Republika Hrvatska 15. siječnja obilježit će 30 godina međunarodnog priznanja kao samostalne, neovisne i demokratske države. S tim u vezi, koji su međunarodni interesi prevladali da se RH prizna kao samostalna i neovisna država nakon raspada SFRJ, s obzirom na kontekst (kraj Hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma...) - pitali smo Zorana Metera, uglednog geopolitičkog analitičara i glavnog urednika specijaliziranog portala Geopolitika News?

ZORAN METER: Prije odgovora na to pitanje treba podsjetiti kako je Hrvatska, kao nezavisna i suverena država, među svim ključnim čimbenicima međunarodne zajednice uvijek bila "neželjeno dijete" - pa tako i u turbulentnim vremenima uoči i u vrijeme raspada SFRJ. Jugoslavija je u Hladnom ratu na određeni način podjednako odgovarala tadašnjim globalnim silnicama - Istoku (na čelu sa SSSR-om) i Zapadu (predvođenom SAD-om). Pri tom je zanimljivo kako je to bio dominantan stav i nakon raspada SSSR-a u prosincu 1991., odnosno pobjede SAD-a u Hladnom ratu. Podsjetimo se samo koliko su muke i truda morali uložiti mlada hrvatska diplomacija, hrvatska dijaspora i brojni istinski, ali u visokoj politici ipak nedovoljno utjecajni prijatelji Hrvatske unutar intelektualnog miljea zapadnih zemalja da Hrvatska kao neovisna država bude priznata 15. siječnja 1992. od tadašnje Europske zajednice (EZ), a onda i gotovo čitavoga svijeta.

Koliko je to bilo teško dovoljno ukazuje i činjenica da nas je SAD priznao tek u svibnju iste godine (dakle čak četiri mjeseca kasnije), a da je to prije njih učinila čak i Ruska Federacija - kao nasljednica propalog SSSR-a. Nije pritom naodmet podsjetiti i na posljednjeg američkog veleposlanika u SFRJ Warrena Zimmermanna i njegove navodne riječi srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću kako ovaj ima 15 dana za "pacifikaciju Hrvatske", a poslije ne zna što će se dogoditi. A dogodilo se ono što se u takvim slučajevima redovito i događa: Washington uvijek staje uz onu stranu za koju procijeni da ima i odlučnosti i snage izvojevati krajnju pobjedu. U konačnici je veže uz sebe, a iz američkog se "zagrljaja" nakon toga vrlo teško iščupati ako to slučajno i poželite. Povijest je pokazala da je to, zapravo, uspjelo samo dvjema državama - Kubi u Castrovoj revoluciji krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, i Iranu u Homeinijevoj revoluciji 1979. godine.

Dakle, ključnu ulogu u priznanju hrvatske neovisnosti nije odigrao ni SAD ni neka druga tadašnja sila kako bi naizgled bilo logično, već do tada u međunarodnoj vanjskoj politici prilično nebitna Njemačka. Ta, tek nešto ranije ponovno ujedinjena država, nakon što je porazom u 2. svjetskom ratu bila podijeljena, dobro je iskoristila duboku krizu na prostorima SFRJ kao idealnu priliku za novu vanjskopolitičku samoafirmaciju. Bon (odnosno Berlin) inzistirao je na pravu Hrvatske i Slovenije na svoju samostalnost i to protivno volji ključnih članica EZ-a - Francuske i V. Britanije, te najavio kako će, ako treba, i samostalno priznati njihovu neovisnost. Zbog takvog ultimativnog stava na kraju su, u ime očuvanja jedinstva te preteče Europske unije - i Pariz i London pristali na priznanje Zagreba i Ljubljane.



Nakon osamostaljenja i međunarodnog priznanja, Bljeska i Oluje te mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Hrvatska se suočila s nizom mirnodopskih problema, od kojih neka nisu ni do danas riješena... Vaš komentar?

