Magazin
ZNANOST I DRUŠTVO: NEKI SU JOŠ U PEĆINI...

Skrivanje iza zaštite ljudskih prava i sloboda pokazuje manjak elementarne hrabrosti
Objavljeno 27. studenog, 2021.
Pračovjeku je trebalo hrabrosti izići iz pećine, suvremenom čovjeku treba hrabrosti izići iz sebičnosti

Odasvud se čuju galama i povišeni tonovi o stvarima koje se tiču znanosti, a premalo je reakcije sa sveučilišta i iz znanstvenih krugova. Iz toga je jasno da mnogi sadašnji i bivši studenti nikad nisu usvojili znanstveni način razmišljanja, i ne znaju zapravo kako znanost funkcionira. I oni koji nikad nisu bili u fakultetskim klupama svejedno su bili u nekoj školi, a ondje su usvajali gradivo stečeno na znanstvenim načelima. Zato treba ponoviti gradivo.



Ugrubo, postoje dva gravitacijska polja čovjekova poimanja stvarnosti: razumno i emocionalno. Oba su i važna i vrijedna. Odluke se trebaju donositi korištenjem i razuma i emocija, ali ne svaka, i ne na način da se i razumu i osjećajima daju jednake važnosti. Zato treba prepoznati do koje se granice prepustiti razumu, a odakle preuzimaju emocije, i kada dati prednost razumu, a gdje osjećajima.

RAZUM I OSJEĆAJI


Kad o nečemu ne postoje etablirana znanstvena istraživanja renomiranih stručnjaka koja rezultiraju suglasnim ishodima, tad se ne može drugo nego prepustiti osjećaju, nekom unutarnjem špurijusu. Sve one kreativne, poduzetne iskorake koje je čovjek napravio u posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina, sve skokove u nepoznato, sva umjetnost, otkrića i izumi novih stvari i pojava - sve je to izniknulo iz osjećaja. Čovjek je čuo unutarnji glas, imao neku slutnju, ali ne i znanje. Djelovao je na temelju slutnje i potom stekao znanje. Pa ako se i opekao ili ozlijedio - nešto je naučio. S vremenom je znanja bilo sve više i trebalo ga je sustavno organizirati, urediti. Sustavno organizirano znanje čovjek je nazvao ZNANOST.

Odlučivanje na temelju razuma, odnosno na temelju znanosti je "promiskuitetno". Za razliku od odlučivanja na temelju osjećaja, kad se osoba uz drugu veže u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, kod odlučivanja na temelju razuma osoba se nikad ne veže beskrajno i zauvijek uz određene ideje, koncepte, metode, tehnike, rezultate istraživanja. Upravo suprotno - napuštaju čim naiđe druga, bolja, ljepša, pametnija. Istog trena kad se stvore novi podaci i bolja istraživanja, pravi znanstvenik (ali i zreli građanin) mora biti u stanju odbaciti i prevladati prethodne stavove.

Svi bi građani, bez obzira na razinu obrazovanja, trebali usvojiti kritički, znanstveni način razmišljanja jer tako pokazuju da su zrele, suvremene, izgrađene, zaokružene osobe. No mnogi ustrajavaju na pogrešnim stavovima i čvrsto pristaju uz njih misleći da je to nešto hvalevrijedno; brkaju emocije i razum. Neki će čak radije umrijeti nego promijeniti mišljenje, iako je sasvim jasno da su u krivu. Lojalni su tamo gdje ne treba i gdje se to ne traži. To samo pokazuje da su emocionalno nezreli, iako su po godinama možda u starosti, jer ne znaju i/ili ne žele razdijeliti osjećaje od razuma. Vjeruju da je znak karaktera ustrajati uz pogrešno ili uz glupost u dobru i u zlu. Emocionalno su preinvestirani, čime su sami sebe paralizirali, jer su previše osjećaja uložili da bi mogli promijeniti mišljenje.

