Ekspanzija interneta narušila je mjesto i status vjerodostojnosti narativa u turizmu, podjelu na istinito i lažno, stvarnost i fikciju. Ta promjena odražava se u hiperpotrošačkom društvu, a potaknuta je diverzifikacijom ukusa, estetika i načina života. Razvoj turizma započeo je u 19. stoljeću i svojom dokoličarskom filozofijom pratio je tehnološki razvoj tako da je postao tržište za više razonode. U ime sreće širi se društvo hiperpotrošnje, pa tako i turizam postaje masovniji, međutim, iako se proizvodi i troši, sve više ulazimo u krizu materijalističke kulture sreće kako govori Lipovetsky (2008). Rastu ekološki strahovi, pozivi na neku drugu vrstu ekonomskog razvoja, novi vjerski pokreti i nove duhovne težnje, a sve je potencirano pandemijskom krizom.

U prirodi turizma jest to da integrira prirodnu, kulturnu i ljudsku okolinu. Osim priznavanja tradicijskih elemenata, turizam mora promicati identitet, kulturu i interese lokalne zajednice - to bi pitanje trebalo biti u središtu pozornosti razvoja turističke destinacije. Kulturni resursi postaju turističke atrakcije planiranim oblikovanjem, dok procesom interpretacije koji uključuje selekciju i oblikovanje te pakiranje, postaju proizvodom.To pakiranje nije jednostavno kozmetičko opremanje koje pomaže unapređivanju ili pojednostavljivanju, već je ta interpretacija zapravo esencija ili osnovni sadržaj proizvoda koji se prodaje. U tom procesu književnost može postati "marka" odnosno brend - zapravo postati inspiracija i atrakcijska osnova za izgradnju priče o turističkoj destinaciji.

Nadovezujući se na recentna istraživanje o stavovima posjetitelja u Hrvatskoj koja provode THOMAS istraživanjima od strane Instituta za turizam, mora se naglasiti da je u Hrvatskoj turizam nedovoljno istraživana tema kada su mu osnovica nematerijalna kulturna dobra i način interpretacije tih dobara. Hrvatska ponajprije nudi priobalni i odmorišni turizam, ali njezina važna tržišta Njemačke, Francuske, Italije, SAD-a ili Velike Britanije, s kojih dolaze najjači i najbrojniji potrošači u turizmu, u velikoj mjeri posežu za kulturnim odredištima i sadržajima. To bi trebao biti motiv za jaču animaciju i bolju interpretaciju kulturno-turističkih sadržaja. Može se konstatirati da su se uglavnom do sada ispitivali posjetitelji i turisti, a vrlo malo pažnje posvećivalo se lokalnoj zajednici i načinu na koji ona preko turističke destinacije prezentira i promovira svoju nematerijalnu baštinu. Književni turizam, iako postoji u tragovima, nije još uvijek prepoznat kao mogućnost za kreiranje novih turističkih proizvoda. Radi se, za početak, o nedovoljnom broju informacija koje bi pridonijele razvijanju svijesti i postojanju i važnosti književnog turizma uopće. Mnoge od značajnih književnih lokacija, domova i rodnih kuća autora nisu označene ni na kakav način, ne postoji adekvatna turistička interpretacija, a tek u posljednje vrijeme kreće se i s osmišljavanjem pješačkih itinerera i tura. U središtu tog problema nalazi se izostanak interpretacije književne baštine zajedno s nepostojanjem adekvatnog vodstva i odsutnosti svijesti turističkih djelatnika, vlasti i zajednice o vrijednosti književne baštine i o mogućim načinima interpretacije u turizmu.



Posljednjih godina postoji sve veće zanimanje kako literatura i film utječu na motivaciju za putovanje. Posljednja studija u Velikoj Britaniji pokazala je da osam od deset Britanaca odluku o destinaciji u kojoj će provesti odmor donosi na temelju filma, a jedan od pet će doista i posjetiti lokaciju svojeg najdražeg filma ili ekraniziranog romana. Često su najpopularniji i najutjecajniji filmovi nastali prema književnom bestselleru ili klasiku. Prije razvoja filma i televizije publika je imala pristup samo pisanim djelima. Turizam potaknut literaturom nije nov, književnost je imala utjecaj na Grand Tour 16. stoljeća. Romantičarski pisci poput Wordswortha, Keatsa, Shellyja, Byrona i Rousseaua... potaknuli su veliki interes za prirodu, krajolik i planine. Takav književni pokret gotovo je istodobno nastajao u Njemačkoj, Škotskoj, Engleskoj, Švicarskoj te Francuskoj, veličajući prirodu kao dobroćudnu, majčinsku božicu koja obnavlja duhovne baterije iscrpljenih stanovnika urbanih sredina. U doba industrijalizacije broj stanovništva u gradovima se povećavao, a selo i priroda su postali mjesto mira, zdravlja, dobrote i svega onoga kako su ih umjetnici tog doba opisivali.

