Hrvatska je svoje političke i diplomatske aktivnosti 1991. godine usmjerila prema međunarodnoj zajednici nadajući se priznanju netom proglašene nezavisnosti.

Europska zajednica bila je međutim zaokupljena nizom vanjskih i unutarnjih izazova zbog kojih je vrlo sporo i neodlučno reagirala na izbijanje rata. Osim šoka zbog rata u Europi nakon pola stoljeća mira, države su bile podijeljene u vezi s opstankom Jugoslavije - kaže doc. dr. sc. Branimir Janković sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Međutim, bombardiranje Dubrovnika i uništavanje Vukovara, kao i slike koje su obišle svijet, pokazale su da nema više povratka na staro. Nakon što je Njemačka (ponovno vodeća europska snaga) preuzela diplomatsku inicijativu i priznala Hrvatsku, ubrzo su to učinile i druge zemlje. I one su, unatoč različitim pogledima, prihvatile realnost izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije. No bilo je potrebno još mnogo stradanja na svim zaraćenim stranama i propuštenih međunarodnih diplomatskih mjera da se konačno zaustave ratovi u državama proizišlim iz Jugoslavije.

S tim u vezi, koliko su međunarodne okolnosti priznanja RH, s obzirom na širi kontekst (kraj hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma...), bile važne? Zalaganje Njemačke u procesu priznavanja RH mnogi u međunarodnoj zajednici baš i nisu odobravali...

- Šira međunarodna zbivanja bila su tada iznimno važna. Osim kraja Hladnog rata, sloma europskih komunističkih režima te raspada SSSR-a, važan je i Zaljevski rat 1991., koji je zaokupio SAD, nezainteresiran za Jugoslaviju okončanjem hladnog rata. Sve je tada palo na Europsku zajednicu koja je, međutim, bila unutar sebe podijeljena kao i danas. Zbog toga su neke zemlje s neodobravanjem gledale na angažman nove snažne Njemačke (ujedinjene 1990.) oko priznanja Hrvatske. Prošlo je od tada 30 godina i danas su nam poznate mnoge pojedinosti "iza scene", pa možemo postaviti pitanje koje su pouke svega toga. S jedne strane, uvijek podijeljena međunarodna zajednica stalno oklijeva kada je riječ o "tuđim" sukobima, bilo prije u Hrvatskoj i BiH, bilo sada u Ukrajini. S druge strane, unatoč iskustvu rata, izbjeglištva i međunarodne pomoći, u Hrvatskoj danas posve mirno promatramo ratove diljem svijeta i (nerijetko pretučene) izbjeglice pred našim vratima. Povijest nam se vraća kao kritika sadašnjosti.

Uz sve probleme koje sada imamo (pandemija, koronakriza, obnova od potresa...), kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka?

- Odgovorio bih napomenom koja se često vezuje uz Krležu, naime da problemi počinju tek kada vam se ideali ostvare. Izborena nezavisnost i ulazak u Europsku uniju nisu za Hrvatsku "kraj povijesti", jer je novih izazova sve više. Hrvatska ima razloga za zadovoljstvo što je za razliku od niza drugih država regije članica EU-a i uglavnom stabilna demokracija. Međutim, gospodarski je na začelju EU-a, brojnim građanima prijeti siromaštvo, dogodio se pravi egzodus stanovništva, a korupciji nema kraja. Što se tiče vanjskopolitičkih ciljeva, bliži se ulazak u Schengen i eurozonu uvođenjem eura. No mnogi tvrde da hrvatska vanjska politika nije profilirana ni prepoznatljiva. Dodao bih tome osobito pogrešnu hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini davanjem podrške katastrofalnom vezivanju Čovića uz Dodika. Ta je politika jednako samoubilačka za Hrvate, i posljedično BiH, kao hrvatsko-bošnjački sukob 1993. I ovdje je opet povijesno iskustvo opomena za poteze koji se vuku u sadašnjosti.

Gledajući još jednom širu sliku, uz sve pozitivno što je postignuto, koje su bile temeljne zadaće, temeljni ispiti koje kao država nismo na najbolji način položili, a posljedice trpimo i danas?

- Osim teškog nasljeđa rata i tranzicije te niza izazova koje sam već spomenuo, možda najteža borba koja nas čeka odnosi se na nagomilano nezadovoljstvo državom i snažno nepovjerenje u institucije. Ono se manifestira i tijekom pandemije koronavirusa, (ne)obnove nakon potresa, i masovnog iseljavanja stanovništva te jednako masovnog neizlaženja na izbore. Nisu svi pokazatelji loši, niti sve kritike stoje, ali prevladava subjektivni osjećaj jakog nezadovoljstva. Na djelu je kriza legitimiteta države. Prije je legitimitet u očima građana bila borba za nezavisnost, kasnije ulazak u EU, a danas? Može li novi legitimitet državi donijeti izvlačenje iz ralja sveprožimne korupcije, oslobađanje politički i interesno zarobljenih institucija (uključujući i akademskih)?

Kad se sjetimo neoliberalnog odbacivanja društvene uloge države, dobro je što je pandemija koronavirusa pokazala koliko su važne neke funkcije države. Pa i naše nezadovoljstvo neispunjenim očekivanjima pokazuje da se na državu još uvijek računa. Zato je stručna, pravedna, socijalna, ekološka država nikad važnija u 21. stoljeću. Zasigurno i kao preduvjet za prevladavanje povijesnih prijepora uime zajedničke bolje budućnosti te solidarnost i empatiju prema pogođenima koronavirusom, siromaštvom, ratom i izbjeglištvom. (D.J.)