Novosti
MATE GRANIĆ POSEBNI PREMIJEROV SAVJETNIK

Nikada Hrvatska nije bila sretnija nego na taj 15. siječnja 1992.
Objavljeno 15. siječnja, 2022.
Imamo čvrstu poziciju unutar EU-a * Svijet je pun izazova gdje vanjska politika igra itekako važnu ulogu

Uoči 30. godišnjice 15. siječnja 1992., dana kada je Hrvatsku konačno priznao velik broj europskih zemlja i Kanada, naš je sugovornik Mate Granić, danas posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića, a bivši dugogodišnji potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva (i u vrijeme priznanja), zamjenik predsjednika Kriznog stožera Vlade i glavni hrvatski pregovarač s bivšom JNA, a poslije i ministar vanjskih poslova.



Kada se danas osvrnemo na ratno razdoblje, možemo li reći da je taj 15. siječnja 1992., kada je službeno priznanje objavilo svih 12 tadašnjih država članica tadašnje Europske zajednice, kao i još osam zemalja, možda i najvažniji dan u teškoj diplomatskoj borbi za samostalnu Hrvatsku?

- To je svakako najznačajniji dan jer toga dana je Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku kao suverenu državu. I toga dana je ostvaren naš prvi važan san o stvaranju moderne Hrvatske, nezavisne i suverene države. Mogu reći da nikada Hrvatska nije bila sretnija nego toga dana, a najsretniji čovjek od svih je bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Neizbježne promjene


Što je bilo ključno u konačnom međunarodnom priznanju Hrvatske i koje osobe tu držite najzaslužnijima za to?

- Treba se sjetiti da je u tom trenutku nakon raspada bivšeg Sovjetskog Saveza i pada komunističkog sustava u zemljama srednje i istočne Europe bilo je jasno da se demokratske promjene mogu očekivati i u bivšoj državi, i da su one neizbježne. Ali u tim trenucima Slobodan Milošević je želio samo jedno - modernu federaciju ili Veliku Srbiju. I to bez obzira na prve slobodne, demokratske izbore u Hrvatskoj i Sloveniji te raspad Komunističke partije bivše države. Prijedlog predsjednika Tuđmana i tadašnjeg predsjednika Slovenije Kučana o konfederalnom uređenju bivše države bio je naravno samo jedan prijelaz prema samostalnosti i suverenosti republika. Milošević je na tim razgovorima predsjednika bivših republika bivše države opet tražio isto i samo jedno – modernu federaciju ili Veliku Srbiju. U tim trenucima predsjednik Tuđman je donio nekoliko važnih, državničkih odluka, a prva je bila raspisivanje referenduma o suverenosti i nezavisnosti Hrvatske, što je plebiscitarno podržano. Na referendum je izišlo 83,4 posto, naglašavam, građana Republike Hrvatske, a ne samo Hrvata. I pozitivno je glasalo njih 94 posto. Naravno da su Hrvati u cijelom svijetu plebiscitarno podržavali taj referendum. Nakon toga, kada je Hrvatski sabor, na prijedlog predsjednika Tuđmana, donio Deklaraciju o suverenosti hrvatske države, Milošević je odgovorio s brutalnom agresijom na Hrvatsku. Treba napomenuti da je u tim trenucima predsjednik Tuđman pokazao veliku državničku viziju i odgovornost, jer u tom trenutku nitko osim Svete Stolice i austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka nije podržavao Hrvatsku u tom procesu. I zato govorim koliko je važna u tom trenutku bila vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Hrvatsku su već ranije bile priznale tada još nepriznate Slovenija i Litva, 11. prosinca 1991. Ukrajina, pa potom Latvija, Island i Estonija. Da bi 13. siječnja 1992. to učinio Vatikan, dan kasnije San Marino, a 15. još 20 zemalja, od kojih 19 europskih. I dan poslije još njih devet. Kod mnogih se toga 15. siječnja učvrstila misao da, ma kako sve još teško trebalo biti, taj rat pa i svoj tada okupirani teritorij Hrvatska ne može izgubiti. Kako je sve to izgledalo?

