Bitka za pustaru Seleš i njezinu obrambenu liniju koja se prije točno 30 godina dogodila na današnji dan, 22. studenoga 1991. godine, imala je iznimno značenje u ukupnoj obrani istiočnoslavonskog bojišta, ali i samog grada Osijeka. Iako se o njoj malo zna i ne spominje ju se toliko ni u povijesnim analizama, njezino je značenje bilo jednako svim bitkama hrvatskih branitelja na području bivše općine Osijek koje su se odigrale prije i poslije nje. Nažalost, u njoj je poginulo 14 hrvatskih branitelja, od kojih se troje još uvijek vode nestalima, a 35 branitelja teško je ranjeno.

Nakon što je 18. studenoga, poslije punih 87 dana opsade, neprijatelj uspio slomiti obranu Vukovara, svoje je snage prebacio prema Osijeku s ciljem njegova osvajanja. To naime pokazuje i danonoćno bombardiranje Osijeka i njegovih obrambenih linija s kojim je neprijatelj započeo već 16. studenoga te nastavio s pregrupiranjem svojih snaga s vukovarske na osječku bojišnicu. Dovođenjem oklopnog naoružanja, topništva i ljudstva JNA je osnažila svoje položaje u Tenji, Bijelom Brdu, Boboti te oko Ernestinova i Antunovca. Iako je upravo tog 16. studenoga na snazi bilo potpisano još jedno od brojnih primirja, napadi na obrambene linije osječkih branitelja nastavljeni su većom žestinom. Hrvatska vojska je na potezu Tenjski Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci i Ivanovac imala samostalne satnije snage do stotinu ljudi, a na pustarama Stari Seleš i Novi Seleš bili su vodovi od 10 do 15 ljudi dok je neprijatelj bio mnogo nadmoćniji tehnikom i ojačan paravojnim postrojbama "Belih orlova" i teritorijalcima iz okolnih sela Ade, Palače, Silaša, Tenje.

U jutarnjim satima 20. studenoga 1991. agresor je izvršio snažnu topničku pripremu po Tenjskom Antunovcu, Laslovu i Ernestinovu. U napad su krenule i oklopno-mehanizirane snage JNA: dva tenkovska voda zaobišla su Laslovo i napale Ernestinovo. Već nakon prve vatre hrvatske su snage imale gubitke u ljudstvu, pa su se pokušale izvući preko Divoša.

- Tog 20. studenoga 1991. godine, oko jedan ujutro, dobili smo dojavu kako je na Selešu uništen jedan od dva naša tenka koja smo tamo imali. Pretpostavljali smo da su to učinili pripadnici JNA, "niški specijalci", koji su se premjestili s vukovarskog ratišta. Granatiranje Antunovca započelo je oko 5 sati ujutro, a napad na Seleš, oko 7 sati – prisjeća se umirovljeni bojnik Šerić i današnji predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac napominjući kako su na tim položajima branitelji već bili iscrpljeni i nenaspavani, da nisu imali zamjene, a gotovo su bili i bez protuoklopnih sredstava.



- Obrambenu liniju od Jakovale do Bobotskog kanala dugačku oko četiri kilometra, na liniji koje se nalazila i pustara Seleš, branilo je samo tristotinjak branitelja. Pripadnika neprijateljskih formacija je, prema kasnije dostupnim podacima, bilo oko 4000. Napad tri brigade JNA, lake, motorizirane i mehanizirane, pomagali su i tzv. teritorijalci iz Tenje te dvije satnije dobrovoljaca iz Srbije – dodaje Šerić napominjući da je oko 13 sati utihnula veza.

Seleš nije izdržao. Teško je ranjeno 35 branitelja, a 14 ih je poginulo.

Zapovjedništvo Operativne zone Osijek 22. studenoga donosi odluku o napadu na Seleš, koji međutim nije uspio. Ukupno je u tim borbama poginulo 18 hrvatskih branitelja na obrambenoj crti Seleš.

Jedan od sudionika tih događanja je i danas umirovljeni satnik Zvonko Pongrac, kaže da "neovisno o sili kojom je neprijatelj raspolagao te činjenici da je uz pomoć pete kolone imao sve informacije o položaju i snazi hrvatskih branitelja nisu znali koliko je veliko i hrabro srce svakog hrvatskog branitelja koji brani svoje".

I ova je bitka, poput svih u Domovinskom ratu, dala svoj doprinos konačnoj slobodi cijele Hrvatske, ali i tome da Osijek ostane nepokoreni grad.