Sredinom prošloga mjeseca renomirani glazbeni duo Miroslav i Gordana Evačić predstavio je još jedan biser u riznici svog world music stvaralaštva. Riječ je o njima svojstvenoj obradi tradicijske pjesme “Spevaj der mi Maro”. Uz zvuk cimbula i Gordanin izražajni vokal, ovaj singl i videospot vode nas u sjetnu šetnju podravskom ravnicom, pri čemu je rijeka Drava tihi suputnik i bezvremenski svjedok minulih vremena. Produkciju potpisuje Miroslav, kojemu smo u povodu izdavanja aktualnog singla postavili nekoliko pitanja, a što nam je ovaj istaknuti koprivnički etnoglazbenik odgovorio - pročitajte u nastavku.

Koja su ti najranija sjećanja vezana uz glazbu?



- Budući da sam odrastao s bakom i djedom na selu, moja najranija sjećanja su vrlo jednostavna. Uvijek sam bio okružen glazbom. Djed je svirao harmoniku. U večernje sate bi se sviralo i pjevalo. Dolazili bi susjedi koji bi se pridružili. Berba ili kopanje gorica, rad na polju… Pjesma je uvijek bila prisutna, ljudi su se družili i veselili. Glazba je bila sastavni dio života. Bilo je to drukčije vrijeme nego danas.

Koji su te izvođači inspirirali u tvom formativnom razdoblju?



- Sjećam se jedne večeri kad smo svi gledali TV. Bio sam klinac, a na TV-u je bio izvještaj iz New Yorka. Tih dana bio je ubijen John Lennon. I pokazali su ulice New Yorka, pustili su njegovu glazbu. Ne znam zašto, ali ostao sam zadivljen veličinom, izgledom i radom tog čovjeka. Činilo mi se kao da ga poznajem te sam htio upoznati njegov značaj i doprinos društvu. Odmah sam uočio ulogu i utjecaj rock-glazbe. Ta glazba je bila zabavna, a ujedno i kritika društva. Njihovo ponašanje i izražavanje nisu bili konvencionalni niti tradicijski (u smislu uvjetovanja koje nam nameće društvo). Nisu se oslanjali ni na jednu dogmu niti su se trudili nekome podilaziti. Bili su svoji, to me se dojmilo. Nastavak je logičan, htio sam upoznati i biti djelić tog kulturološkog fenomena.

Kako danas gledaš na vremena kada si svirao u rock-sastavima poput Jahača rumene kadulje, Bullshita ili Depresije sluha?

- Opet sličan odgovor. Bilo je to neko drugo vrijeme. To je bilo vrijeme velikih bandova. Bilo je važno da imaš pripadnost, sličnomišljenike… i tada nisi bio sam. Stvarali smo svi zajedno, nije tu bio jedan čovjek koji je vukao, a drugi bi ga šutke slijedili. Cijele dane bismo slušali glazbu i beskonačno razglabali o velikim idejama. Međutim, bili smo mladi. Nismo shvaćali da i ta glazba ima “business” pozadinu, a samim tim, bilo je tu i velikih razočaranja koja su na kraju završavala raspadima tih bendova.

Sjećaš li se kada si i kako prvi put uočio sponu između bluesa i tradicijske glazbe podravskoga kraja i sjeverne Hrvatske?



- Korak unatrag. Mislim da način života uvjetuje glazbu, a ne obrnuto. Blues je način života povezan s tugom i teškim radom, uglavnom na polju. A taj način života imaš na bilo kojoj strani svijeta. Znači, da mene pitaš, svaka država ovog svijeta ima svoj blues. Ja sam samo primijetio istinski blues sjeverne Hrvatske.

Tvoj i Gordanin najnoviji singl još je jedna obrada tradicijske pjesme. Čime vas je privukla pjesma “Spevaj der mi Maro” i kako je nastala vaša verzija?



- Iskreno govoreći, to bi trebao pitati Gordanu. Tu pjesmu izvodimo na koncertima već godinama i uglavnom ju je Goga svirala solo na cimbulama. Ali ipak, mi (tj. ona i ja) mali smo blues sastav pa smo ju u tom maniru i snimili.

Tko je zaslužan za lijepi prateći videospot? Na kojim je lokacijama sniman i kako je bilo na snimanju?



