Prije jedanaest godina nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, Slaven Škrobot slomio je vrat i ostao trajno nepokretan. Od tog mračnog trenutka, suočen sa strašnom dijagnozom - tetraplegičar, Slaven je zauvijek ostao vezan uz invalidska kolica i skrbnika.

Oporavak od ozljede bio je težak i dugotrajan. Uključivao je mnogobrojne zahtjevne operacije i beskrajne postoperativne i rehabilitacijske bolničke dane. Preživio ih je zahvaljujući medicinarima, jakoj vlastitoj volji, obitelji i prijateljima koji su ga svakodnevno posjećivali, bili mu potpora i neprestano ga podsjećali da se treba i mora boriti. Unatoč sveobuhvatnoj podršci, povratak je iz bolničkog sustava u nepredvidljivu realnost Slavenu bio najtraumatičnije razdoblje u životu. Kolotečina svakodnevnice prorijedila je posjete, pa je sve češće i duže ostajao sam sa sobom.

Prikovan za krevet, ili stolicu, na društvenim je mrežama gledao prijatelje kako putuju i vesele se, zbog čega se u njemu probudila strast za kretanjem. Svjestan svih objektivnih i neobjektivnih problema vezanih uz svoje stanje, znao je da nešto mora učiniti, i to što prije, ili će potpuno potonuti. Kako mu je izmučeno tijelo davalo većinom bol i nedaću, usmjerio je unutarnje potencijale na um koji ga je zaštitio i poveo preko prepreka neizvjesnog života. Usredotočen i usmjeren, godinama je nepokolebljivo radio na pretvaranju mašte u želje, a njih u stvarnost. Danas sebe samopouzdano predstavlja kao globtrotera, pustolova i strastvenog zaljubljenika u glazbu!

Pod sloganom "rolling around the world" proputovao je više kontinenata i mnogo zemalja, o čemu piše uzbudljive, iskrene i nagrađivane reportaže. Legendarne su one o Tanzaniji, Rusiji, Jordanu, Šri Lanki, Egiptu, Australiji i Maroku. Kaže da je nakon čarobnog Maroka čvrsto odlučio da bez obzira na invaliditet, želi proputovati svijet i usput motivirati mnoge neodlučne i sličnom situacijom zatečene ljude. "Želim ljudima poput mene svojim savjetima i iskustvom, pomoći da se odvaže na put. Želim im pokazati i dokazati da se sve može, ako se to uistinu želi, i da bez obzira na invaliditet, mogu slijediti i ostvariti svoje snove, baš kao i ja! Da postoji još mnogo toga što život može ponuditi, pa čak i nakon ovakve teške nesreće".

Na proputovanjima Slaven beskrajno uživa u prirodnim ljepotama, druženju sa suputnicima i prolaznim neznancima. Nikada nije ništa loše doživio, osim kada je u Egiptu dezorijentiran i umoran, po mrklom mraku zalutao u lokalnu vojarnu, zbog čega je nastala kratkotrajna galama koja je utišana isprikama.

Sve u svemu, Slavenova putovanja još su zanimljiva i dinamičnija od kada je nabavio posebno prilagođeni bicikl za osobe s invaliditetom. O tome kaže: "Mislim da sam bolji biciklist od nekih ‘normalnih‘. Zapravo, obožavao sam bicikl prije nesreće, pa je samo bilo pitanje vremena kada ću ga kupiti. Voziti moj bicikl nije zahtjevno samo ako se vozi po ravnom. Ako se vozi kako ja vozim, po brdovitom i valovitom terenu, onda ta vožnja već zahtijeva mnogo energije i odlučnosti. Ljudi sa strane misle da je tehnički voziti ovakav bicikl jednostavno i isto kao normalni, ali nije, zapravo je mnogo teže i kompliciranije. Na mnogo stvari treba paziti, a i vrlo je lako nastradati".

Kako Slaven obožava ljetne vožnje našom obalom, podrazumijevalo se da će prije ili kasnije krenuti odvoziti cijelu Jadransku magistralu u jednoj turi. Vožnju od Savudrije do Prevlake, koja je, usput rečeno, trajala dva mjeseca, nazvao je "Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima". Sve je isplanirao i organizirao u najsitnije detalje. Djelić problema bila je nužna medicinska oprema koju čine kateteri, podloge, vrećice za mokraću, rukavice, šprice, lijekovi, suplementi te preklopna toaletna stolica koja teži dvadeset kilograma.

Unatoč tome što je povremeno upadao u osobne krize, na cesti je najviše poteškoća imao s jakim kišama, vjetrom i jutarnjom i večernjom hladnoćom te s nepouzdanom baterijom i pucanjem guma. Ništa od toga nije ga pokolebao te je put neplanski produžio na otoke Korčulu, Hvar, Pag, Lastovo te na izuzetno zahtjevni poluotok Pelješac, što je na kraju ispalo 1250 km i 16 tisuća visinskih metara pedaliranja. "Zadnja dva mjeseca bila su nevjerojatno iscrpljujuća i trebalo je mnogo truda, vremena, muke i razočaranja kako bih ugledao svjetlo na kraju tunela. Iskreno, ni sam ne znam kako sam sve uspio posložiti, ali sav se trud na kraju ipak isplatio", zadovoljno i sretno zaključuje Slaven Škrobot.

Jedino mu je žao. kaže, što do tada nije ostvario glavni cilj projekta, a to je prikupljanje sredstava za četiri posebno prilagođena bicikla. Prikupio ih je za dva, zbog čega je tvrdoglavo nastavio s projektom "Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima" do Atene. Hrabro je prošao brdovite Crnu Goru i Albaniju, gdje je bio izvrsno primljen. Trenutačno je nadomak glavnog grada Grčke, od kuda čuje sve jači sirenski zov prijatelja iz Istanbula i dalekog Teherana...