Gledajući širu sliku društava u kojem danas živimo, država i demokracija napose, u kontekstu nezaobilaznog digitalnog i globalno umreženog doba, kakva je struktura udruga civilnog društva kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, mijenjaju li se stvari nabolje ili nagore, neka su od pitanja na koja za ovotjedni Magazin odgovara doc. dr. sc. Domagoj Vujeva, prodekan za studijske programe i cjeloživotno obrazovanje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Ako mislite na strukturu civilnog društva, ili civilnog sektora, kako je danas postalo uvriježeno govoriti, sigurno je da ona ne može biti ista kao prije 15 ili 20 godina, jer ovisi o problemima koji prevladaju u trenutačnoj društvenoj situaciji i određuju javnu raspravu. Trenutačno su to pandemija koronavirusa i migracije (u Europi te, ponešto drugačije u Hrvatskoj koja je manje željeno odredište izbjeglica i migranata, a više zahvaljujući svom pograničnom statusu unutar EU-a), a za naše prilike specifično i potresi, gdje je u različitim oblicima pomoći građanima područja pogođenih potresom, primjerice Zaklada "Solidarna" odigrala važnu ulogu i dodatno se profilirala kao akter civilnog društva. Doduše i dalje su više ili manje aktivne udruge koje se bave problemima trajno svojstvenima našem (pa i svakom drugom) društvu (poput ljudskih prava, korupcije, sukoba interesa, transparentnosti rada javnih institucija i političkih aktera itd.).

Uz časne iznimke, neke udruge civilnog društva zadnjih godine djeluju s populističkih i ideoloških pozicija. Primjerice, građanska udruga "Inicijativa prava i slobode" organizirala je nedavni prosvjed protiv COVID potvrda pod nazivom "ZAjedno za Slobodu", a tu su i otprije znane udruge "U ime obitelji" i "Narod odlučuje"... Bacaju li takvi istupi, kao nedavni u Zagrebu, loše svjetlo na udruge civilnog društva općenito? Vaš komentar.

- Vaše pitanje implicira da udruge i inicijative civilnog društva imaju zadan (lijevi) ideološki predznak, što nije slučaj. I to je dobro i poželjno, jer njihovo djelovanje, kao i samo civilno društvo, pretpostavlja i odražava pluralizam (interesa, uvjerenja, mišljenja, svjetonazora) kao temeljnu vrijednost. Bez toga je postojanje civilnog društva nemoguće. Neki njegovi akteri nastupaju s, uvjetno rečeno, lijevo liberalnih, drugi s konzervativno-nacionalnih pozicija, treći se bore za prava radnika, što bi bilo pretenciozno nazvati socijalističkom pozicijom, ali potječe iz te, odnosno socijaldemokratske tradicije, četvrti za zaštitu okoliša, dakle s pozicije ekologizma (koji se u suvremenoj političkoj teoriji također klasificira među političke ideologije) itd. To što se vi ili ja ne slažemo s porukama nekih od aktera koje spominjete, ne znači, načelno govoreći, da oni nemaju pravo isticati ih i da to na neki način nije korisno za društvo. Stara je misao liberalizma, iz čijeg nasljeđa je i proistekla ideja civilnog društva, da u suvremenom društvu nitko nema monopol na istinu, i da je za javnost korisno dopustiti očitovanje čak i neistinitog mišljenja koje odstupa od dominantno prihvaćenog mišljenja, jer odstupajuće mišljenje uvijek može sadržavati dio istine, a čak i ako je u cijelosti dokazano kao neistinito, treba dopustiti njegovo izražavanje zato što time razaznajemo razloge zbog kojih pristajemo uz istinito mišljenje, umjesto da ga prihvaćamo kao dogmu. Pod uvjetom, naravno, da odstupajuće mišljenje ne poziva na nasilje, ili izravno neće dovesti do nasilja. Ponavljam, govorim načelno.

U slučaju udruga koje navodite, problem je mnogo banalniji i sastoji se u nerazumijevanju argumenata s kojima barataju. Primjerice "pravo na slobodu izbora", na koju se pozivaju. Sloboda ne znači proizvoljnost ili samovolju, i ona je uvijek ograničena slobodom drugoga, u ovom slučaju primjerice pravom na zdravlje. Nije stvar moga slobodnog izbora hoću li ili ne poštovati prometna pravila, želim li sudjelovati u prometu, ili čak hoću li ili ne upisati dijete u osnovnu školu, pri čemu je, usput budi rečeno uvjet cijepljenje protiv niza bolesti. Ili "diskriminacija". Naš javni i društveni život prepun je diskriminacija, i to onih koje su opravdane i u skladu sa zakonom. Primjerice, želim li upravljati automobilom moram imati vozačku dozvolu, za neko zaposlenje moram imati potrebnu kvalifikaciju, želim li se koristiti javnim prijevozom moram platiti kartu. Na koncu i ustavom je dopušteno ograničenje sloboda i prava kako bi se zaštitili slobode i prava drugih, ali i javno zdravlje.

U Vašem prethodnom intervjuu za Magazin, između ostaloga, rekli ste kako nije problem u tome da neke udruge imaju ideološki predznak, no koliko taj ideološki, politički predznak, eskalira zadnjih godina, napose u ove dvije godine pandemije i koronakrize?

