Postoje razdoblja kada smo oslobođeni tjelesne patnje i mentalne boli, ali ona nikada ne potraju. Ne treba puno vremena da nam tijelo opet postane neudobno i bolesno, a um poremećen brigama i nezadovoljstvom. Starenje i bolesti neumoljive su konstante i one uništavaju našu udobnost, moć i snagu našega tijela. Uz velik trud i dobre nasljedne osobine neki će živjeti zdravo i dugo, ali će prije ili poslije svi biti prisiljeni zatražiti liječničku pomoć.

U tom je smislu nedvojbeno da je upravo razvoj medicine najvažniji čimbenik koji je poboljšao i produžio život ljudske vrste. Sadašnja generacija liječnika naslijedila je velika znanja koja nadgrađuje i usavršava u sve užim specijalizacijama, a jedna od najintrigantnijih transplantacijska je medicina. Podsjetimo, razdoblje transplantacije organa u svijetu započelo je 50-ih godina prošloga stoljeća. Kako najbolje rezultate u presađivanju imaju identični blizanci, upravo je na njima uspješno izvedena prva transplantacija bubrega, koju je obavio Joseph Murray 1954. Murray je nekoliko godina poslije izveo prvu transplantaciju bubrega s umrle osobe i time otvorio novu eru u medicini. Prvu transplantaciju srca izveo je Christian Barnard pred kraj šezdesetih (i postao globalna medijska zvijezda!), a mjesec dana poslije i Norman Shumway u Kaliforniji. Barnardova je transplantacija srca i prva poznata multiorganska transplantacija - od poginule Denise Darvall uzeo je i jedan bubreg i transplantirao ga teško bolesnom dječaku. Prvo presađivanje jetara uspješno je izveo Thomas Starzl u Denveru, u SAD-u.U Hrvatskoj je prvu uspješnu transplantaciju bubrega obavio Vinko Frančišković sa suradni­cima u Rijeci, 1971. sa živog i 1972. s umrlog davatelja. Prvo presađivanje srca izveo je J. Sokolić u Zagrebu, a jetara dr. V. Borčić u Zagrebu. Danas je Hrvatska zemlja s jednom od najboljih stopa prikupljanja organa od umrlih osoba i s najboljom transplantacijskom medicinom u Eurotransplantu te je među pet najboljih u svijetu. Prema Eurotransplantu, u 2020. bilo je 212 transplantiranih organa od preminulih donora u Republici Hrvatskoj, a 364 bolesnika bila su na aktivnoj listi čekanja za transplantaciju organa do 1. siječnja 2021. Naši transplantacijski timovi dobro su uigrane ekipe stručnjaka raznih specijalnosti. Kada se, na primjer, govori o transplantaciji bubrega, to su nefrolozi, urolozi, transfuziolozi, anesteziolozi, radiolozi, nefropatolozi, psihijatri i niz drugih specijalista koji sudjeluju u obradi bolesnika za transplantaciju i praćenju nakon transplantacije. Od pet transplantacijskih centara u Hrvatskoj najmlađi je onaj u Osijeku, koji je utemeljio Josip Galić 2007. Na Zavodu za urologiju KBC-a Osijek od tada se bez zadrške aktivno pridonosi uspjehu hrvatske transplantacijske medicine, čiji su stručnjaci iznimno cijenjeni i prihvaćeni na inozemnim kongresima i usavršavanjima.

Sa svim tim u vezi, vrlo je zanimljivo usavršavanje nedavno imao doc. dr. sc. Bojan Sudarević, dr. med. iz transplantacijskog tima KBC-a Osijek, u Sveučilišnoj bolnici Sahlgrenska u Göteborgu, u Švedskoj. Naime, Sahlgrensku bolnicu Sudarević je izabrao zbog dva razloga. Prvi je taj što ta bolnica prema mnogim parametrima vodeća švedska transplantacijska ustanova, a drugi je razlog što dopušta asistiranje gostujućih liječnika na svim operacijama.

- Sam postupak transplantacije bubrega nije bitno odstupao od onoga u mojoj matičnoj ustanovi, uz poneki “tip and trick” koji vrijedi primijeniti u vlastitom radu. U usporedbi s nama imaju veći, noviji i opremljeniji prostor. Stekao sam dojam da medicinske sestre i liječnici nisu toliko pod stresom i manje su užurbani. Naravno, i u Sahlgrenskoj bolnici imaju teškoća zbog nedostatka osoblja, popunjenosti smještajnih kapaciteta i zauzetosti operacijskih dvorana. Liječničko radno vrijeme nije fiksno, posao u pravilu završava oko 18, a ponekad i u 20 sati - kaže dr. Sudarević.

Unatoč tome što je švedski zdravstveni sustav znatno bogatiji i harmoničniji, stručnost je liječnika jednaka, što je kristalno jasno potvrdio i događaj već trećeg dana gostovanja u Švedskoj. Radi se o tome da je transplantacijska kirurginja Ulrika pozvala našeg doktora da joj asistira u multiorganskoj eksplantaciji donora s moždanom smrću na Islandu. Plan je bio otputovati malim mlažnjakom, eksplantirati jetru i bubrege, a torakalni bi kirurg eksplantirao srce, koje bi njihov tim žurno dostavio transplantacijskom timu u Göteborgu.

- Dok smo uzlijetali, misli su mi se sudarale jedna s drugom. Treba preživjeti let, obaviti dobar posao te se brzo vratiti kako bi se mogla učiniti pravovremena transplantacija, prije svega srca, koje je najosjetljivije na hladnu ishemiju - ispričao je Sudarević.

Nakon tri su sata leta on, kirurginja Ulrika, dvije instrumentarke i koordinarica sletjeli su na Island. U zračnoj luci Keflavik dočekala ih je lokalna policija, koja ih je pod rotacijama odvezla do bolnice u glavnom gradu Islanda Reykjaviku. Bez posebnih formalnosti i uz apsolutno povjerenje islandskih kolega ekipa je iz daleke Švedske (i Hrvatske) ušla u ostakljenu transplantacijsku salu, iz koje je pucao pogled na mračnoplavi Atlantik, obaviti posao. Odmah je pristupila zahvatu, koji je dr. Sudarević opisao ovako:

- Eksplantacija je protekla uredno, za stolom nije bilo potrebe za verbalnom komunikacijom, kirurški smo se razumijevali. Nakon što smo pokrenuli in situ perfuziju organa i smjestili usitnjeni zdrobljeni led u trbušnu i torakalnu šupljinu, Ulrika je doviknula pomoćnoj instrumentatki: We’re gonna need more ice! A ja sam, tada već opušteniji i siguran u uspješnost zahvata, instinktivno dobacio: It’s a good thing that we’re in ICEland!