S obzirom na to da smo ušli u već treću godinu pandemije i koronakrize, sve češće slušamo teze o ugroženosti demokracije, smanjivanju stečenih prava i sloboda, diktaturi epidemioloških mjera, stožera, COVID potvrda, pa i najavama novih zakona... sve kako bi se suzbila koronapošast. O svemu tome, ali i nekim drugim aktualnim temama razgovarali smo s dr. sc. Vjeranom Katunarićem, sveučilišnim profesorom sociologije u mirovini iz Zadra.

Pojednostavljeno rečeno, trebamo li se bojati za demokraciju u kontekstu svega što se događa - pitali smo

- Pandemija je uzrok uz ostale koji ugrožavaju demokraciju. U Kazahstanu demokracije nije nikad bilo, a sada joj je u pokušaju nastanka predsjednik države zadao smrtni udarac ubijajući demonstrante. U Srbiji se građani masovno okupljaju u pobuni protiv rasprodaje zemlje i to čine svjesno riskirajući zarazu. To je izraz očaja, a ne neznanja ili egoističkog zazora od cjepiva. U zemljama zrele demokracije, poput SAD-a i Francuske, zdravlje i život, svoj i drugih, svjesno riskiraju skoro samo oni koji javno demonstriraju protiv epidemioloških mjera. Pokret Occupy, jedini veliki demokratski pokret protiv kapitalizma, umro je "prirodnom smrću", bez snajperista.

Kada je riječ o izvanrednim stanjima zbog pandemije, a slična su i ratna stanja, pitanja prava i sloboda potežu se uglavnom zbog demagoških razloga, nazovimo to populizmom opozicije. Tako se krivotvori značenje demokracije. K tome, nemalo ljudi smatra da o pandemiji zna više od epidemiologa i srodnih specijalista. Kao sociolog, imao sam slična iskustva u svom području. Nerijetko su me sugovornici iz drugih struka uvjeravali da o društvu znaju više od mene. Često su to pokušali dokazati povisujući ton, osobito kada su im ponestali argumenti do kojih i ne možete doći bez istraživačkih spoznaja. Slično se može zapaziti na javnim okupljanjima protiv cijepljenja: najglasniji su oni koji o temi gotovo ništa ne znaju. To je kao da pojačate ton na razglasu do te mjere da ne razabirete riječi govornika. Slično je s lošim orkestrima koji pojačaju zvuk "do daske" da se ne bi opazili krivo odsvirani tonovi. Ne kaže se ni za što da muze ne vole topove.

Da, trebamo se bojati za opstanak demokracije i onda kada se sloboda smatra pravom zatvaranja očiju pred utvrđenim činjenicama, na primjer da više umiru od korone necijepljeni, ali i da nema jamstva da se cijepljeni neće zaraziti, premda vjerojatno s blažim simptomima. Dakako, to nisu iste stvari. Ali, jesu iste za one čija je sposobnost razlučivanja bitno umanjena, kao i njihovo suosjećanje za patnje drugih. Ima tu i neke terorističke bezobzirnosti zato što prijezir spram drugih često proizlazi iz samoprijezira. Takvoj je samosvijesti svetinja ništavilo, a cilj je njihove akcije da se vlastitim uništenjem uništiti i što veći broj ljudi u blizini.

S tim u vezi, stoji li teza da zapravo pandemijska ugroza u izvjesnoj mjeri (re)definira demokraciju? Drugim riječima, nameće li globalna koronakriza novu logiku realnosti - prvo zdravlje, onda sloboda?

- Takvo rangiranje je besmisleno. Prvo, zato što znači bolesnu opsjednutost zdravljem. Nitko nije umro zdrav, osim u ratu i drugim iznenadnim opasnostima za život. Drugo, zato što nema apsolutne slobode, jer ona poništava slobodu drugih. Svi su tirani bezobzirno likvidirali ljude, uključujući članove svoje rodbine. Sloboda je moguća samo u društvu ravnopravnih i međuzavisnih ljudi. To je demokracija, a ostalo su surogati. Tako demokracije nema u korporaciji, vojsci ili bolnici. Pandemijska ugroza nije dovela u pitanje te činjenice. Ali ih valja i razlikovati, njihov utjecaj na društvo nije isti. Na primjer, sociolog Josip Županov izjavio je u vrijeme jugoslavenskog radničkog samoupravljanja da je demokracija moguća samo u društvu, a ne u poduzeću. Postavlja se pitanje je li taj paradoks održiv. Na primjer, vojna vlast nije izravno opasna za društvo ako ne izvede državni udar. Međutim, s velikim poduzećima i bankama druga je stvar. Oni su izvršili "udar" na društvo i demokraciju u tom smislu što diktiraju način razvoja i određuju životne šanse goleme većine ljudi, od zaposlenja do plaća i kredita. Te organizacije, poznato je, nisu sklone demokraciji ni iznutra niti izvana. Sjetimo se afere s kreditima u "švicarcima"… Ukratko, pandemija nije nešto oduzela ili dodala demokraciji. U parlamentu i prije i sada svi slobodno govore, pa i oni koji traže tu apsurdnu, apsolutnu slobodu.

Koliko je dugotrajnost pandemije dodatno "gorivo" za širenje ekstremizma, ekonomske neravnopravnosti...?

- Ako se pandemija nastavi duži niz godina, dovest će štošta u pitanje, pa i naš opstanak. Istom kosinom otkotrljat će se i ugled medicine, a porasti utjecaj šarlatanstva, naravno i političkih ekstremista. Već sada izlazi na vidjelo da od produžavanja pandemije najveći profit izvlače farmaceutske kompanije na cjepivima koja se umnažaju s novim generacijama virusa. Ali i ta rabota ima svoje granice, mislim na sve veću količinu novca u sve užem optjecaju. Ni toj pojavi nije uzrok pandemija, nego prastara raspodjela sredstava u užem društvenom, zapravo privatnom krugu. Na primjer, sada cijene rastu i najavljuje se njihov daljnji rast. Valja imati na umu da je, kao i kod svih materijalnih resursa koje izravno ili neizravno uzimamo iz prirode, i proizvodnja roba fizički ograničena. Za pretpostaviti je da će zbog tog nerazmjera cijene biti sve više i da će korisne stvari nabavljati sve manji broj platežno sposobnih ljudi. Ne vidim da tu prste ima javno zdravstvo ili pandemija. Može se dogoditi da u tako pogoršanoj situaciji javno zdravstvo ostane bez sredstava za nabavu cjepiva protiv korone. Iako može biti utjeha da ćemo se u takvim situacijama ipak nalaziti u užem krugu zemalja EU-a koja može osigurati još puno sredstava, valja priznati da je ucjena velika. Pogotovo stoga što najveći dio svijeta može ostati na cjedilu i očajnički dalje vršiti pritisak za ulazak u EU. A i bez toga, u tako podijeljenom svijetu, na manji dio zaštićenih i veći nezaštićen, ovaj prvi ne može se izolirati od virusa pandemije koji se velikom brzinom umnožava i širi iz drugog dijela. Svijet je ipak cjelina, a ne slučajna nakupina zvjezdane prašine.



Kad sve uzmemo u obzir, koliko je pandemija koronavirusa ostavila traga na društvo (društva) u cjelini...?

- Mislim da društvene veze nisu bitno narušene time što se manje družimo po lokalima. Narušena je ekonomska opstojnost tog dijela gospodarstva. Inače, društvo se već dugo raspada zbog moćnih mehanizama, tržišnih i čisto egoističkih. Baš svaka vlada radi u njihovu korist. I zabluda je smatrati da se domoljubnim okupljanjima ili retoričkim afektacijama može obnoviti društvo. Ako pak ostanemo izolirani s užim obiteljima još godinama, to može dovesti, naročito kod mlađih ljudi, do izbijanja opasnih poremećaja u ponašanju. Negdje sam pročitao da su prikrivene psihotične tendencije u populaciji prisutne u oko 60 % slučajeva. U teškim krizama poput ove te tendencije izbijaju na površinu. Na primjer, relativno velik broj ljudi boji se cjepiva i vjeruje da su u njima ugrađeni čipovi, proždrljive gliste i druge nemani. To je srednjovjekovni imaginarij ugrađen u injekciju. Takve su nebuloze nepropusne za ozbiljnu literaturu, ali to je medij za spore i promišljene poruke. Dokazano je da mediji brzih i nepromišljenih poruka, od glasina do virtualnih mreža, putuju brže od virusa…

Zaključno, unatoč teškom stanju s omikronom, RH se u kontekstu mjera ograničavanja sloboda i nametanja zabrana pokazuje kao najliberalnija članica EU-a, iako oporba drži da se krizom pogrešno upravlja... Vaš komentar?

- Liberalne su mjere pokušaj vladajuće koalicije da se sačuva popularnost. Tako politički, da ne kažem ljudski. Ne znam kako bi opozicija djelotvornije upravljala krizom. Iako nisam oduševljen ponašanjem našeg nacionalnog stožera, oni koriste relativno pouzdane metode praćenja zaraze. Objavljeni podatci su takvi da se može procijeniti stvarni broj zaraženih, otprilike dvostruk. Isto tako, od radišnih i premorenih medicinskih sestara i liječnika ne možemo niti smijemo očekivati čuda. Njima je puno teže nego većini pacijenata koji se koliko-toliko uspiju izvući iz najgoreg zahvaljujući upravo danonoćnom trudu bolničkih ekipa. (D.J.)