Osjećaji mogu i smiju prevladavati u svim onim situacijama u kojima znanost ne zna ništa, ili gotovo ništa. Koliko god da je suvremena znanost uznapredovala, još uvijek ima puno toga što čovjek ne zna uopće, ili ne zna sa sigurnošću. No svi kojima je znanost strana i daleka ovdje se počinju gubiti, jer (pravi) znanstvenici nikad ni u što nisu apsolutno sigurni. Uvijek postoji mogućnost da je nešto krivo, ili da nešto pođe po krivu, i uvijek postoji određena rezerva nesigurnosti. Stoga, znanost je svojevrsno vaganje vjerojatnosti. Samo smrt je 100 %, ništa drugo nije. Sve se ostalo važe. Uvijek postoji mogućnost pogreške, čak i ako je ekstremno mala. Naime, znanstvena istraživanja izvršavaju se na određenoj razini tzv. statističke signifikantnosti. Uglavnom je to 95 %, ili konzervativnije 99 %. To znači da se dopušta pet ili jedan posto vjerojatnosti da smo u krivu. Točnije, unaprijed se definira kao pravilo da će se sigurno bar u pet (ili jedan) slučaj na sto biti u krivu. Zašto se unaprijed definira da smo u krivu, a ne u pravu? Zato što se definitivno zna da nije moguće biti 100 % siguran. Uvijek, ali uvijek postoji bar mala, makar sasvim, sasvim mala mogućnost pogreške. Feleri su stoga unaprijed ugrađeni u znanstvena istraživanja, i nemoguće je dizajnirati ikakav sustav bez pogreške. One se pokušavaju minimizirati, ali nemoguće ih je potpuno eliminirati. Tu se onda spotiču oni koji zapnu na tih pet ili jedan posto i inzistiraju na njima, a žmire pred ostalih 95 ili 99. Ističu ono što im odgovara zbog nekog razloga, a čovjek je majstor da pronađe razloge za ono što mu odgovara.

PRAVA I SLOBODE


Uvijek postoji mogućnost da će se u budućnosti otkriti neka nova znanja koja će poništiti sadašnja uvjerenja, no isto tako postoji mogućnost da će se u nekoj još daljoj budućnosti poništiti poništenje sadašnjih uvjerenja. Iz ove zavrzlame očito je da se može postupati samo na temelju onoga što se zna sada, a ne na temelju onoga što će se možda - a možda i neće - znati u budućnosti. Drugim riječima, treba imati hrabrosti i poduzeti neke korake makar smo sigurni da nismo sigurni u to što budućnost nosi, i da nikad, ali baš nikad nećemo biti apsolutno sigurni u ishode onoga što poduzimamo. No ima ih koji neće sjesti u avion, ali hoće u auto, iako je prijevoz avionom mnogo sigurniji od prijevoza autom. Emocije nadvladavaju razum. Valja uočiti: ako osjećaji preuzmu i sputaju razum, nitko nikad nikakav rizik neće preuzeti, a to je kompletna blokada civilizacije. Svaka ljudska aktivnost ujedno je i preuzimanje rizika. Čim građanin ustane iz kreveta, čim iziđe na ulicu, preuzeo je brojne rizike: npr. da će mu se satelit srušiti na glavu. I što sad? Ustati ili ne ustati iz kreveta?

Zastupanje ljudskih prava i sloboda katkad nije znak hrabrosti, iako se tako voli predstavljati, nego je znak kukavištva. Pračovjeku je trebalo hrabrosti izići iz pećine, jer mnoge su ga zvijeri mogle ubiti, što čak i nije bilo malo vjerojatno. Suvremenom čovjeku treba hrabrosti izići iz sebičnosti, iz komocije i sigurnosti, jer sve što učini može teoretski imati i loše posljedice, pa makar su malo vjerojatne. No treba razumno vagati vjerojatnosti: jesu li vjerojatnije loše posljedice činjenja ili loše posljedice nečinjenja? Djelovati se mora, ne može se vječno odgađati djelovanje. Onda, djelovati ili ne djelovati? Ustati ili ne ustati iz kreveta? Biti ili ne biti? Tobožnja zaštita ljudskih prava i sloboda ne može biti argument ni za jedno ni za drugo, jer nema slobode bez odgovornosti. Za svaki svoj čin, ali i za nečinjenje, čovjek mora preuzeti odgovornost prema sebi i prema drugima. Ipak, za neka (ne)djela čovjek samostalno snosi posljedice, ali za neka (ne)djela i on sam, ali i društvo oko njega - snose posljedice. Proizlazi: ako posljedice za (ne)djela pojedinca snose i drugi oko njega, onda je i njegova odgovornost veća. Štoviše, moguće je i ograničiti činjenje tih (ne)djela, osobito ako posljedice mogu biti destruktivne za druge.

Ograničenja ljudskih prava i sloboda nalaze se posvuda jer se vlastita ljudska prava ne smiju stavljati ispred tuđih. Ograničenja se primjerice nalaze u prometnim pravilima i u raznim sigurnosnim propisima. Postoje ograničenja brzine vožnje kraj škola koja zadiru u "ljudska prava" vozača. Postoje ograničenja kupovanja i korištenja kemikalija i otrova koja zadiru u "ljudska prava" kupca. Čovjek koji živi u društvu, a ne potpuno sam na nekom otoku, mora prihvatiti osnovna pravila života u zajednici. Jedno od njih glasi: tvoja prava prestaju ondje gdje počinju moja. Osoba smije skočiti pod vlak ako to želi, ali ne smije povući drugoga sa sobom. Osoba smije ugrožavati svoje zdravlje, ali ne smije tuđe. Odatle ograničenja "prava" pušača. Odatle i ograničenja "prava" onih koji u modernom društvu ne vjeruju u medicinu, koji ne vjeruju u znanost.

