Ako vam je dosta COVID-a, imate sreće što niste živjeli u doba kuge. Povjesničar, prof. Zdenko Samaržija nedavno je u organizaciji Matice hrvatske održao u Donjem Miholjcu predavanje "Kužne bolesti u prostoru (Slavoniji i Srijemu) i vremenu (17., 18. i 19. stoljeće)". Prof. Samaržija već se tridesetak godina bavi, između ostalog, i poviješću zdravstva, a u ovom zanimljivom predavanju, o kojemu smo razgovarali, povuklo je paralele između davne prošlosti i današnje situacije.

"Povjesničari nisu matematički obrazovani, no ja sam primjenom matematičkih metoda, proučavajući baze podataka prema modelima matematičke logike, uočio vezu između gradnje infrastrukturnih objekata i medicinskih objekata potpuno neovisno o ekonomskoj moći. To znači da su na gradnju medicinske infrastrukture utjecali neki drugi elementi, a ne ekonomski", kaže Samaržija za Glas Slavonije, zaključujući da je zdravstvena skrb i u prošlim vremenima bila planska i organizirana.

U 17., 18. i 19. stoljeću postojalo je više "medicina", svaki je stalež imao vlastitu medicinsku zaštitu. Samaržija je počeo istraživati kako su se razvijale različite "medicine" na ovom području. "Bolesti nisu birale, one su udarale na sve, ali je svaki stalež i unutar njega socijalni sloj te unutar njega konfesijska zajednica - reagirao drukčije. To je vrlo zamršeno", kaže prof. Samaržija.

Kada se pojavila akademska medicina na ovim prostorima, oko 1770. godine, ona je proglasila šarlatanima sve koje nije imala pod nadzorom. "Kada vidimo da bajalice imaju različite ‘specijalizacije‘, one uljima i travama masiraju različite dijelove tijela - krenuo sam s hipotezom da su one zapravo dodirivale akupresurne točke - i to sam dokazao. Medicina je između Atlantika i Pacifika do 1770. bila - ista. Bajalice su se bavile akupresurom, fumigacijom spaljujući biljke, kao što su radili u Kini. Danas imamo u Bizovcu - bajalice. One masiraju ljude i, Kinezi bi rekli, vraćaju im energetski potencijal, a mi bismo rekli - bolje im je", kaže Samaržija, koji iz župnih zapisa saznaje da "narod ide vračevima jer vrač otkrije tko je bacio urok a ne ide bajalicama koji mogu pomoći" - to pišu ljudi s kraja 19. i početkom 20. stoljeća, u povijesnom smislu - nedavno.

Najveći problem u prošlosti bila je kuga - ona se javlja tri puta, nakon tjeranja Turaka, oko 1738., te opet 1795. i 1796. godine.

"Tu posljednju zovemo srijemska kuga, nju je konvencionalnim metodama riješio protomedik - glavni liječnik Ugarske Franc Von Schraud, koji je uveo čvrstu izolaciju - lockdown - zabranu kretanja i zaustavio pandemiju kuge pretvorivši ju u lokalnu bolest, te je tako i nestala. Nakon toga svi su primijenili te metode jer je to - dobro. Dobro je da se ne tiskamo na malom prostoru, dobro je da se peremo sapunom. Cijelu je priču o higijeni radikalizirao Prokopije Uzelac, koji je snimio prvi edukacijski film o zdravstvenoj zaštititi, a poslije tu ideju razvija Andrija Štampar i razvija hrvatsku prosvjetiteljsku i biomedicinsku dokumentaristiku te sustavnim cijepljenjem rješava nas gotovo svih zaraznih bolesti. Kuga, kolera, ospice, bjesnoća prije svega su pogađale dojenčad, djecu i mladež, ali vakcinacijom je prvi put smrtnost preseljena iz populacije djece i dojenčadi u populaciju staraca, što dovodi do drastičnog povećanja očekivane životne dobi stanovništva", kaže povjesničar.