- Spot je radio NEXUS Production iz Koprivnice pod dirigentskom palicom Tomislava Horvatinovića. Sniman je na lokacijama starog toka Drave te po podravskim putovima i poljima. Snimanje je, kao i uvijek, bilo poprilično kratko i zabavno.

 

 

Jeste li zadovoljni načinom na koji je videospot vizualizirao pjesmu, ali i dosadašnjim reakcijama na aktualni singl?



- Videospot je odlično vizualizirao tu pjesmu, a reakcije su odlične. Naravno, ne u Hrvatskoj. “Spevaj der mi Maro” već predvodi listu najboljih world music ostvarenja ove godine. Pogledajte na našim službenim stranicama.

Znate li ti i supruga točan broj glazbala koje svirate? Koje bi od njih istaknuo kao najatraktivnije te imaš li želju nabaviti i koristiti se još kojim instrumentom?



- Zbilja sviramo puno instrumenata, ali nije to nikakvo čudo. Ako shvatiš što je ritam i što je harmonija, tada zbilja nije teško pretočiti to znanje na bilo koji instrument. Imamo pun studio raznih čudnih, uglavnom starih instrumenata iz svih krajeva svijeta. Neke treba i restaurirati. Tek tada bismo bili spremni na “druženje”. Mene da pitaš, nemam instrument koji bih istaknuo. A kad bih već morao neki spomenuti, onda je to sunburst Fender Stratocaster iz 1989. godine, kojemu sam prvi i jedini vlasnik. I tako će ostati. Znači da nije za prodaju… pa tek su mu 32 godine i 32 godine se bez prestanka družimo i zabavljamo; ponekad i tugujemo - “feeling blue(s)”.

Znači li to što posljednjih godina nastupate kao Miroslav i Gordana Evačić da više ne postoji Čardaš Blues Band?



- Činjenica je da smo kao Čardaš Blues Band posljednji put odsvirali na Špancir Festu 2015. godine. Družina se rastepla. Svak’ je ošel na svoju stranu. Al’ Goga i ja smo još navek skupa. No to ne znači da nećemo još koji put svi skupa zasvirati.

Što slušaš u posljednje vrijeme? Možeš li izdvojiti omiljene albume u posljednjih nekoliko godina?



- Uglavnom slušam staru glazbu, svakim danom sve stariju. A od novih albuma? Definitivno Dylanov “Rough and Rowdy Ways”.

Smatraš li zadovoljavajućom današnju poziciju world musica na svjetskoj glazbenoj sceni? Vidiš li mogućnost za bolje dane za etno na našoj sceni u skorijoj budućnosti? Zašto je kod nas etno oduvijek na marginama?



- Realno govoreći, world music scena kao nešto veliko i kao nešto što se događa je gotova. I mislim da se nikada neće vratiti u onom obujmu u kojemu je postojala. Ugasio se prvi svjetski glazbeni magazin SingOut, ugasio se i famozni britanski fROOTS, a oni su bili nositelji informacija o world musicu, sredstvo komunikacije između glazbenika tog žanra i publike. Jednostavno je nestao interes za to polje djelovanja. Naravno, ostat će pojedinci koji će i dalje uspijevati u tom glazbenom žanru, ali neće to vjerojatno nikada više dostići veličinu pokreta. A Hrvatska samo slijedi globalni trend. Znači, osobno ne mislim da će u toj sferi biti bolje.

Tvoja i Gordanina glazba nerijetko se može čuti u osječkim kazalištima. Što ti je najzanimljivije te što vam predstavlja najveći izazov u stvaranju glazbe za kazalište predstave?



- Napravili smo glazbu za 14 predstava. To je potpuno drukčiji način rada od stvaranja autorske glazbe, ali samim tim unosi u život i nove izazove. Moraš se suživjeti sa scenarijem, s likovima iz scenarija, s glumcima i redateljem. Moraš dočarati atmosferu priče. Svi zajedno radimo na tome da bi finalni proizvod, a to je kazališna predstava, bio bolji. Treba tu puno komunikacije, razumijevanja, prilagođavanja, ponekad i kompromisa... Ali ima u tome i puno ljepote.

Koji su ti/vam daljnji glazbeni planovi?



- Vrlo jednostavno - i dalje stvarati. A, ako Bog da, i izvoditi tu glazbu pred publikom.