Zatekla nas je tužna vijest iz Zagreba, u 86. godini umro je Duško Popović, dugogodišnji sportski novinar i suradnik Glasa Slavonije. Duško je rođen u Osijeku, djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Gundulićevoj ulici, u rodnom je gradu završio gimnaziju, a potom školovanje nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je nakon završetka studija nakratko i radio. Ljubav prema pisanju i sportu pretvorio je u životni poziv, pa se okrenuo “kruhu sa sedam kora” - novinarstvu. Životni vijek proveo je u Sportskim novostima, kao novinar te dugogodišnji urednik regionalnih izdanja, a jedno vrijeme bio je i zamjenik glavnog urednika. Osim što je ravnao rubrikom “Izdanja” Dule je u “Sportskima” bio i učitelj. Mnoge generacije sportskih novinara išle su prvo k njemu na kaljenje, pa se slobodno može reći da je on bio “ravnatelj katedre” za mlade novinare. Kruh je zarađivao u Sportskim novostima, ali dugi niz godina je uvijek bio na raspolaganju i “Glasu”, kad god je trebalo neko izvješće, rezultat ili priča iz Zageba, zvalo se Duleta. I on je uvijek “isporučio” traženo. Godine boravka u metropoli od njega nisu napravile purgera, bio je i ostao pravi Eseker. Uvijek, ali baš uvijek je svoje goste i kolege iz Osijeka pravim Zagrepčanima predstavljao “On (ili ona) je iz Osijeka, grada koji je imao katedralu, tramvaj i kazalište prije Zagreba”. Bilo je s Duletom uvijek šale, ali i ozbiljnih priča, kad god je nazvao, obvezno je pitao kakva je situacija u osječkom sportu. Posebice ga je zanimalo veslanje, sport u kojem je kao mladić imao sjajne rezultate. U osmercu Borca, kako se nekada zvao osječki veslački klub, osvojio je dva naslova prvaka bivše države u juniorskoj konkurenciji. Krešimir Špeletić, Vladimir Bulak, Aco Topalović, Branko Larić (Vlado Čapo), Boško Grubišić, Duško Popović, Dragutin Keler i Zvonko Špišić su 1952. i 1953. bili prvaci Jugoslavije u veslačkoj “kraljevskoj disciplini”.

Popović je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća napustio uredničku stolicu u Sportskim novostima i povukao se u zasluženu mirovinu. I dalje je pomno pratio što se događa u osječkom i hrvatskom sportu, ali nekako s distance. Nije se više umarao raspravama s dopisnicima, čekao izvješća i borio se s rokovima, uživao je u društvu supruge u svom zagrebačkom domu. I obvezno navraćao u Osijek, prije češće. a nakon smrti majke bar jednom godišnje, na blagdan Svih svetih. Posljednje godine nisu mu bile lake, Duletu je umrla voljena supruga, zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno, a onda se pojavila i pošast zvana koronavirus. Koliko god se čuvao, “pokupio” je virus, a njegovo krhko tijelo nije našlo način kako se izboriti s tim zlom. I tako je zauvijek otišao naš Dule, čovjek na kojeg se “Glas” godinama oslanjao za sva sportska izvješća i novinarske priče iz Zagreba. I. Li.