires” iz 2017. ili “Shock Power of Love” iz prošle godine, počinjala je u sumaglici nakon oluje, s istim ženskim vokalom kao iz “Fostercarea” ili “Ghost Hardwarea”. Zatim odnekud dolete sintesajzeri kao iz nekog SF filma o novom vrlom svijetu, iz hladne i tmurne budućnosti, preko škripe ploča, pucketanja ognjišta, a onda se nakon minute pjesme koje su se nekoć pretvarale u plesne hitove dezintegriraju do šumova, šapata ili jednostavno tišine. Moćno i neuhvatljivo za sve koji koračaju ovim našim pregrijanim planetom, poput monolita iz “Odiseje”, koji odjekuje kao da smo zarobljeni u mračnom, vlažnom podrumu dok nas taj zloguki ženski vokal vuče na ulice nekog mnogoljudnog grada, gdje su sve face bezlične, a svijet se urušava kao u Nolanovu “Početku”. Sve te njegove melankolične ljepotice, prepune lažnih euforija, s house ritmom na koji nećete dizati ruke u zrak, nego pokrivati lice dok na vas padaju kisele kiše, s već klasičnim zvukovima vlakova ili paljenja upaljača, kao lažna uvjerenja da je spas iza ugla, ali i spoznaja da je zapravo već odavno sve propalo, no i među ruševinama se uvijek pronađe nešto nesvakidašnje lijepo i tračak nade da postoji nešto i netko poput njega, koji će vječno biti tu - u obrani dubstepa, ali i elektroničke glazbe uopće. Nekoć je snimao jednu pjesmu na cijeli album, a onda je na tim EP-jima počeo snimati deset pjesama u jednoj, nekada i više, koje su kročile poput silueta u magli, no do kraja svojeg postojanja, odnosno, preciznije, dok traju naša druženja, uvijek je za mene bila najkompleksnija melodija koju je Burial ikada složio. Neprestano mijenjajući ritam, dok na (ne)humanom anđeoskom ženskom vokalu jašemo kroz evoluciju njega samoga, ali i nas samih.

Stoga pokušajte bar na tren zaboraviti sve predrasude koje imate o glazbi, posebice modernoj elektroničkoj glazbi, čiji začeci sežu do “Metal Boxa” ili možda preko “Blue Linesa” sve do “Timelessa”, o našim mnogobrojnim tekstovima o njemu u kojima ponekad zvučimo kao zaljubljene šiparice, o njegovu dubstepu koji uspješno dekonstruira na najsitnije detalje tamo još od drugog albuma “Untrue”. Zaslužan za neke od najinovativnijih snimki u novom mileniju, Burial je ovaj put otišao korak dalje, srušio mnoštvo novih slušateljevih brana kada je u pitanju glazba te stvorio pet novih simfonija i zajednički ih nazvao “Antidawn”, u kojemu su njegove ideje svedene na paru. Ploča je to koja istražuje polubudan svijet između dislociranih sjećanja na ono što bi trebala biti pjesma i jezivog otvorenog svijeta u kojemu strah i čežnja igraju glavne uloge.

”Antidawn” je unatoč svojoj nepostojanosti nevjerojatno bogat zvukovima, a u svakom izmijenjenom ritmu, breaku ili scratchu možete doživjeti, osjetiti ili si vizualno predočiti točno ono što sami želite. Šum mora, tišinu praznih gradskih ulica, odjavu TV programa, pucketanje voska, djelić nove stvari Nicolasa Jaara, zvuk broda, krčanje telefona, stavljanje igle na ploču, fragmente melodija koje čujete s tuđih preglasnih slušalica, vrisku djece iz susjedstva, ritam vašeg srca - kaleidoskopski trenutak genijalnosti napravljen od nekoliko pjesama koje zajedno zvuče kao sve što uistinu trebate od života. Još jednom Burial je postavio nove standarde, otišao još jednom preko granica kada je u pitanju stvaranje muzike, organizirao revoluciju plesne glazbe na svoj način i odveo nas sve skupa u digitalnu budućnost u kojemu Robocop i Terminator zagrljeni plešu sentiše na kraju partija.

Piše: Nikola KUČAR