- Napominjem da je prva reakcija SAD-a bila na sastanku predsjednika Tuđmana i Jamesa Bakera, tada ministra vanjskih poslova SAD-a, 16. lipnja 1991. godine u Beogradu, gdje je Baker savjetovao da ne idemo u proces traženja suverenosti i nezavisnosti. Istina, on je i Miloševiću tada savjetovao da Srbija ne ide u vojnu intervenciju. Europska zajednica je reagirala slanjem "trojke" i svojim traženjem na Brijunima, što je i prihvaćeno Brijunskim memorandumom, da se odluka o suverenosti i nezavisnosti odgodi za tri mjeseca. Predsjednik Tuđman je državnički mudro postupio i prihvatio taj prijedlog. A reakcija Srbije, Slobodana Miloševića i bivše JNA je bila pojačanje agresije na Hrvatsku. Sredinom kolovoza se uključuje u taj proces njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, kao i kancelar Helmut Kohl. Kako Njemačka smatra da je priznanje Hrvatske i Slovenija rješenje problema i krize u bivšoj državi, to je bilo ključno. No, na takve reakcije se samo pojačava agresija. U rujnu i početkom listopada u tri navrata su Milošević i bivša JNA imali plan okupiranja, tj. zauzimanja Zagreba i likvidacije hrvatskog političkog vodstva. Ništa nije uspjelo, a nakon toga je bio i pokušaj likvidacije atentatom na predsjednika Tuđmana i hrvatsko državno vodstvo 7. listopada 1991. godine. I to je, kao što znamo, bilo neuspješno. No, nakon toga, sve je bilo jasno. Unatoč tome, konferencija o bivšoj Jugoslaviji, koju je vodio lord Carrington, tada je zaključila da treba prekinuti rad konferencije jer strane "ne poštuju primirje". Međutim, Hrvatska je nastavila jačanje svojih obrambenih snaga i obrane. Svi hrvatski gradovi, od Vukovara do Dubrovnika, bili su mete neprijateljskih snaga, a Vukovar je nakon herojske obrane i okupiran. Hrvatska diplomacija je u tom trenutku imala glavnu zadaću internacionalizacije krize i objašnjavanja svijetu što se događa na teritoriju Republike Hrvatske. Sve to skupa je utjecalo da je Badinterova komisija početkom prosinca 1991. godine donijela odluku da se bivša država raspala i da sve republike bivše države mogu postati samostalne države, ako to zatraže i ispune uvjete. To je bila velika, herojska bitka Republike Hrvatske.

Kako to da su Sjedinjene Američke Države Hrvatsku priznale tek tri mjeseca poslije, u travnju 1992. godine. Pojasnite nam kakav je bio njihov stav u to vrijeme i zašto smo na to bitno priznanje morali toliko čekati?

- Treba napomenuti da je, u međuvremenu, nakon donošenja odluke Badinterove komisije, Hrvatska ispunila i neke druge važne uvjete. Tu treba reći i da sam za glavnog pregovarača Vlade RH s bivšom JNA i generalom Rašetom imenovan dan nakon napada na Banske dvore i glasovite sjednice u staroj zgradi Ine 8. listopada, kada je donesena Deklaracija o prekidu svih odnosa s bivšom državom i neovisnosti. Te noći sam u prvom dijelu bio prisutan tamo, a u drugom dijelu je na najužem državnom vodstvu predsjednik Tuđman donio odluku da me imenuje za glavnog pregovarača s JNA. I nakon dvomjesečnih razgovora Hrvatska je, 8. prosinca, potpisala Sporazum o deblokadi vojarni i odlasku JNA iz Hrvatske. Ministar Gojko Šušak potpisao je 2. siječnja 1992. godine i sporazum o prekidu vatre s generalom Rašetom. Hrvatska je potom prihvatila Vanceov plan i dolazak mirovnih snaga UN-a, a Sabor je donio odluku o Ustavnom zakonu o zaštiti manjina, što se primarno odnosilo na hrvatske Srbe. I nakon pozitivnog mišljenja Europske promatračke misije Hrvatska je ispunila sve uvjete za međunarodno priznanje. SAD je nakon tog europskog priznanja 15. siječnja bio apsolutno koncentriran na tzv. Pustinjsku oluju i događanja u zaljevu. I tek 31. ožujka 1992. godine, sjećam se tog razgovora s tadašnjim američkim državnim tajnikom Zimermannom u Helsinkiju, kada sam kao potpredsjednik Vlade RH potpisao pristupanje Hrvatske KESS-u, današnjem OESS-u. Na sastanku je Zimermann rekao: "Gospodine ministre, znam što ćete me najprije pitati." Ja sam upitao: "Što?" A on je rekao: "Pa, kada ćemo vas priznati." Na to sam kazao: "Ne. Nego zašto nas niste do sada priznali?" On se nasmijao i rekao: "Idući tjedan šaljemo veleposlanika."

Strateški ciljevi


Kakav je danas utjecaj i položaj Hrvatske u međunarodnim odnosima?

- Hrvatski san iz 90. godina je danas ostvaren. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, i to vrlo aktivna članica unutar EU-a. Hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković jedan je od najutjecajnijih članova Europske pučke stranke i jedan od najutjecajnijih lidera u Europskoj uniji. Hrvatska je dobila 23 milijarde eura pomoći, a takvog iznosa ne bi bilo bez utjecaja i ugleda hrvatskog premijera. Drugim riječima, EU je zajednica država. To nisu Sjedinjene Američke Države. U EU-u se morate itekako izboriti za svoje stavove. I za sada se Republika Hrvatska tu vrlo uspješno bori. Hrvatska, osim SAD-a i Njemačke, kao saveznika i partnera u najtežim trenucima, ima sada i Francusku. Predsjednik Emmanuel Macron, koji je u vremenu odlaska Angele Merkel jedan od najjačih europskih lidera, iskreni je prijatelj Hrvatske. Osim ovog sporazuma o nabavi Rafalea, potpisali smo strateško partnertsvo, ojačali gospodarske odnose, a to je bitno i za rješavanje mnogih drugih pitanja. I oko ulaska u Schengen i eurozonu, te rješavanja pitanja statusa Hrvata u BiH. Ukupno, Hrvatska ima čvrstu poziciju unutar Europske unije.

