Manje-više znamo tko i što radi u koronakrizi, no ipak je slabije poznato čime se bave i koja je danas "misija" i uloga većeg dijela udruga civilnog društva. Osim što se sporadično lome koplja o njihovu financiranju, trošenju državnog novca, ali i preživljavanju u ovim i za njih teškim vremenima, kao i političkoj te ideološkoj opredijeljenosti.

U širem kontekstu spomenimo primjerice aktualne prosvjede nazvane "bijeli tihi marš" protiv epidemioloških mjera, Stožera, pa samim time i Vlade, za koje se također sumnja da iza njih stoje i neke udruge, napose one desničarskog predznaka i s viškom napadnog populizma i demagogije. Zagovornike skupljaju najviše preko društvenih mreža, čime im je otvoren prostor za skrivanje, ali i za javnu eskalaciju, kao u slučajevima famozne građanske udruge "Inicijativa prava i slobode", koja prosvjede organizira pod nazivom "Zajedno za slobodu". Tu su, navodno, i pojedinci iz otprije znanih udruga i inicijativa "U ime obitelji" i "Narod odlučuje", a češće se spominje "Vigilare", aktivistička udruga građana sa zapaženom javnom djelatnošću, po novome više vezana uz Domovinski pokret i Most. Njezin aktivizam također se pretežno odnosi na organizaciju akcija putem interneta. Inače, "Vigilare" je dio međunarodne asocijacije povezanih pokreta Društvo za promicanje tradicije, obitelji i privatnog vlasništva, dakle, imaju legitimitet svoga djelovanja.

A kad je, pak, riječ o udrugama bliskih ljevici, mnogi su gotovo svakoga dana tijekom zadnje kampanje za lokalne izbore, javno iznosili optužbe na račun platforme Možemo!, kao i o široj "korupcijskoj hobotnici" u civilnom sektoru iz kojeg pojedinci javni novac kroz plaće, putne naloge i dnevnice u milijunskim iznosima prelijevaju u svoje džepove. Iz Vladinog ureda za udruge morali su reagirati na takve optužbe, pa je ravnateljica Ureda Helena Beus odgovorila da se udruge financiraju na temelju projekata koje dobiju na javnim natječajima, da se kontrolira provedba projekata, da postoji financijska kontrola, kao i da su javno dostupni podaci o njihovu radu i financijskom poslovanju. Vladino proračunsko izdvajanje za udruge transparentno je i iznosi nešto više od 1,5 milijardi kuna, sukladno Uredbi o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge. Za provedbu natječajnog postupka te ugovaranje i praćenje ugovorenih projekata odgovorna su, kaže Beus, tijela javne vlasti - davatelji financijskih sredstava, svatko u svom djelokrugu. Naglašava kako davatelj financijskih sredstava provjerava jesu li sredstva utrošena sukladno svrsi kojoj su dodijeljena. "Ured za udruge ne posjeduje informacije o provjerama utroška dodijeljenih sredstava, izuzev vlastitih natječaja, već objavljuje kumulativno financijsko izvješće za sve davatelje sredstava koji su sklopili ugovore za financiranje organizacija civilnoga društva iz javnih izvora", naglasila je ravnateljica Beus. U ovom dijelu sve bi trebalo biti transparentno, a je li tako i s potrošnjom dobivenog novca, to je već drugo pitanje. Inače, u Hrvatskoj je registrirano oko 53 tisuća udruga. Mnoge od njih nisu naročito aktivne, dio udruga okuplja isključivo volontere, ali u organizacijama civilnog društva zaposleno je više od 18 tisuća ljudi.



Inače, u jeku pandemije, o udrugama se, između ostalih, oglasio i bivši visoki dužnosnik HDZ-a Andrija Hebrang, koji je predložio da se "zaustavi bacanje milijardi kuna na udruge" te da se novac koji bi se tako uštedio uloži "u opstanak gospodarstva". S njim su se složili mnogi pobornici takvog stava, dok su drugi takvo mišljenje proglasili demagoškim i nedemokratskim. Kako god, priča o udrugama civilnog društva dobila je na značenju i u kontekstu aktualne pandemije, pa se počelo govoriti da udrugama prijeti katastrofa. Prije svega financijska, zbog opće financijske krize izazvane pandemijom koronavirusa, a potom, posljedično i organizacijska i provedbena. Pojedini analitičari dodali su da će nerijetki "iz rukava" izvući već izlizani "argument" kako u Hrvatskoj ionako ima previše udruga koje ništa ne rade osim što troše naš novac. Prema njima, oni najagresivniji proglasit će udruge državnim neprijateljima, a tu "vatru teške artiljerije" obično prate i razne druge diskvalifikacije, uključujući ideološke, pritom upozorivši da je jedan od tipičnih obrazaca da upravo iz dijela udruga stižu takve optužbe prema drugima. Da stvar bude gora, među najglasnijim bukačima unutar same nevladine scene, među onima koji najžešće optužuju druge udruge da ništa ne rade trošeći novac građana, uglavnom su oni koji dobivaju najviše proračunskog novca i to ne uvijek na transparentan način, navodi se u pojedinim komentarima. Inače, dio udruga svoje aktivnosti financira i sredstvima EU-a. Štoviše, organizacije civilnog društva uspješnije su u apliciranju za novac iz EU fondova i provođenju tako financiranih projekata nego većina gradova i općina te državnih institucija.

