Svatko tko je u novije vrijeme zavirio u šareni televizijski cirkus beogradskog satiričara Zorana Kesića, emisiju “24 minuta” i središnju rubriku najluđih citata tamošnje politike “Šta radite, bre, i šta ste rekli, aman bre!” nije mogao ne zapaziti jednog od glupljih političara u susjednoj državi. Ime mu je Nebojša Bakarec i zastupnik je iz redova vladajuće Srpske napredne stranke predsjednika Aleksandra Vučića.

Srbijanska Narodna skupština nakon lanjskih parlamentarnih izbora koje je bojkotirala cjelokupna tamošnja oporba pretvorila se u debatni klub Vučićeve stranke. Jednopartijski karakter ovog čudnog tijela dodatno podgrijava potreba naprednjačkih zastupnika da kvaziparlamentarnu govornicu pretvore u mjesto odakle se odapinju uvrede i klevete na račun istaknutih oporbenjaka. No, najgori aspekt ovakvog debatiranja jest zaklinjanje na vjernost svome stranačkom vođi Aleksandru Vučiću.



Jedan od najzagriženijih srbijanskih političara koji svojim fanatičnim, ali i smušenim izjavama veliča kult ličnosti Aleksandra Vučića je upravo Nebojša Bakarec (58). Demokratsko je pravo tog čovjeka da izvali što god mu padne na pamet, kao što i je demokratsko pravo srbijanskih građana da izaberu u Narodnu skupštinu koga god oni to požele. Tu ništa nije sporno, pa ni gluposti koje ovaj čovjek izgovara. Nešto drugo iritira kada je riječ o Bakarcu. On je ne tako davno bio istaknuti član Demokratske stranke kasnije u atentatu ubijenog premijera Zorana Đinđića. Ubrzo on prelazi u konkurentski tabor otpadnika iz ove stranke koji su osnovali Demokratsku stranku Srbije. Prvi predsjednik te političke partije bio je Vojislav Koštunica. Na općim izborima u onome što je ostalo od Jugoslavije 2000. Nebojša Bakarec je bio glasnogovornik pobjedničke koalicije Demokratske opozicije Srbije. S obzirom da je Slobodan Milošević pokrao izbore, srbijanski oporbenjaci morali su izvršiti juriš na parlament, koji je 5. listopada te godine bio čak djelomice spaljen i opljačkan, kako bi proveli izbornu volju naroda. Rezultat Miloševićevog svrgavanja bilo je njegovo izručenje u Den Haag. Sve je to osobno potpomogao i Nebojša Bakarec koji je nakon 23 godine bivanja u redovima Koštuničine stranke odlučio još jednom promijeniti kaput i postati marioneta Aleksandra Vučića.

Sve gore izneseno bilo bi zapravo nevažno za našeg čitatelja da taj isti Nebojša Bakarec nije rođeni Osječanin. Rijetki beogradski mediji neskloni Vučićevom režimu s užitkom su podijelili sa srbijanskom javnošću kako je djed Nebojše Bakarca bio “ustaški pukovnik” Eduard Bakarec koji je u odori hrvatskog legionara ratovao u Staljingradu 1942. Ljubitelji pikanterija tako su mogli saznati i da je rođeni Osječanin Nebojša Bakarec zapravo nećak umirovljenog brigadira Hrvatske vojske Eduarda Bakarca koji je tijekom Domovinskog rata bio jedan od najzaslužnijih zapovjednika za obranu Osijeka.

Otkrivanje istine o podrijetlu omraženog vučićevca u srbijanskoj javnosti nije uopće naudilo Nebojši Bakarcu, isto kao što sličan podatak o “djedu ustaši” nije ugrozio karijeru trenutne predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović koja je po majčinoj strani hrvatskog podrijetla. Iz Osijeka su potekli mnogi zanimljivi Srbijanci, poput Titovog praunuka Nebojše Broza, koji je zbog pripadanja kriminalnom miljeu uhićen 2003. u akciji Sablja poduzetoj nakon atentata na premijera Đinđića, ili Veselinke Zastavniković. Potonja je dugo godina bila prva supruga kasnijeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, nakon čega je postala pravoslavna monahinja s trenutačnom adresom na Kosovu.

Zanimljiva je sudbina Eduarda Bakarca domobranskog, a ne ustaškog bojnika. Dotični je kao pripadnik 369. pojačane (hrvatske) pukovnije u odori hrvatskog legionara ratovao na strani Trećeg Reicha. Naročito se istaknuo u borbama za ukrajinski grad Harkiv, zbog čega je odlikovan njemačkim Željeznim križem I. stupnja. Ova postrojba, koja je djelovala u sastavu Wehrmachta, pregazila je i gradove Poltavu i Staljino (danas Doneck) te cijeli Donbas da bi naposljetku završila u paklu Staljingradske bitke. Višestruko odlikovani Bakarec je ranjen u jesen 1942. te je iz Staljingrada prevezen zrakoplovom u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poginuo je u borbama s partizanima 1944.

Postrojba u kojoj je ratovao Bakarec u svome sastavu imala je i velik broj vojnika muslimana iz Bosne. Uvidom u popis pripadnika 369. pojačane (hrvatske) pukovnije nailazimo na vrlo zanimljiva i šarolika prezimena. Navest ćemo samo neka: Broz (Ljubomir), Krleža (Stjepan), Srbljenović (Marijan), Radulović (Petar), Mautner (Dragutin), Čačanin (Muhamed), Zambata (Josip)… Među njima je bio i satnik Petar Tumir iz Osijeka. Tko zna je li presudilo prezime, pukovnik Ljubomir Broz, odlikovan Malom srebrnom kolajnom poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, preživio je rat i umro 1967.



Osim Hrvatske legije (neformalni naziv za 369. pukovniju), na Istočnoj fronti ratovali su i Lako prevozni zdrug, koji je djelovao u sastavu talijanske vojske, Hrvatska zrakoplovna legija te mornarica pod nazivom Hrvatski pomorski sklop. Primjerice, Lako prevozni zdrug bila je postrojba koja je 1942. osvojila Vorošilovgrad (današnji Luhanjsk) na istoku Ukrajine. Hrvatski vojnici obiju vjera, katolici i muslimani, boreći se nominalno protiv boljševizma nanijeli su velike ljudske gubitke i golemu materijalnu štetu, sudjelujući u osvajanju tuđih gradova i sela. Naša zemlja duguje trajnu ispriku Ukrajincima, Rusima i drugim narodima s prostora bivšeg Sovjetskog Saveza zbog nesreće koju su ondje proizveli Hrvati. Jednostavno, nije istina da Hrvatska nije nikada u povijesti bila agresor.

Nekadašnji Osječanin Nebojša Bakarec danas je pripadnik drugog ili trećeg ešelona Vučićeve politike, mogli bismo reći nevažan tip. Ipak, svojom spremnošću da služi vođi do posljednjeg daha izaziva negativne komentare i ismijavanje. Unatoč svome podrijetlu, on je danas fanatični turbo-Srbijanac.