- Na ovo pitanje većim dijelom odgovorio sam u prethodnom pitanju. Dodao bih da nemaju samo neke udruge ideološki predznak, nego sve (što sam i tada rekao), odnosno da je djelovanje u javnom prostoru i zauzimanje stava oko političkih pitanja nemoguće bez ideologije. Inicijative za zaštitu ljudskih prava, ili specifično prava žena, kao i udruge koje se bave zaštitom okoliša, također nastupaju s ideoloških pozicija. Ne znam zašto bježati od toga. Očito je da u javnom diskursu imamo problem s pojmom ideologije, koji mnogi shvaćaju kao psovku. Dok god postoji i suprotna konzistentna pozicija o nekoj javnoj temi, postoji i ideologija (možete npr. smatrati da je od zaštite okoliša važnija industrijalizacija koja možda šteti okolišu, ili da je pravo na posvajanje djece poželjnije dati i homoseksualnim parovima nego ga ograničiti na heteroseksualnu bračnu zajednicu). Potpuno je drugo pitanje slažemo li se mi ili ne s ideologijom koju neki akter u politici ili civilnom društvu zastupa. Ne vidjeti da javno i političko djelovanje uvijek u manjoj ili većoj mjeri počiva na ideologiji, znači ne samo ne razumjeti ga, nego je i opasno. U tom smislu i vezano uz konkretne udruge koje ste spomenuli ("U ime obitelji", "Narod odlučuje" i sl.), problem je u njihovoj specifičnoj retorici: pozivanju na prava pojedinca ili grupa (npr. obitelji ili većinskog naroda), kako bi suspendirali prava drugih ili osujetili druge (istospolne parove) u dobivanju prava, odnosno na "volju naroda" i referendum kako bi se oduzela određena politička prava nacionalnim manjima. To pozivanje na izvorno liberalno-demokratske principe radi ostvarivanja vrijednosti suprotnog ideološkog predznaka novi je trend među političkim strankama i udrugama na desnici. On nije slučajan, nego je svjesna strategija njihovog djelovanja.

Koliko je digitalno doba učinilo dobroga, a koliko lošega, kad su udruge civilnog društva u pitanju?

- Kao i u svemu drugome, digitalno doba u pogledu civilnog društva ima svoje dobre i loše strane. Primjerice društvene mreže uvelike su pripomogle samoorganiziranju ljudi radi pomoći područjima pogođenih potresom, ili pomoći žrtvama obiteljskog nasilja. S druge strane, preko njih kola mnogo pogrešnih i neprovjerenih informacija, posebno sad u pogledu cijepljenja, koje mnogi nekritički preuzimaju i na njima grade svoje stavove i odluke. U tom smislu internet je samo sredstvo, a kako ćemo se njime koristiti jednim dijelom stvar je javne regulacije, a drugim dijelom obrazovnog sustava, dok za odgovorno korištenje internetom nije nevažna ni uloga roditelja.

Kad se radi o politici i udrugama civilnog društva, zašto su u široj javnosti na lošem glasu, primjerice Centar za mirovne studije i Documenta, dok se neke druge, poput Amnesty Hrvatska i Hrvatski helsinški odbor, gotovo niti ne oglašavaju u posljednje vrijeme, dok je Gong aktivan najviše kad su posrijedi izbori. Vaš komentar na takvo stanje?

- Ne znam da su spomenute udruge na lošem glasu. Kako kod koga. No ako kod nekoga i jesu, to je zato što su upozoravali i bavili se stvarima koje su većini neugodne, ili se njima ne žele baviti, što je za društvo uvijek korisnije, nego nekritički povlađivati prevladavajućem mnijenju. Osim toga, svojim djelovanjem pomogli su velikom broju ljudi iz ranjivih skupina društva. U svakom slučaju oni su obavili i obavljaju mnogo važnog posla, kad ga drugi, posebno državne institucije, čiji posao je to često trebao biti, nisu htjeli raditi. Kod drugih udruga, pak, posrijedi su problemi drugačije prirode. Transparency Hrvatska ostao je bez licence svoje krovne organizacije, čini mi se zbog netransparentnog poslovanja, dok je HHO izgubio kredibilitet i kompromitirao se jer se nakon 90-ih prestao baviti zaštitom prava slabijih i ugroženih te se svrstao uz one koji imaju političku i ekonomsku moć. Odgovornost za njihovu neaktivnost ili propadanje je na njihovom vodstvu.

Kakva je budućnost udruga civilnog građanskog društva? Nerijetko se čuju loše prognoze, poput onih da civilnom društvu prijeti katastrofa. Ima li razloga za takve pesimističke najave?

- Ne znam kakva je budućnost, jer nemam moć predviđanja, no sadašnje stanje i perspektiva koja se na temelju njega naslućuje sigurno nije katastrofična. Možda i sasvim suprotno. Neke od starijih udruga i dalje su aktivne (poput "Centra za mirovne studije" ili "Zelene akcije"), nastale su i neke nove (poput Zaklade "Solidarna" i inicijative "Spasi me", ili udruge "Are You Syrious?"), a tu su i one s druge strane političko-ideološkog spektra koje ste naveli. Naposljetku, vladajuća stranka u Gradu Zagrebu, koja je i najozbiljnija opozicijska stranka na nacionalnoj razini, dobrim je dijelom izrasla iz prije postojećih udruga i inicijativa civilnog društva ("Pravo na grad", Institut za političku ekologiju, Centar za mirovne studije itd.), kojima je pripadao dobar broj istaknutijih članova platforme "Možemo!". Obrasci isprepletenosti članstva, sličnosti zastupanih vrijednosti i zajedničkog djelovanja mogu se primijetiti i na suprotnoj strani političkog spektra, u slučaju udruga i inicijativa "Narod odlučuje", "U ime obitelji", pa i "Prava i slobode" te nekih stranaka desnice. (D.J.