CJEPIVO I CIJEPLJENJE


Razumna osoba u svom rječniku vrlo, vrlo oprezno treba koristiti riječi poput "nikad" ili "uvijek". U bilo kojem području koje se veže uz znanost gotovo nikad se ne smije reći "nikad". Svatko mora biti spreman na promjenu mišljenja. Samo budala nikad ne mijenja mišljenje. Razuman čovjek zna da kod onog što se tiče razumnih stvari i znanosti osim smrti apsolutno ništa nije sigurno, zato ne smije bezrezervno ustrajavati na svojim stavovima. Zbog toga tko god kaže "nikad, ali nikad se neću cijepiti" jednostavno nije razuman čovjek. To je punoljetno, nezrelo dijete koje je vođeno emocijama, koje vrišti i baca se po podu jer ne želi jesti brokulu. Nikad neće postojati savršeno cjepivo, niti postoji ijedan savršeni lijek. Neki su ljudi alergični na kamilicu, neki na majčino mlijeko, a neki na cjepivo. Sasvim je normalno i očekivano da će pojedinci imati reakciju, da će kod jednog ili kod pet stvar ići po zlu. No, koje su vjerojatnosti s jedne strane, a koje s druge? To je savršeno jednostavno odvagati; bitno je veća vjerojatnost da će osoba stradati ako se ne cijepi nego ako se cijepi. Štoviše, ako se ne cijepi, može "pod vlak" povući i druge. Da, moguće je i da će se u budućnosti steći nova znanja na temelju kojih će sadašnje rezoniranje onih koji pozivaju na cijepljenje ispasti smiješno. Možda će čak biti jasno da su oni koji su pozivali na cijepljenje bili u krivu. Ali treba biti hrabar i preuzeti rizik, iako je objektivno malen, slično kao kad sjedamo u avion iako čovjeku nije prirodno letjeti, ali mu nije prirodno ni zaključati se u pećinu u strahu od života izvan nje.

Tko god tvrdi da vidi bolje i iznad etabliranih, renomiranih eksperata, jednostavno se precijenio. Potrebna je skromnost da bi se prihvatilo kako nisam stručnjak u nečemu u čemu objektivno nisam stručnjak. Potrebna je pismenost da bi se razlučili stvarni stručnjaci od raspačivača straha, od onih koji će uzdizati iznimke kao pravilo, koji će nositi sliku jednoga, a ignorirati ostalih 99. Potrebna je hrabrost poduzeti korake koji će možda dovesti i do loših posljedica, iako su malo vjerojatne. No, da nije bio hrabar, čovjek nikad ne bi izišao iz pećine.

Konačno, svi koji inzistiraju na svojim "pravima" i "slobodama" trebaju biti dosljedni i ako ne vjeruju u znanost, ako ne vjeruju medicini, ne trebaju opterećivati zdravstveni sustav. Neka se sami liječe kod kuće. Neka piju čaj od kadulje. (Oprez! Ima ih koji su alergični na kadulju i mogu dobiti teške reakcije ako ju budu konzumirali!) Neka ne zovu doktora da im prepiše lijek - prepun je nuspojava! Neka ne zovu hitnu pomoć. Neka budu principijelni i neka oslobode zdravstvene radnike da rade za one koji vjeruju u medicinu, u znanost. Neka preuzmu odgovornost za svoje odluke.

Tko želi biti dio društva, raditi i kretati se u društvu, mora prihvatiti društvene norme i elementarna pravila ponašanja, isto onako kako prihvaća prometna i druga sigurnosna pravila, iako mu se možda ne sviđaju. U suprotnom, uvijek postoji opcija zatvoriti se u kakvu pećinu, ili povući se u pustinju.



Piše: prof. dr. sc. Domagoj Sajter Ekonomski fakultet Sveučilišta J. J. Strosmayera u Osijeku
 
Potrebna je hrabrost poduzeti korake koji će možda dovesti i do loših posljedica, iako su malo vjerojatne. No, da nije bio hrabar, čovjek nikad ne bi izišao iz pećine...

Svi bi građani, bez obzira na razinu obrazovanja, trebali usvojiti kritički, znanstveni način razmišljanja jer tako pokazuju da su zrele, suvremene, izgrađene, zaokružene osobe...