Razlika između filmskog turizma i turizma potaknutog literaturom je u tome da, za razliku od filmskog, posjetitelji književnog turizma posjećuju mjesta koja su osobno vezana uz pisca (mjesto rođenja ili smrti), dok filmski turisti posjećuju prikazana mjesta ili rodna mjesta zvijezda. Iako je interes za osobnim životom filmskih zvijezda donekle sličan onome za životom pisaca, scenaristi i njihov osobni život nisu izvor interesa ili turizma.

U filmskom turizmu kreatori priče (scenaristi) te tvorci filmova (redatelji i producenti) ne predstavljaju interes. Kao dokaz koji podupire tu pretpostavku, David Herbert (2001.) identificira razloge za posjet literaturom potaknutih lokaliteta kako bi posjetitelji udovoljili interesu za životom i radom pisca, potaknuli uspomene iz djetinjstva (kada su pročitali priču), posjetili mjesto prožeto posebnim (dodatnim) značajem te posjetili mjesta koja su povezana s posebnim događajima iz literarnog dijela.



Književni (literarni) turizam, po svojoj prirodi imanentan značenju kulture, nije izmaknuo promjenama koje su se dogodile u strukturi turizma. Kao turizam posebnih interesa odgovarajući na zahtjeve tržišta nove generaciji turista, književni se turizam susreo s izazovima interpretiranja specifične vrste baštine, do tada rezervirane uglavnom za visokoobrazovane stručnjake i mali broj iznimno zainteresiranih entuzijasta.

Još od vremena antike ljudi su posjećivali grobove omiljenih i značajnih pisaca i pjesnika kao izraz poštovanja ili potrebe za inspiracijom, ali se s vremenom ta praksa proširila i na posjete rodnim kućama, da bi na kraju kulminirala uspostavljenjem muzeja, memorijalnog doma, interpretacijskog centra ili nekim drugim oblikom književnog turizma.

Kada je riječ o željama turista i razlozima njihova putovanja, gotovo uvijek dolazimo do pitanja autentičnosti. Autentičnost se neprekidno nalazi u stanju transformacije i zato uvijek iznova zahtijeva redefiniranje. Na koji se način konstruira mjesto književnog turizma i u kakvoj je vezi s njegovom autentičnošću. Tipologija književnih turista razmatra razlike između dva glavna tipa turista, ali to čini sa zadrškom, imajući na umu da se individualne motiviranosti razlikuju od osobe do osobe. Ovdje treba napomenuti da unatoč pretpostavkama, turisti u kontekstu književnog turizma nisu isključivo pripadnici elitnije i bogatije skupine ljudi, nego visoki postotak čine i mladi ljudi, posebice studenti (Herbert, 2001). Budući da najpopularnija tiskana izdanja neizbježno slijede njihove ekranizacije, dolazimo do pojma turizma posebnih interesa induciranog filmom i njegov odnos prema literarnim predlošcima.

Književni turizam ima brojne dimenzije. Iako se definira na različite načine, književni turizam uglavnom podrazumijeva vezu između pisaca i mjesta događaja njihovih romana. No, mnogi od teoretičara kulturnog i baštinskog turizma (Richards, Richards and Raymond, Schouten, Beeton, Herbert) u svojim nastojanjima da pobliže definiraju ovaj oblik turizma otišli su korak dalje, označavajući književne festivale, autorska potpisivanja knjiga pa čak i tečajeve kreativnog pisanja kao elemente književnog turizma. Književni festivali privlače pozornost velikog broja turista iz cijeloga svijeta, a održavaju se u mjestima koja su izravno povezana s autorima: Daphne du Maurier Festival u Cornwallu, Dylan Thomas Festival u Swansei, Graham Greene u Berkhamstedu ili, u najvećem broju slučajeva, mjestima s malom ili nikakvom vezom s pojedinim autorima, poput festivala posvećenih Shakespeareu u Idahou, Utahi, Gdansku, Oregonu.