Između ostaloga, svjedočimo i nizu apela za pomoć. Tako je, primjerice, sredinom prošle godine Inicijativa za snažno civilno društvo poslala svoje prijedloge nadležnim institucijama u priopćenju nazvanom "Vlada treba donijeti mjere za očuvanje rada organizacija civilnog društva". Organizacije civilnog društva imaju važnu ulogu u zaštiti i promicanju ljudskih prava, ponajprije kroz pružanje podrške svima kojima je potrebna, poput starijih, ili osoba s invaliditetom, socijalno ugroženih, djece, mladih, pripadnika nacionalnih manjina, beskućnika i drugih, navela je Koordinacija za očuvanje digniteta udruga u Hrvatskoj, i u svojoj pritužbi pučkoj pravobraniteljici. A jesu li se civilne udruge iskazale u pomoći ugroženima u koronakrizi, kao i potresima, pitanje je ipak za sveobuhvatniju analizu, iako bi rezultati mogli biti poražavajući.



Sve u svemu, civilno društvo nije samo servis građanima, ono je počesto i previše ispolitizirano. Berto Šalaj, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, smatra da se snaga nevladinih udruga u hrvatskom društvu i javnosti podcjenjuje i promatra ih se kao nevažne institucije koje rade samo za uske interese ljudi zaposlenih u njima. Međutim, ističe, povremeno je itekako uočljivo da su vrlo važne. Šalaj nadalje navodi: "Razlika između udruga i stranaka je, naravno, u tome što se stranke natječu za osvajanje vlasti, a udruge kroz druge načine djelovanja pokušavaju utjecati na politiku. Prema tome, nije sporno da se udruge smiju, trebaju, mogu baviti politikom. Istina je - ne bi se trebale vezati uz određene političke stranke, nego za svoje ciljeve". Neke udruge će se, između ostaloga, navodi Šalaj, u tome smještati više lijevo ili desno, no smatra to uobičajenim i u razvijenijim demokracijama. "Nije dobro kada u nekom civilnom društvu postoje isključivo udruge koje se samo bave nekim lijevim temama, primjerice pitanjima seksualnih manjina, ali nikako ne bi bilo dobro ni da postoje udruge koje se bave samo nekim desnim pitanjima, recimo udruge koje su vezane uz Crkvu, religiju i tako dalje. One rade loše stvari ako se vezuju isključivo uz određene političke stranke, jer se onda gubi razlika između političkih stranaka i udruga... Tako da u svakom slučaju nije, da tako kažem, zabranjeno da se neka udruga deklarira da je vezana uz neku stranku, ali osobno mislim da to nije dobro za tu udrugu, jer se onda vezala i uz jednu isključivu političku opciju. A udruge bi trebale zastupati interese šireg dijela stanovništva", naglašava Šalaj te dodaje: "U tom smislu mi se čini da Hrvatska kao mlada demokracija ima određenu pluralnost... Neke udruge će imati partnerstvo s državom, recimo udruge koje se bave osobama s invaliditetom, starijim osobama, djecom s teškoćama u razvoju i tako dalje, a druge će, poput GONG-a, biti više kritične, jer će se baviti nekim stvarima nadzora nad državnom vlašću", zaključuje Šalaj. A kad se radi o pitanju nevladinih udruga u Hrvatskoj i sociolog Krešimir Krolo upozorava: "Nažalost, velik dio aktera civilne scene pokazuje kako je primarni razlog njihovog postojanja upravo servisiranje stranačkih politika, što onda dovodi do urušavanja povjerenja u njihov rad, uz opravdani rast bojazni od političke instrumentalizacije civilnog sektora".

S obzirom na kompleksnost same teme, uglavnom je teško cjelovito odgovoriti na pitanje što u koronakrizi rade sve te silne civilne udruge. Osim što neke miruju i javno se ne eskponiraju, druge politikantski galame o kršenju ljudskih prava i sloboda, kao i o tome da civilnom društvu u Hrvatskoj prijeti katastrofa, dok se treće odgovorno i časno bave vrijednim i zapaženim humanitarnim radom. Također se zanimljivim čini analizirati čime se u ovom koronakriznom vremenu bavi GONG kad nema izbora, kao i Amnesty Hrvatska, HHO i druge razglašene udruge u Hrvatskoj. Tu su i već prozivane "notorne tužibabe", poput Centra za mirovne studije koji je i nedavno, baveći se migracijama, prozvao hrvatsku policiju zbog smrti šestogodišnje djevojčice Madine Hussini, na temelju nepravomoćne presude EU-a! Svakako spomenimo i brojne, uglavnom neargumentirane pritužbe institucijama EU-a koje upućuje Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću. Ali to je neka druga priča...