- Znate, još kao dijete, a poglavito kao mladić, hrvatska državna samostalnost bila mi je san za koji sam vjerovao da će se ostvariti. Moja vječna sklonost pisanju i romantiziranju u 80-im me godinama, još u srednjoj školi vukla i u stvaranje, da tako kažem, nacionalno orijentirane poezije s gotovo proročkim vizijama zla koje će se, pokazalo se vrlo brzo, u svoj svojoj brutalnosti očitovati u velikosrpskoj agresiji - ali uvijek sam ih završavao s nekim "hepiendom", tj. vjerovao sam u konačni uspjeh. Zato me nitko i nije trebao nagovarati da se kao student dragovoljno uključim u obranu Hrvatske još u ljeto 1991. godine.

Ovaj sam uvod učinio samo zato da ukažem kako na neki način imam pravo kritički govoriti o svemu onom negativnom što se dogodilo i što se još uvijek događa u našem društvu nakon dosanjanog sna o nezavisnosti, a da ne ispadne kao da to činim s pozicija onih koji hrvatsku neovisnost nikada nisu željeli niti su je prihvatili. Upravo postojanje takvih - negativnih i neprijateljskih silnica, ukorijenjenih u sve ključne segmente hrvatskog društva od početka naše neovisnosti do danas i jest glavni uzrok većine problema s kojima se Hrvatska već dugo susreće i zbog kojih ih ne uspijeva riješiti. One su, u konačnici, nakon 2000. na političku scenu iznjedrile one grupacije i pojedince i njihove vjerne sljedbenike koji već predugo predstavljaju odnarođenu društvenu elitu, nezainteresiranu za istinsko hvatanje u koštac s nagomilanim ozbiljnim problemima u zemlji.

Jedan od najvećih svakako je onaj demografski. Mi odumiremo kao narod, a političke elite ne čine ništa ili čine premalo da bi se taj trend bar zaustavio, a kamoli preokrenuo. Jer što će nam Hrvatska ako u njoj ne bude Hrvata? To je problem broj 1, ali ima, naravno, i brojnih drugih koji se tiču lošeg vođenja gospodarstva, lopovluka, korupcije, privilegija i nedodirljivosti elita. I nikako ne manje važno, iako ga navodim kao posljednje - prečestog omalovažavanja Domovinskog rata i njegovih vrijednosti, prije svega kroz mazohističko koketiranje s onim poraženim snagama iz razdoblja ‘91. -‘ 95. o kojim sam ranije govorio. Jer ljudi bi, posve sigurno, lakše podnosili i siromaštvo i bijedu ako im država ne bi dirala u njihove svetinje i njihov ponos. I u tom sam smislu siguran da bi puno manje ljudi napuštalo Domovinu - i ovdje, a ne pod tuđim suncem, nastavilo tražiti put prema boljoj budućnosti.



Vaša ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Što se tiče prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, za mene je on bio i ostao moj drugi otac, neovisno o tome što je mogao, pa i morao drukčije postupiti po brojnim pitanjima da se ne bi dogodilo upravo ovo o čemu sam prethodno govorio. Ali nebitno o tome, siguran sam u jedno: bio je iskreni borac za Hrvatsku i njezinu neovisnost i jedini koji je taj velebni pothvat u tim krajnje nepovoljnim okolnostima (domaćim i međunarodnim) mogao ostvariti. Bio je i jedini političar koji je u tim ključnim vremenima mogao i znao ujediniti vječno ideološki podijeljen hrvatski narod i pripremiti ga za uspješno suprotstavljanje zlu koje mu se posve otvoreno spremalo, od, kako se tada često govorilo, 5. najveće vojne sile u Europi obilno potpomognute četnicima. Svoju želju za slobodnom Hrvatskom nikada nije skrivao, djelovao je iz srca i mislio najbolje. I baš ta iskrenost (koje odavno više nema u hrvatskom političkom miljeu zasićenom laži i licemjerjem) i uvjerenost u doseg postavljenog cilja, bila je i ostala presudna za moj stav o pokojnom Tuđmanu.