Valja uočiti: ako osjećaji preuzmu i sputaju razum, nitko nikad nikakav rizik neće preuzeti, a to je kompletna blokada civilizacije...

Sklonost medijskom populizmu
Na žalost, primjećuje se rastuće nepovjerenje u znanost i stručnjake, drugim riječima jedan dio ljudi je postao “otporan” na činjenice. Oni svoja uvjerenja ne temelje na predočenim znanstvenim dokazima, već informacije crpe iz neprovjerenih izvora, poput nepouzdanih portala, prijatelja koji nisu stručnjaci u području, ali i nekih (neodgovornih) političara. Općenito, nemaju povjerenja u Vladu, te su skloniji medijskom populizmu. Ako stručnjaci pretpostave nešto što nije u skladu s njihovim ideološkim stajalištem, preispitivat će vrijednost te stručne procjene, a ne vlastito stajalište. Nepovjerenje u stručno mišljenje potkopava prihvaćanje cijepljenja, te je povezano s vjerovanjem da je cjepivo neučinkovito. Zato je nužno jačati povjerenje u javne zdravstvene institucije i stručnjake (epidemiologe, infektologe, imunologe) kako bi se utjecalo na one pojedince koji su neodlučni i zbunjeni kontradiktornim informacijama prezentiranima u medijima, te ne znaju komu vjerovati. Važno je stalno naglašavati da što je veći broj prikupljenih podataka o ovom virusu, to će se i savjeti stručnjaka mijenjati, ali s ciljem učinkovitijeg suočavanja s pandemijom... Dugoročno se, već od osnovne škole, treba usmjeriti na poticanje kritičkog mišljenja temeljenog na poznavanju činjenica, te načina praćenja provjerenih i vjerodostojnih izvora informacija, s ciljem suprotstavljanja ozbiljnoj prijetnji relativizacije činjenica i negiranja uloge znanosti i vrijednosti znanja za dobrobit pojedinca i društva u cjelini. (PROF. DR. SC. MLADENKA TKALČIĆ, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci/NL)

Slušati stručnjake, a ne diletante
Više nego ikad smo postali svjesni mnogih pogrešnih predodžbi o znanosti i znanstvenicima. Hvala virusu - komadiću RNK koji nam je na to ukazao. Nepovjerenje prema znanosti i znanstvenicima je posljedica općeg nepovjerenja prema svemu i svakome. Radi se i o nerazumijevanju toga što znanost zapravo jest. Mnogi vide znanost kao dogmu, primarno sadržaj, skup tvrdnji, misle da znanstveni rezultati i otkrića dolaze čarobnim štapićem ili kapnu iz stroja profesora Baltazara. Očekuju od znanosti odgovore od jednog bita: da ili ne, crno ili bijelo, lijevo ili desno. Znanost je, međutim, metoda, način razmišljanja, provjeravanja, dokazivanja pretpostavki. I nije nikada dala odgovor na pitanje da istodobno nije postavila deset novih. Zato i je uspješna, jer propituje i sumnja neprekidno... Kao znanstvenici koja živi u stoljeću umjetne inteligencije i svemirskih letova žao mi je svakog života koji je izgubljen, a nije trebao biti da se slušalo znanje i stručnjake. Posljedice ćemo nažalost dugo trpjeti i emocionalno i financijski. Umjesto da gradimo škole i bolnice, trošit ćemo u zalječivanje pandemijskih rana koje su mogle biti manje. No, svaki dan svatko od nas može doprinijeti da posljedice smanji - ako sluša stručnjake, a ne diletante. U što god vjerovali ili ne vjerovali, imali ili ne imali povjerenja, na kraju tražimo izlaz i pomoć od znanosti i tehnologije, medicinske i druge. Iako nisu ni svemoguće ni sveznajuće, znanje, razum i valjano razmišljanje su najbolje što imamo i što spašava glavu i budućnost. (PROF. DR.. SC. RAJKA JURDANA ŠEPIĆ, Odjel za fiziku Sveučilišta u Rijeci/NL)

Možda ste propustili...

PANDEMIJSKA STVARNOST: DR. SC. GABRIJELA KIŠIČEK, FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

Veća i lakša dostupnost medija vodi do većeg utjecaja

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: DEMOKRACIJA U KORONAKRIZI

Tomislav Pletenac: Uvijek se sve vrti oko ideje "poštenog" naroda i "pokvarenih" elita

2

RAZGOVOR: VJERAN KATUNARIĆ

Pitanja prava i sloboda u pandemiji se potežu zbog demagoških razloga

3

ODRŽIVA BUDUĆNOST: ZELENA TAKSONOMIJA EUROPSKE UNIJE

Nuklearke se vraćaju u igru