O obljetnici međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, koju obilježavamo 15. siječnja, kontekstu vremena u kojemu se priznavanje događalo, kao i o sigurnosnim aspektima s kojima se RH danas suočava, razgovarali smo s dr. sc. Marinkom Ogorcem, stručnjakom za sigurnost i predavačem na Veleučilištu Velika Gorica.

Vrijeme u kojemu je međunarodna zajednica odlučila priznati Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu bilo je vrlo burno...?

- To je bilo izuzetno turbulentno razdoblje ne samo na prostoru jugoistoka Europe već i u globalnim razmjerima. Izbijanje ratova u bivšoj Jugoslaviji pa tako i našeg Domovinskog rata poklapa se s raspadom SSSR-a i urušavanjem blokovske bipolarizacije (naravno, ne slučajno), što je ne samo za europske zemlje već i za čitavu međunarodnu zajednicu predstavljalo golem izazov s cijelim nizom otvorenih pitanja bez pravog odgovora. Temeljno pitanje bilo je globalna sigurnost u okolnostima novonastale, krajnje asimetrije međunarodnih odnosa i gubitka "ravnoteže straha" koju je održavao nuklearni detant Hladnog rata. Svi relevantni međunarodni čimbenici bili su fokusirani upravo na taj problem i na koji način riješiti ozbiljno destabiliziranu sigurnost međunarodne zajednice.

U takvoj situaciji izbio je novi problem - eskalacija velikosrpskog ekspanzionizma s ratovima koji su potpuno devastirali unutarnje nacionalne, etničke i konfesionalne odnose u federalnoj Jugoslaviji. Logično rješenje u početku bilo je zaustaviti eskalaciju nasilja po svaku cijenu i zadržati cjelovitu Jugoslaviju, jer se međunarodna zajednica borila s ozbiljnim problemom izgradnje učinkovitog globalnog modela sigurnosti, a Organizacija UN-a nije bila sposobna preuzeti odgovornost za bilo kakvu inicijativu u tom smjeru. Upravo zbog takvog međunarodnog političkog pristupa, velikosrpski ekspanzionizam imao je priličnu podršku u samom početku agresije, ali tijekom razvoja ratova na prostoru bivše Jugoslavije (a posebno tijekom Domovinskog rata) nije se na duže vrijeme mogla zaobići prava istina. Tada počinje sazrijevati i odluka o priznavanju Hrvatske. Zapravo, mislim da je pravilnije reći kako je počela sazrijevati spoznaja da Jugoslavija de facto više ne postoji i da se to konačno mora priznati na razini međunarodne zajednice te samim time donijeti odluka o priznavanju novih država nastalih raspadom Jugoslavije.

Kada govorimo o tome tko je najzaslužniji za priznavanje Republike Hrvatske, mi se obično vežemo za neke vanjske čimbenike i bitne međunarodne subjekte. Osobno sam uvjeren da je za međunarodno priznanje Republike Hrvatske najzaslužnija tadašnja hrvatska diplomacija, koja se uporno i mukotrpno borila za istinu koju su svi vidjeli, ali malo tko želio prihvatiti. Priznanja međunarodnih subjekata, koja su doslovno zaredala jedno za drugim u jednom impresivnom razdoblju naše povijesti, isključivo su produkt rada svih naših ljudi u međunarodnim odnosima - od službene hrvatske diplomacije preko organiziranih lobističkih skupina hrvatskog iseljeništva do svih istaknutih pojedinaca koji su svojim autoritetom mogli prezentirati pravu istinu na pravim mjestima.

S obzirom na tadašnji geopolitički i geostrateški kontekst, odnosno kraj Hladnog rata, propast komunizma, raspad Sovjetskog Saveza..., koji su međunarodni interesi prevladali da se RH prizna kao samostalna i neovisna država? Zašto zalaganje Njemačke u procesu priznavanja RH u početku nije naišlo na odobravanje ostalih europskih zemalja...?

- Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije bili su vrlo opasan presedan tog doba koji je sa sobom mogao povući otvaranje cijelog niza neuralgičnih točaka u Europi, kao što su npr. Baskija, Katalonija, Sardinija, Belgija sa svojom Valonijom i Flamanskom, Čehoslovačka je već započela proces dezintegracije i sl. Kada bi se otvorila Pandorina kutija svih navedenih područja (i onih koji bi se tek naknadno pojavili), cijela Europa potonula bi u kaos turbulentnih procesa s dalekosežnim i krajnje nepredvidljivim posljedicama. Upravo zbog toga je nekoliko europskih čelnika (prije svega njemačkih i austrijskih) pragmatično shvatilo da se Jugoslavija ne može održati i da je bar sukobe koji su postajali sve intenzivniji trebalo staviti pod kakvu-takvu kontrolu međunarodne zajednice. Većina drugih europskih vodećih političara (na čelu s francuskim i britanskim liderima) smatrala je kako se Jugoslavija mora održati upravo zbog načela nepovredivosti granica koje je, prema njihovu mišljenju, bila jedina alternativa otvaranju navedene Pandorine kutije. Stav njemačkih lidera bio je razumljiv jer je Njemačka u to vrijeme bila u procesu pune integracije nekadašnje Istočne i DR Njemačke u jedinstvenu državu i nije bilo nikakvih naznaka separatističkih težnji kojih su se plašili ostali europski lideri u svojim zemljama. Vjerojatno zbog toga zalaganje Njemačke u procesu priznavanja novonastalih država iz nekadašnje SFRJ nije naišlo na odobravanje ostalih europskih zemalja. No praksa je pokazala da su austrijski i njemački lideri bili u pravu, a znatno kasnije se tom stajalištu priklonila i tada jedina preostala svjetska velesila SAD. Rusija je u to vrijeme bila opterećena vlastitim tranzicijskim procesima i golemim problemima koje su oni donijeli, pa se nije mogla u ozbiljnijoj mjeri angažirati na prostoru jugoistoka Europe, a za to i nije imala dovoljno snage.



S vremenskim odmakom od 30 godina, uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Najkraće rečeno, da nije bilo dr. Franje Tuđmana na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, ujedno i vrhovnog zapovjednika (što je u to vrijeme bilo u prvom planu), Republike Hrvatske danas ne bi bilo kao suverene i samostalne države. Snaga njegove volje i prepoznavanje pravog društvenog, povijesnog i političkog trenutka omogućili su sve procese kojima smo svjedočili i koji su stvorili ovu državu.

Uza sve probleme koje sada imamo (pandemija, koronakriza, obnova od potrese...), kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka? Tuđman je rekao: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!"

- Prije svega, Republika Hrvatska je stvarnost. Danas je ona neupitni subjekt međunarodnih odnosa i međunarodnog prava. U cijelosti međunarodno priznata država s definiranim teritorijem i stanovništvom (postoje određeni pogranični prijepori, ali nismo jedina država u svijetu koja ih ima), Republika Hrvatska ima ustrojenu vlast i državnu administraciju koja joj omogućava samostalnu i uspješnu korespondenciju s ostalim subjektima međunarodnih odnosa. Drugim riječima, prema svim parametrima u cijelosti zadovoljava kriterije čl. 1. Montevideo konvencije iz 1933. koji definiraju suverenu državu. Problema je uvijek bilo i bit će ih (ovi koje ste naveli u pitanju samo su mali dio ukupnih problema s kojima se svakodnevno bori većina europskih država, pa tako i Republika Hrvatska), a upravo način i učinkovitost njihova rješavanja daje odgovor na to kako ostvarujemo glavninu državnih težnji. Kakva nas budućnost čeka? Na to ste sami najbolje odgovorili citirajući Tuđmanovu izjavu: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!"



Gledajući širu sliku položaja RH danas sa sigurnosnog aspekta, s kakvim se sve izazovima suočavamo danas i u budućnosti? Migracije, hibridni ratovi, kibernetički napadi... koliko su to ozbiljne opasnosti i jesmo li za njih spremni?

- Naveli ste trenutno najozbiljnije društvene i sociološke prijetnje. Tome još treba pridodati prirodne katastrofe koje nastaju i još više će nastajati zbog nereverzibilnih klimatskih promjena, globalno repozicioniranje centara političke i gospodarske moći koji će sa sobom donijeti nove destruktivne procese (npr. intenziviranje terorizma, posredničke ratove i sl.), sve veći rast međunarodnog organiziranog kriminala sa svim opasnostima koje donosi i sl. Naravno da su u pitanju vrlo ozbiljne prijetnje sa svim svojim specifičnostima koje se moraju prepoznati kako bi se na njih moglo reagirati. Spremnost na neku prijetnju manifestira se stupnjem iznenađenja koje takva prijetnja može izazvati. Ako nas neka ugroza iznenadi, znači da nismo bili svjesni prijetnje i opasnosti od nje.

Naravno, nije moguće sve predvidjeti i sve prevenirati, ali ako sustav kriznog upravljanja reagira brzo i učinkovito, posljedice krize koja nas pogađa (i koje će nas pogađati) bit će manje i lakše rješive nego ako se radi o potpunom iznenađenju. U tome veliku ulogu uvijek ima povjerenje društva u vlastiti sustav kriznog upravljanja - što je ono veće, spremnost društva na odricanje je veća, a samim time i zajedništvo bez kojeg se velike krize i katastrofe teško mogu riješiti. (D.J.)