Nije nikome bilo svejedno danima slušati vijesti o tajanstvenom nestanku kineske tenisačice Peng Shuai (35) nakon što je u svojoj domovini javno obznanila da je bila žrtva silovanja. Muškarac koga je označila kao počinitelja je četrdeset godina stariji nekadašnji dopremijer Zhang Gaoli. Nakon što se uzbunio cijeli teniski svijet, Peking se oglasio dva tjedna poslije, objavljujući njezino navodno pismo.

Sve to vrijeme činilo se kao da je Peng Shuai propala u zemlju. Pojavile su se svakakve sumnje, pa i one da nekada vodeća tenisačica u igri parova više nije živa. Pod pritiskom svjetske javnosti, ali i najava Londona i Washingtona da bi mogli bojkotirati Ljetne olimpijske igre u Pekingu iduće godine zbog masovnog kršenja ljudskih prava u Narodnoj Republici Kini, režim je morao nekako popustiti, plasirajući u javnost tobožnje pismo Peng Shuai u kojem slavna tenisačica i bivša članica teniske reprezentacije svoje zemlje piše da se “odmarala kod kuće i da je sve u redu”, dodajući kako je optužba za seksualno zlostavljanje bila lažna. U tome trenutku tek su zazvonila zvona na uzbunu.



Postavilo se sasvim opravdano pitanje je li Shuai uopće živa. Uistinu, nitko nije povjerovao u to fantomsko pismo, naročito s obzirom na činjenicu da tenisačica opovrgava kako je uopće bilo silovanja. Cijela afera izbila je 2. studenog kada je Peng Shuai na svom mikroblogu na kineskoj društvenoj mreži Weibo optužila bivšeg dopremijera i visokog dužnosnika Komunističke partije Kine Zhanga Gaolija za seksualni napad koji se dogodio tri godine ranije. U toj zemlji u kojoj vlada sveobuhvatna cenzura, režimu je ipak trebalo 20 minuta da “sporno” očitovanje Peng Shuai uoči.

Državna cenzura je moćna poluga vlasti u Kini. Na njezinom čelu je Odjel za agitprop Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, koji zapošljava, slovima i brojkom, čak dva milijuna (2.000.000) cenzora! Njihov službeni naziv je u prijevodu s kineskog “istraživači javnog mišljenja”. Zadatak im je zabadanje nosa u doslovce sve što se u toj golemoj zemlji objavljuje, uključujući i SMS poruke, videoigre i Internet. Medijske slobode u Kini su među najugroženijima u svijetu. Partija sve nadzire, zabranjujući baš što god joj padne na pamet, kako bi se održala na vlasti. Naročito je na udaru Internet koji Komunistička partija Kine cenzurira često uz pomoć stranih informatičkih tvrtki poput Googlea, što je posebno sablažnjivo. Osim što medijima i novinarima nalaže o čemu smiju pisati, a koje su teme zabranjene, kineski režim provodi i obvezatno ideološko osposobljavanje tijekom kojeg novinari uče dodatne lekcije iz marksizma, uloge Komunističke partije Kine u medijskoj sferi, pitanja državne sigurnosti i novinarske etike u duhu režimske politike. Polaznici ovakvog “ispiranja mozga” dobivaju ocjene u pogledu iskazane odanosti Partiji. Onima koji bi možda pokušali izbjeći pohađanje “stručnog usavršavanja” režim odbija produžiti dopusnice za rad. Nije ni komunistička Jugoslavija bila daleko od ovakve politike kada su posrijedi mediji. Sjetimo se samo djelovanja Političke škole Saveza komunista Jugoslavije u Kumrovcu, kroz koju su prošli brojni sadašnji hrvatski novinari srednjeg i starijeg naraštaja. Nije slučajno navodna kineska poduzetnica Jiang Yu u zgradurini u kojoj se nalazila ova institucija ne tako davno planirala otvoriti središte perverzno zamišljenog Titolanda.

Ispovijest Peng Shuai smjesta je izbrisana, a mlada tenisačica netragom je nestala. Svi naknadni postovi, komentari i ključne riječi kao što su “tenis” i ime športašice bile su odmah blokirani s kineskog interneta. U svjetskoj javnosti još je živo sjećanje na novinara Jamala Khashoggija kojeg su saudijske vlasti 2018. namamile u svoj konzulat u Istanbulu. Ondje su ga dočekali režimski specijalci pristigli iz Rijada, naoružani noževima i pilama za kosti. Khashoggi je nestao bez traga, a tek je zvučni zapis turske tajne službe otkrio kako je novinar omamljen nekakvim sredstvom i još živ isjeckan u sitne komade. Bio je to veliki skandal u koji je umiješan najmoćniji čovjek u Saudijskoj Arabiji, prijestolonasljednik Mohammed bin Salman. Režim iz Pekinga našao se u nevolji. Prvu vijest o nestaloj tenisačici svijetu objavio je Kineski teniski savez poručujući kako Shuai “nije ni pod kakvom fizičkom prijetnjom”. Potom je uslijedilo njezino fantomsko pismo u čiju vjerodostojnost nije nitko povjerovao. Ne želeći uprskati Olimpijske igre u Pekingu, režim je inscenirao pojavljivanje Peng Shuai u javnosti na nekom lokalnom teniskom natjecanju. Kinezi su otišli i korak dalje, omogućivši predsjedniku Međunarodnog olimpijskog odbora Thomasu Bachu da razgovara s Peng Shuai. Dotični dužnosnik svjetskog olimpijskog pokreta prilično se osramotio nakon što je objavio priopćenje u kome piše: “Objasnila je da je sigurna i da je dobro te da živi u svojoj kući u Pekingu, ali da bi voljela da se njezina privatnost poštuje u ovome trenutku. Zato sada radije provodi vrijeme s prijateljima i obitelji. Ipak, nastavit će se baviti tenisom, športom koji toliko voli”. Bolju izjavu ne bi sastavio ni Mao Zedong! Bivši njemački mačevalac i doktor prava, koji očito nije zaslužio ovako visoku športsku dužnost, pokazao je koliko nisko može pasti jedan muškarac kada je pristao objaviti ovakvu friziranu izjavu. Kina je postala vrlo moćna zemlja i nitko joj se ne želi nekim svojim činom ili riječju zamjeriti.



Upućujući ovih dana prijeteću poruku Litvi koja se drznula otvoriti trgovačko predstavništvo Tajvana u Vilniusu, kineske režimske novine na engleskom jeziku Global Times poručile su nestašnim Baltijcima da bi ih Kina mogla “zgnječiti kao muhu”. Jednostavno, tako stoje stvari! Narastajuća prva svjetska sila ne bira rječnik, a ni sredstva u obračunu s onima koji joj stanu na put. U časopisu Foreign Policy nedavno je objavljen članak koji govori kako se zapadna javnost boji očitovati o totalitarnoj biti režima u Pekingu. Budući vladari svijeta mrze ne samo demokraciju, nego i pokret #MeToo.