Prvu pjesmu "4:33", na albumu "Old Friends New Friends", Nils Frahm posvetio je Johnu Cageu, pioniru neodređenosti u glazbi, jednoj od glavnih figura avangarde nakon II. svjetskog rata. Ali isto tako mogao ju je posvetiti Eriku Satieju, preteči minimalizma, čije klavirske skladbe pobuđuje u slušatelju skoro pa produhovljenje, ili možda Friedrichu Chopinu, njegovim romantičnim nokturnima koji vas nose poput plime, ili pak Keithu Jarrettu. Skladbe koje je na ovom izdanju objavio Nils Frahm snimane su kroz tri desetljeća, sve tamo od pradavne 2009. do danas. I osjeća se u njima blaga doza nekoherentnosti, ali ako ne odustanete prije "Todo Nada", koja se nalazi na mjestu broj pet na albumu, ako pristanete na tu igru na koju nas je pozvao Frahm, gdje se tišina i zvuk njegovih nogu dok stišće pedale osjećaju više nego zvukovi klavira, slijedi vam nezaboravno putovanje u svijet gdje se vrlo lako izgubiti u snatrenju.

Frahm je svoju glazbenu odiseju počeo kao dijete, nakon čega je osam godina studirao klavir kod Nahuma Brodskog, da bi se po završetku studija, umjesto ganjanja karijere klasičnog glazbenika, odlučio zaposliti kao tehničar u jednom berlinskom studiju. I od prvog našeg susreta, tamo negdje od albuma "Spaces", objavljenog 2013. godine za Erased Tapes, ne mogu odoljeti njegovim minimalističkim albumima koji opasno igraju na granici između suvremene klasike, ambijentalnog i elektronike, pružajući utjehu i smirenje u situacijama kada to najmanje očekujete, ali ste im zahvalni što ste na sat, nekad i dva, otplovili, bar u mislima, na neko drugo, ne nužno bolje mjesto. I ta mjesta, gdje vas uspije odvesti instrumentalna glazba, nisu za mene meditativna žitna polja ili zvukovi džungle, nego mjesta gdje se prošlost susreće s déjà vu-om u trenutku kada glazba nadilazi svoje žanrove i postaje lijek protiv dosade.