Hrvatska ima razmjerno velik broj registriranih udruga (njih oko 50 000). No od toga se može reći da je nekih 15 do 20 000 stvarno aktivno. Sjajno je da ljudi koriste svoju slobodu udruživanja i to treba uvijek poticati. No kao i u drugim zemljama, realnost je da udruge u ovo vrijeme pandemije imaju različite probleme, neke od njih samo su naglašene verzije izazova koje su i prije imale, primjerice financijska održivost ili "potrošnja" ljudskih resursa i ugroženost radnih mjesta, kaže doc. dr. sc. Danijel Baturina, s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

- Također odnos vladajućih struktura prema civilnom društvu obilježen je nerazumijevanjem prema poslanju civilnog društva i određenim antagonizmom. Najbolji primjer toga je što ključni strateški dokument, Strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2017-2021, koji zbog političkih opstrukcija nikada nije donesen. Veće povjerenje i razvoj civilnog društva kao značajnog dionika u određenim područjima politika (primjerice socijalnih i ekoloških), ovisi i o daljnjem prepoznavanju njegovih prednosti od strane države, međusobnom povjerenju i partnerstvu, što je u hrvatskom kontekstu i dalje manjkavo.

Sužava li se prostor djelovanja udrugama civilnog društva u Europskoj uniji?

- Kada gledamo širi kontekst, izvještaji o civilnom prostoru u Europskoj uniji također pokazuju da u nekim zemljama rastu ograničenja građanskih sloboda te da se "sužava" prostor djelovanje civilnog društva, što svakako nisu povoljni razvoji. Što se tiče strukture postoji i određena podjela na veće kapacitiranje organizacija (primjerice one koje su sposobne povlačiti EU sredstva i realizacijom Europskih projekta pridonijeti općem dobru) i manje, više lokalne organizacije koje plešu na rubu neformalnosti i dosta se oslanjaju na volonterski rad. Načini financiranja koji su uglavnom projektni, dijelom i pridonose određenoj profesionalizaciji organizacija civilnog društva. No istraživanja u našem kontekstu pokazuju i efekt birokratizacije organizacija zbog sve većih administrativnih zahtjeva provedbe, posebno, EU projekta. Isto tako razvijenije organizacije uglavnom možemo naći u većim gradovima.

I u međunarodnim okvirima istraživanja pokazuju da u COVID-19 pandemiji organizacije civilnog društva preuzimaju nove funkcije i identitete. Prilagodba rada je u svim sferama, ne samo civilnom društvu, donijela povećanje korištenja tehnologije. Neki recentni empirijski uvidi koje sam radio u Hrvatskoj isto tako govore o sposobnosti organizacija da brzo reagiraju na COVID krizu i prilagode svoje djelovanje kako bi zadovoljili novonastale hitne potrebe.

Bacaju li neki istupi, kao nedavni u Zagrebu, loše svjetlo na udruge civilnog društva općenito?

- Ne mislim da bacaju. Prvo, jedan dio prijašnjih istraživanja govori općenito o lošoj percepciji civilnog društva u javnosti, nevezano za pojedine organizacije. Slična istraživanja govore i da mediji više poprate afere. I naravno, narav publike je takva da se više čita o nekom skandalu nego o dobrim djelima koja se naprave i koja prođu nezamijećeno. To je jedan dio identiteta civilnog društva koji se mora izboriti za javnu pozornost i prikazati što dobro radi, primjerice u socijalnom uključivanju ranjivih skupina u društvo, ekologiji, kulturi ili drugim područjima.

Drugo, nije bila vidljiva primarna identifikacija organizacija koje su organizirale nedavne prosvjede s organizacijama civilnog društva, nego je u prvom planu bila polarizacija koja postoji oko mjera, cijepljenja i općenito nagomilanih nesigurnosti koje dolaze s izazovnim vremenima u kojima živimo. Ono što u Hrvatskoj, s druge strane, nedostaje, nevezano za organizacije civilnog društva, jest kultura dijaloga, što trenutačni kontekst dodatno naglašava. I treće, sloboda udruživanja ne bi nikada trebala biti problematična sve dok je u okvirima zakona i ne poziva na nasilje ili diskriminaciju. Takve stvari, naravno, treba osuditi, ali i djelovati na njihovoj prevenciji. U tome udruge također imaju ulogu, ali golem je značaj i drugih aspekata, poput obrazovanog sustava, političke, ekonomske i društvene klime i drugih.

Kad se radi o politici i udrugama civilnog društva, zašto su u široj javnosti na lošem glasu, primjerice Centar za mirovne studije i Documenta, dok se neke druge, poput Amnesty Hrvatska i Hrvatski helsinški odbor gotovo niti ne oglašavaju u posljednje vrijeme, dok je Gong aktivan najviše kad su posrijedi izbori. Vaš komentar na takvo stanje...

- Nisam vidio istraživanja koja govore da su u široj javnosti neke organizacije na dobrom ili lošem glasu (primjerice ove koje navodite), tako da je to često pitanje percepcije, ili iz kojeg političkog kuta gledate stvari. No ovdje je bitno upozoriti da navedene organizacije jesu one koje lakše dopiru do javnosti jer se bave pitanjima koje su političke prirode i stoga interesantnije javnosti. Dijelom to onda može poremetiti percepciju u javnosti da takve organizacije dominiraju u civilnom društvu. No realno je njih relativno malen broj. U Hrvatskoj, primjerice, najviše imamo udruga u području sporta, primjerice lokalnih sportskih klubova, onih koji se bave različitim socijalnim područjima, pomaganja skupinama u nepovoljnom položaju…, dok one koje se bave zagovaranjem ili praćenjem politika tek su manji dio civilnog društva.

Stoga za opću percepciju civilnog društva treba više pozornosti i medijskog prostora posvetiti organizacijama koje pružaju socijalne usluge, koje razvijaju lokalne zajednice putem kulturnih, sportskih i društvenih aktivnosti i koje povećaju kvalitetu života. Te organizacije mogu jačati socijalni kapital i povjerenje (u druge, u zajednicu, u institucije), koje je dosta nisko u našem društvu.

U kojem smjeru treba ići daljni razvoj civilnog društva, uzimajući sve okolnosti u obzir?

- Svakako trebamo i dalje razvijati organizacije koje će dati doprinos u oblikovanju i implementaciji politika kroz analize i istraživanja te iskustva provedenih projekata u svom području stručnosti, za što je politička sfera još uvijek relativno zatvorena. I jako važno, s obzirom na raširene percepcije korupcije i nepotizma u politici i društvu, trebamo neovisne organizacije civilnog društva (kao i medije) koje će pratiti, nadgledati i upozoravati na sve nepoćudne radnje te pozivati na veću transparentnost i uključivanje građana u političke i društvene procese. (D.J.)