Onog trenutka kada je nizozemski arbitar Danny Makkelie označio kraj utakmice s Rusijom i kada se na potopljenom poljudskom travnjaku oblikovalo kolo radosti satkano od tijela naših reprezentativaca, kroz glavu mi je prostrujila misao - koji smo mi sretnici. Tako malo nam je potrebno za veselje, imamo sve, a zapravo nemamo ništa. Baruni su odavno sve rekli kroz pjesmu “Ima jedna zemlja mala, ime joj je - Hrvatska”. I ta je zemlja fenomen. Čudesnim talentom uporno prkosi razmaženim bogatašima iz nogometnih velesila. Pala mi je na pamet i ona često upotrebljavana floksula “u nogometu se uloženo uvijek vrati”. Hm, teško mi je shvatiti što se to zapravo vraća Hrvatskoj kada u nogomet nije uložila - ništa. Priroda nam uporno šalje poruke. Kiša protiv Slovačke u Osijeku, kijamet protiv Rusa na Poljudu, navijači, VIP-ovci, novinari svi kisnu, jer ova država nema jedan pristojan stadion. Nema objekt na kojem će njezina “najbolja reklama” i “njezin najbolji izvozni proizvod” imati odgovarajući komfor. I navijači također. Slovenija ima tri nova stadiona, Mađarska šest-sedam, o Austriji je nepotrebno trošiti riječi, a hrvatska reprezentacija, koja je druga na svijetu, nema ništa. Ni nacionalnog kampa, ni poštenog stadiona. Sramota je to prije svega za političare koji će se rado slikati kada se sportaši trijumfalno vraćaju kući, ali zapravo za njih neće napraviti ništa krucijalno. Čak ni u onom što bi im bilo najlakše - u zakonskom okviru. No, držat ću se nogometa i stalnog crvenjenja pred svijetom kada Hrvatska igra domaće utakmice zbog neuglednih stadiona. Toliko talenta kojem se klanja cijeli globus, a toliko infrastrukturne nebrige koju teško isti taj svijet može razumjeti. Sjaj i bijeda Hrvatske. Maksimir je nakon potresa neupotrebljiv za ovu razinu utakmica, Poljud vapi za temeljitom rekonstrukcijom, u Osijeku se gradi stadion privatnom investicijom, a Rujevica je uvijek bila i bit će tek trening-kamp stadion. Ovo nije pucanj na HNS jer riječ je ozbiljnim infrastrukturnim pothvatima koje Savez ne može sam nositi. No postoje modeli. FIFA i UEFA će pomoći, postoje EU fondovi, postoje načini, ali jednostavno kao da nedostaje prave volje. HNS-ova brljotina je što nema svoj kamp. Zaradili su silne milijune kroz plasmane na velika natjecanja, opet, pomogli bi svjetska i europska organizacija, ali kamp je i dalje samo čežnja. Sramotna je ta inertnost. Predsjednik Marijan Kustić posljednjih mjeseci samo šalje kojekakve čestitke onima koji organiziraju utakmice reprezentacija. Umjesto toga bilo bi mu pametnije pokrenuti inicijative u razgovoru s predsjednikom i premijerom države, gradonačelnicima Zagreba i Splita u kojima bi se krenulo u rješavanje tih infrastrukturnih problema. Netko će možda reći da nije vrijeme zbog korone, ali to je prazna isprika. Nama nikada nije vrijeme, jer uvijek postoje drugi prioriteti. Međutim, u uvjetima u kojima nam igra reprezentacija doista su dno dna. Krajnje je vrijeme da se nešto konkretno počne poduzimati na tom planu. Bez politiziranja i kojekakvih prizemnih obračuna.

Gospodo, prestanite raditi zbog Hrvatske i napravite nešto za nju. I njezinu nogometnu reprezentaciju, koja je rijedak svjetionik kojem se narod u ovoj zemlji još može radovati. Volimo se hvaliti kako smo nepresušno vrelo talenata, što jest istina, ali se slabo brinemo kako tom vrelu omogućiti opstanak jer puno pričamo, a premalo na tome radimo.