Zasigurno najveći međunarodni ciljevi Hrvatske, nakon priznanja i ulaska u Europsku uniju, su upravo ovi koje spominjete. Kada i kako bi se po vama oni mogli ostvariti?

- Ja čvrsto vjerujem - u roku od godinu dana. Da će u idućih šest mjeseci biti donesena odluka, posebno ako predsjednik Macron pobijedi na izborima, što je vrlo, vrlo realno. I da će u tih godinu dana Hrvatska biti u Schengenu i da će ući u eurozonu. To su dva važna strateška cilja. Treći, oko kojega Hrvatska ulaže velike napore, a posebno Plenkovićeva vlada i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, jest položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i zaštita konstitutivnosti hrvatskog naroda tamo. U BiH se ništa bolje i važnije nije dogodilo od posjeta premijera Andreja Plenkovića BiH. Potom je slijedio i posjet ministra Grlića Radmana te sastanak Plenkovića i Bakira Izetbegovića. Hrvatska je ta koja, osobito radi položaja Hrvata i stabilnosti BiH, podržava teritorijalni integritet i suverenitet BiH, njezin europski put te gospodarsku suradnju s BiH. To je ono što su u ovom trenutku tri najvažnija strateška vanjskopolitička cilja Republike Hrvatske.

Uz sve probleme s kojima se Hrvatska, kao i mnogi drugi, suočava posljednjih godina, kakva je budućnost čeka i kako vidite njezinu međunarodnu ulogu u bližoj i daljoj budućnosti?

- Sigurno da je sama pandemija dramatično promijenila odnose u svijetu. Svijet je do pada Berlinskog zida bio bipolaran. Uz odnos SAD-a i NATO-a s jedne strane i bivšeg Sovjetskog saveza. Nakon raspada SSSR-a došlo je vrijeme kada su SAD i NATO surađivali s Ruskom Federacijom, a sada se vraćaju tzv. bipolarni odnosi između i NATO-a, i SAD-a, i EU-a s jedne strane, i Rusije. I Kina je postala snažna gospodarska sila u svijetu. A i Europska unija je snažna gospodarska sila, ali, primjerice, predsjednik Macron zagovara i snažniju sigurnosnu politiku. I u svim tim okolnostima na Hrvatskoj je s jedne strane da bude aktivna članica unutar EU-a i NATO-a, ali jednako tako da vodi računa o svojim gospodarskim interesima, kao što to vode i druge države, na prvom mjestu vodeća europska gospodarska sila – Njemačka. Svijet je sada pun izazova u kojima vanjska politika igra itekako važnu ulogu.



Igor Bošnjak
POLITIČKI, SIGURNOSNI I GOSPODARSKI INTERES: JUGOISTOK EUROPE U UNIJI

 

Zemlje zapadnog Balkana zastale su na putu u Europsku uniju. Koju bi ulogu Hrvatska mogla imati u tom procesu proširenja EU-a, koliko je to za nas važno i je li ono uopće izvjesno? - Hrvatska snažno podržava put svih zemalja jugoistoka Europe prema EU-u. To je naš strateški interes, ali naravno, s tim da svaka od zemalja ispuni uvjete, kao što smo to trebali i mi. Nama je interes da sve te zemlje budu članice EU-a, i politički, i sigurnosni, i gospodarski. I Hrvatska podržava te procese, ali će itekako voditi brigu o ispunjavanju uvjeta. Primjerice, Sjeverna Makedonija je učinila doista sve da postane kandidat i da joj se da datum početka pregovora, zbog Grčke je promijenila ime, ali nažalost i dalje ima problema, sada s Bugarskom. Treba napomenuti i da je Rusija, koja je za vrijeme Dejtonskih pregovora bila aktivna i konstruktivna članica kontaktne skupine, sada snažno prisutna u regiji, najviše u Republici Srpskoj, naravno i Srbiji te Crnoj Gori. Islamske zemlje su pak snažno prisutne u BiH, posebno Turska, i sve to skupa dodatno upućuje na to da je za ovaj prostor europski put ovih zemlja izuzetno važan, i za budućnost EU-a, i za Hrvatsku. Ali, naravno, Hrvatska će apsolutno voditi brigu o svojim strateškim interesima u ostvarivanju toga cilja.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana