Pandemija ne posustaje, omikron soj virusa širi se velikom brzinom, mnoge zemlje iznova uvode oštrije mjere, govori se i o obvezatnom cijepljenju, covid-putovnice stalno su na dnevom redu, kao o i prosvjedi protiv epidemioloških mjera i novih ograničavanja pa se uzimajući u obzir širu sliku društva izloženog tzv. novom normalnom sve češće raspravlja i o ugroženosti demokracije, prava i sloboda...

Koliko je demokracija, na koju se sad svi pozivaju, ugrožena zbog pandemjije kojoj je izložen cijeli svijet, pitali smo Denisa Avdagića, političkog analitičara iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija)?

- Često slušamo o ugrozi demokracije, međutim to se ne nalazi u činjenicama. Stavimo to u hrvatski primjer, imali smo parlamentarne, lokalne izbore, nedavno i prikupljanje potpisa za čak dva referenduma. Gdje je ugroza demokracije? Mediji izvještavaju o svemu, prate djelovanje oporbe. Kritika ne manjka. COVID-19 je dominantna tema, ali nipošto jedina. Kako na globalnoj razini, tako i u Hrvatskoj imamo mnoštvo tema koje su politizirane. Šteta je jedino što zbog svega toga neke inicijative prolaze neopaženo, a doista su važne. Osobito mi je žao primjerice što je inicijativa predsjednika IDS-a, Dalibora Pausa, o potpunoj transparentnosti isplata s gradskih računa kao digitalnog standarda Istre, ostala nezapažena. To je primjer kako postoje hvalevrijedne inicijative, i podsjetnik kako se u izazovnim vremenima događaju i pozitivni pomaci koji bi se mogli preslikati na nacionalnu razinu.

Dugotrajna izloženost pandemiji i koronakrizi narušila je mnoge društvene norme, od zdravstvenih preko mentalnih do ekonomski i svih drugih. U kojoj je mjeri pandemija promijenila nacionalne prioritete, kako sve to objasniti?

- Pandemijska situacija protresla je sve politike, od lokalnih do nadnacionalnih. Izuzetno se veliki politički kapaciteti troše na područje koje prije dvije godine medijski i politički nije niti postojalo. Izražene političke teme izazivaju debate, a u ovom slučaju uz brojna ograničenja i mjere to je dodatno potencirano. "Politički živci" su puno tanji nego prije. Javno zdravstvo i javnozdravstvene politike ne mogu biti predmet debate u kojoj o svemu raspravljaju svi, birajući činjenice koje im odgovaraju. Primjetno je kako jedan dio stručnjaka gubi želju za komunikacijom jer se suočavaju s posve neznanstvenim diskursom. Primjerice, liječnici su suočeni s potrebom rasprave sa zdravstvenim laicima kao ravnopravnim. To izaziva frustracije ne samo kod struke nego i kod politike. Nažalost. Jedini izlaz iz svega je usmjeriti raspravu prema onima koji imaju stručni kredibilitet, a svi skupa moramo čuvati pribranost i paziti da unosimo što manje teških poruka u javni prostor. Ne zaboravimo na odgovornosti, naša prava su samo jedna strana društvenih postavki.

Gledajući širu društvenu i političku sliku, koliko su zapravo ograničenja kojima smo izloženi odraz, logika sadašnje pandemijske realnosti u kojoj je zdravlje prioritet, ispred nekih zajamčenih demokratskih prava i sloboda?

- Zdravstvena ograničenja povijesno na našem prostoru poznajemo od karantene Dubrovačke Republike iz 14. stoljeća. Sva moderna zakonodavstva prepoznaju zaštitu građana. Demokracija nije ugrožena, a određena ograničenja do kojih dolazi mogu i trebaju biti predmet rasprave, u demokratskom načelu, što i jest tako, i ako se podrobnije sagleda sve ono što se događa ove dvije godine, vidljivo je da toga ne nedostaje.

Potiče li dugotrajnost pandemije širenje ekstremizma, desnog i lijevog, napose u EU-u, uključujući i RH...? Vidimo da su prosvjedi u mnogim zemljama postali "normala" pojava...

- Došlo je do političkih preslagivanja. Gledajući hrvatski primjer, MOST je profitirao svojom retorikom, ali dramatičnih promjena na političkoj sceni nema. To ne znači da posljedica nema ili da ih neće biti. Brojne slabosti Europske unije zapravo su privremeno stavljene u stranu, kao i teme koje su ranije dominirale političkim prostorom. Zato i ovu krizu treba gledati i kao priliku, iskustvo na kojem smo puno naučili, ne samo u zdravstvenom nego i u komunikacijskom smislu.

Zaključno, što se Hrvatske tiče, unatoč teškog stanja s omikronom, čini se da se RH u kontekstu mjera ograničavanja sloboda i nametanja drastičnih zabrana pokazuje kao najliberalnija članica EU-a, opravdano ili ne...? Naravno, antivakseri i prosvjednici protiv COVID potvrda (Mostov referendum) drže da se krizom pogrešno upravlja...

- Našim se građanima hrvatske mjere i ograničenja predstavljaju izvučeno iz zbroja mjera svih usporedivih zemalja. Svi smo tu postali žrtve jedne vrlo nekorektne komunikacije. To nije tako samo u slučaju epidemioloških mjera. Slušamo često kako se uspoređuje obnova, ona nakon razornih potresa u Hrvatskoj, s obnovama nakon oluja u drugim državama. Zašto, ako možemo uspoređivati potresnu obnovu, primjerice u Italiji s onom u Hrvatskoj, što je jedino ispravno. Na nedavnoj obljetnici petrinjskog potresa fokus se stavljao na kritiku. Gradonačelnicu Petrinje Magdalenu Komes gotovo se forsiralo da iznosi dramatičnu kritiku, umjesto konstruktivnog dijaloga i rasprave, s naglaskom ako drugi mogu sanirati posljedice oluje kako mi ne možemo posljedice potresa. Zašto? Zato što, kada uspoređujete usporedivo, pokazuje se kako stvari nisu dramatične i tako jednostavne kako ih se želi prikazati. No gura se izjednačavanje "krušaka i jabuka".

Jednako tako, ako uspoređujete ograničenja u Europi/Europskoj uniji, pokazuje se kako su u Hrvatskoj ona blaga. Dakle, ovdje bi se trebali buniti zagovaratelji strožih epidemioloških mjera, a gledamo upravo suprotno. Ne znaju svi to, pa stoga postaju žrtve zavaravajuće komunikacije, a to moraju sprječavati svi odgovorni pojedinci i posebno mediji. (D.J.)