Na prvu je kugu puk tada reagirao tako da su se svi molili i gradili kužne pilove. Klanjali su se svetom Roku i ostalim svecima. Osijek ima dvije crkve sv. Roka i 11 kipova tog sveca. Vukovar je imao dvije crkve sv. Roka, danas ima jednu, a nekadašnja crkva sv. Roka je crkva sv. Ivana Nepomuka, koji je protukužni svetac i koji je obvezno na svakom kužnom pilu. Požega, kao i Virovitica, imala je dvije crkve sv. Roka, danas ima jednu koja se isto zove sv. Ivana Nepomuka. "Dakle, molili su se. To je protukužna nebeska artiljerija. Prestrašno je koliko je energije utrošeno uzaludno, sve dok nije došla medicina, oko 1770. godine", kaže prof. Samaržija.



No Samaržija ističe kako je, usprkos mnogim praznovjerjima, crkva imala jako veliku ulogu u suzbijanju kuge. Kada župnik iz Gorjana Adam Filipović primijeni metode Von Schrauda u Gorjanima i drugi župnici te metode primjene u svojim župama, bolest biva zaustavljena.

Samaržija ističe kao primjer Kirila Živkovića, pravoslavnog Bugarina iz Pirota koji se zamonašio u Carigradu, gdje je završio medicinsku akademiju te su ga imenovali episkopom u Pakracu, gdje se pak sprijateljio s franjevcima. Svaki je franjevački samostan tada imao svoj infirmarij, nemoćnicu za bolesne redovnike. No svaki samostan ima i svojeg fratra koji uzgaja ljekovito bilje. S njima je otišao u Udine, gdje je franjevačko sveučilište za fratre koji će služiti u Osmanskom Carstvu. Na petogodišnjem fakultetu imaju svake godine predmet "obiteljska medicina". Oni su oboružani dijagnostičkim kompetencijama, znanjem o ljekovitom bilju i načinima kako se ophodi prema bolesniku. Za to su franjevci u to doba apsolutni autoriteti i za pravoslavce i za muslimane. Živković u Udinama tri semestra sluša franjevačku medicinu. Nakon toga odlazi u Napulj, gdje upisuje i treći medicinski fakultet. Četiri ga godine nije bilo u Pakracu, ali kad se vratio, unio je promjene koje su i danas revolucionarne. Zabranio je ljubljenje pokojnika, jelo na grobljima, običaj da se pokojnikova odjeća dijeli kumovima - sve se spaljivalo. Zagovara pranje ruku, pravljenje sapuna..., u to doba donosi promjene koje su nevjerojatne.

"Tadašnji mitropolit u Srijemskim Karlovcima, Stratimirović, kao obrazovan i pametan čovjek prihvaća te ideje i naređuje ostalim svećenicima da se tako ponašaju. Ta simbioza Von Schrauda i pravoslavnog episkopata dovela je do nestanka kuge", priča Samaržija.



U svećeničkim je krugovima uvijek bilo onih koji su težili biomedicinskim znanostima, filozofiji, tehničkim znanostima, ali u to se doba nije moglo birati, tko je imao pametno dijete, dao ga je u svećenike. To je generiralo kritičnu masu obrazovanih ljudi koji su imali utjecaj na mnoge povijesne trenutke, pa tako i na borbu protiv bolesti, objašnjava povjesničar.

Profesor Samaržija na predavanju je govorio o raznim epidemijama koje su harale Slavonijom te o načinu na koji su došle na naše prostore. Mnoge teške epidemije bolesti kao što su kuga, kolera, ospice, sifilis, malarija… prošle su ovim krajevima i ostavile teške posljedice. Moglo se čuti kako su se ljudi nosili sa zaraznim bolestima, načinima kojima su se liječili. U pojedinim se trenutcima činilo kao da govori o današnjoj situaciji, o obveznom nošenju maski, držanju udaljenosti, izostanku rukovanja, karantenama, higijeni ruku, dezinfekciji…

Predavanje je bilo iznimno zanimljivo te će se uskoro održati u Osijeku i Vukovaru. Ono je pokazalo kako je zaraznih bolesti bilo i bit će ih i ubuduće, ali i da sve epidemije i pandemije imaju svoj kraj.