Na nama je da pokušamo ispraviti ono što se još može i da bar svojoj djeci omogućimo neki bolji život od ovog koji im se sada nudi. Međutim, to više, nažalost, ne ovisi samo o nama. Svoj smo suverenitet u ključnim stvarima, prema mom mišljenju, prebrzo i prelako predali u tuđe ruke i nadnacionalne državno-pravne tvorevine, a da za njih još nismo bili dovoljno zreli i spremni. Izgubili smo previše, a dobili premalo. Tako se ne vodi integracijska politika niti jedne tvrtke, a kamoli u krvi stečene države koju su generacije Hrvata prije nas sanjale vjekovima.

Hrvatska diplomacija kroz 30 godina, prošla i sadašnja?

- Nažalost, diplomacija je jedan od onih ključnih elemenata na koje sam mislio kada sam govorio o prevelikoj "inficiranosti" onima koji neovisnu Hrvatsku baš i nisu pretjerano željeli, ali im se eto dogodila pa su se tome, kad su već dobili priliku, prilagodili zbog svojih uskih interesa - uglavnom nakon 2000. godine, tj. u post-Tuđmanovoj eri. A sebičnim interesima u bilo čijoj diplomaciji ne smije biti mjesta. To je ozbiljan posao, od nemjerljive važnosti za svaku državu.

Ponekad se s nostalgijom sjećam intelektualnih, pa i aristokratskih ili gospodski profinjenih veličina unutar vrha kadrovske strukture mlade hrvatske diplomacije u početnim fazama rađanja hrvatske države i njezine obrane. Iako mnogi od njih nisu imali prethodnog diplomatskog iskustva zbog čega su ponekad bili i naivni, ne shvaćajući u kakvu su pokvarenu bjelosvjetsku igru upali, imali su u sebi nešto drugo i ne manje bitno: brojne kontakte s uglednim svjetskim institucijama i isto takvim osobama stečenim svojim prethodnim profesionalnim djelovanjem, ljubav za Domovinu i želju da daju svoj maksimum u odgovornom poslu koji im je povjeren. Sjećam se tako i veličina poput Zvonimira Šeparovića, baruna Janka Vranyczany-Dobrinovića, doktora Frane Vinka Golema, Ljerke Mintas-Hodak (prva hrvatska ministrica za europske integracije), pa onda i Darka Bekića i brojnih drugih, manje ili više poznatih osoba impresivnih biografija, ali i ljudskih karakteristika.

Danas imamo ovo što imamo i u to neću ulaziti jer nije u domeni posla kojim se bavim i zato što je netko plaćen da o tome vodi računa. Kako ga vodi drugo je pitanje? Ali ponavljam: domoljublje bi moralo, kao i u svakoj ozbiljnoj zemlji koja drži do sebe i svog ugleda - biti jedan od ključnih elemenata za obnašanje diplomatske službe. U ništa manjoj mjeri kako je to i u sferi obrane i nacionalne sigurnosti.



Nakon svega, kakva bi bila poruka, možemo li biti optimistični glede budućnosti?

- Mislim da za Hrvatsku još uvijek ima nade da preraste u modernu, naprednu i civiliziranu zemlju, ali uz uvjet da svi zasučemo rukave u područjima na kojima djelujemo i da po svaku cijenu štitimo naše tradicionalne vrijednosti koje su nas stoljećima i održale ovdje gdje jesmo i gdje su naši korijeni. U svojevrsnom ideološkom smislu (iako ideologija i vjera nikako nisu jedno te isto), jer bez čvrstih ideološko-svjetonazorskih načela ni jedno društvo nema budućnosti već mu predstoji raspad, mogao bih sve to sažeti sljedećim riječima: ne odbacujmo Boga, čak i onda ako to od nas traže svjetski moćnici! Ono smo - što smo! U suprotnom ćemo se pretvoriti u amorfnu masu bezličnih, nikome zanimljivih ljudi, koje svatko može "mijesiti" onako kako želi. Takav narod ne može imati državu niti ju zaslužuje. (D.J.)