Nakon slavlja i straha, dočeka nove godine i neizvjesnosti oko pandemije, vraćamo se u glazbena bespuća koja nisu za svakog, ali jesu za nekog, napose onog tko ne dvoji u opravdanost percepcije stvarnosti kroz ekstremnije oblike mašte nerijetko na granici između esplicitne i implicitne stvarnosti, s naglaskom na neuništivi fenomen kakav je već gotovo tri desetljeća "crna metalurgija" ili black-metal, koji poput svake zvijeri odbija umrijeti dok je god održive vlastite mitologije. Ovakav uvod doima se, naravno, pretencioznim, no kao i svaki žanr i podžanr ovodobne popularne glazbe, pretencioznost ne mora uvijek biti mana nego poticaj da se kroz sadržaj stvori nešto više, šire i dublje u okoštaloj formi s predznakom trajne tradicije s ruba i preko ruba ekstrema. Drugim riječima, razlog naše (pardon, moje!) ovotjedne pretencioznosti jest novi album nizozemskog black-metal benda Doodswens (Death Wish u prijevodu na engleski!), zapravo LP prvijenac nakon jednog demo-izdanja, singla i split-EP-ja, objavljen početkom prosinca prošle godine. Album naslovljan "Lichtvrees" (Light Fear, na engleskom) uglavnom je intrigantna, svježa i poticajna fuzija stare škole (skandinavske, dakako) black-metala i suvremenijih strujanja na sceni "tamnog zvuka" bliskog klasičnim neveselim temama uključujući i depressive/suicidal elemente, kako to i dolikuje metalnim ekstremistima "inficiranim" egzistencijalnom mučninom vremena sadašnjega, uz obvezatne doze duševne melankolije. Ili kako bi to rekao Umberto Eco: "Melankolija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet, ona stvara heroje jer budući da graniči s ludošću potiče čovjeka na najsmionija djela."