Književni turizam uključuje i realnost i fikciju. S jedne je strane neodvojivo vezan uz realnost, biografske činjenice i stvarna mjesta povezana s piscima, a s druge je strane dio izmišljenog svijeta s vlastitim događajima, likovima i mjestima. U svijetu turizma fantazija i realnost se međusobno prožimaju. Želja ljudi za putovanjem kroz vrijeme i prostor nije samo pomodna nostalgična želja nego je postala stvarnost mnogih. Prema tome, ovakva vrsta turizma može ljudima osigurati iskustveni prostor mašte i pružiti im priliku da se oslobode teškoća svakodnevnog života.

Twichell James, autor "Brendirane nacije" (Branded Nation), rekao je da "jedno od najvažnijih otkrića modernog doba leži u činjenici da se ljudska bića pomoću priča mogu vezati uz proizvode. Zbog toga je naša svakodnevnica stalno protkana pričama". Danas je za prodaju turističke destinacije i njezinu kompetitivnost na globalnom tržištu, a u javnom prostoru zasićenom informacijama, gotovo svaku potrebno predstavljati u obliku priče kako bi turistička ponuda stigla do svoje ciljane grupe. Imidž turističke destinacije više se ne može prepustiti slučaju, nego tako postaje objekt narativne konstrukcije.

U oblikovanju književne turističke regije mehanizam "storytellinga" i "strategija Šeherezade" (Kristijan Salmon, 2011.) uključuje integrirane četiri funkcije:

- prezentirati baštinu pričom o piscima i pjesnicima koja treba konstruirati narativni identitet mjesta (engl. storyline)

- smjestiti priču u željeno vrijeme ("prošlost u sadašnjosti", upravljati ritmom i narativnom napetošću tijekom cijelog trajanja (engl. timing)

- uokviriti poruku destinacije (engl. framing), odnosno istaknuti turističke atrakcije kao glavne turističke privlačnosti

- stvoriti mrežu na internetu i na terenu, odnosno hibridnu i zaraznu sredinu kroz koju se privlači pozornost i strukturira poželjna tržišna niša turista (engl. networking).

Priča omogućuje fokus i svijest o odnosu između mjesta i teme te iskustvo "priče" može biti žarišna točka razvoja mjesta. Prečesto se "poruka" smješta u prvi plan namjeravane komunikacije, a atrakcije se moraju temeljiti na izazivanju "promjene mišljenja ili stava" posjetitelja. "Priča" je znatno više od pukog pristupa informaciji, to je omogućavanje posjetiteljima da se identificiraju s mjestom i pričom koja im se samo na tome mjestu nudi. Tako priča ima svoju svrhu ili cilj i nije sama sebi svrhom. Poželjno je da su priče o piscima i pjesnicima u destinaciji arhitektonski povezane kao vremenska lenta, što je pogodno za turističku upotrebu jer se tako mogu ponuditi kao poludnevne, jednodnevne i višednevne ture, a moguće je kroz iste ili slične teme odnosno priče povezati i više destinacija i regija.

Prepletanje kreativnosti i povijesnog sjećanja temelj su očuvanja identiteta i poveznica u turističkim destinacijama. U kontekstu kreativnog turizma i sama turistička destinacija postaje kreativna na taj način, jer očuvanje i suvremeno stvaranje u suradnji s upotrebljivošću i estetikom oblikuju različitost, posebnost, karakterističnost i prepoznatljivost. Pravilan je odnos prema prošlosti jako važan jer smo književnim turizmom stvorili nove izazove, nove mogućnosti i otvorili nove obzore, stoga je zadatak destinacijskog menažmenta postavljati ovaj oblik turizma kao otvoreni sustav koji se može dopunjavati, mijenjati i dalje kreirati dinamikom vlastitog života. Pogled u baštinu nije samo nostalgija nego je i otkrivanje korisnih spoznaja za suvremenost kako bi se danas moglo živjeti bolje.

 

Piše: Prof. dr. sc. Romana Lekić