Hrvatska politička scena postaje sve uzbudljivija. Između ostalog, prošlog se tjedna dogodio presedan - oporba je zauzela govornicu i prekinula zasjedanje Sabora. Povod je bio, kazali su, izbor Roberta Šveba za glavnog ravnatelja HRT-a, no što se zapravo krije iza takve reakcije oporbe u Saboru, koliko je ona opravdana ili je još jedan u nizu populističkih i demagoških ispada..., pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara s Krka.

- Ideja o suradnji cijele opozicije jednostavno je groteskna, a ta suradnja ne može dugo potrajati. Naime, dobra je suradnja unutar ustavnoga luka, ali unutar hrvatske opozicije najglasnije su političke opcije koje ne pripadaju ustavnom luku, koje ne zastupaju demokratske političke vrijednosti. Osim toga, u uvjetima kad se dosad najveća opozicijska stranka raspada, zbog politike njezina autoritarnog vođe, kad zeleno-lijeva platforma počinje, politikom u Zagrebu, pokazivati da nije dorasla provoditi vrijednosti nulte tolerancije prema svakom riziku korupcije, i da nema upravljačkih potencijala, izlišno je očekivati da bi takva opozicija mogla dovesti u pitanje parlamentarnu većinu i ugroziti stabilnost administacije.



Protekli tjedan nije bio lak za Vladu i premijera. Uz probleme s energetikom, pandemijom i sporom obnovom nakon potresa, stigla je i pravomoćna presuda Sanaderu i HDZ-u zbog afere Fima media. I to je oporba iskoristila za nove napade, prozivajući za odgovornost i premijera i HDZ. Vaš komentar?

- Svima onima koji su tražili prijevremene izbore zbog presude za kaznena djela koja su se dogodila prije više od deset godina u posve drukčijem kontekstu bilo je jasno kako ne postoji ni minimalna vjerojatnost da bi zbog presude bivšem premijeru Sanaderu moglo doći do smjene vlasti u Hrvatskoj danas.U međuvremenu, nakon "ere Fimi medije", unutar vladajuće stranke bio je uspostavljen novi tim, na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, koji je zagovarao nultu toleranciju prema korupciji, koji je promijenio zakonodavni okvir, osigurao uvjete za rad tijela za provođenje zakona, a zahvaljujući tome je i završio pristupne pregovore s EU-om i osigurao preduvjete da je, doduše dvije godine nakon njihova mandata, Hrvatska postala članicom EU-a. Posve očekivano, neposredno nakon završetka pristupnih pregovora HDZ je izgubio parlamentarne izbore. Današnji predsjedik HDZ-a i premijer Andrej Plenković u vrijeme Fimi medije nije ni bio član stranke, pristupio joj je u razdoblju "čistih ruku", koje je uspostavila gospođa Kosor sa svojim timom.

S tim u vezi, Plenković je jasno naglasio da nema ništa od ostavke, prijevremenih izbora i isprike. Gledajući širi politički kontekst - koliko zapravo spomenuta presuda za Fimi mediju šteti i ovom sadašnjem HDZ-u? Jesu li prijevremeni izbori opcija? Iako slabog rejtinga, oporba želi prijevremene izbore...

- HDZ-u šteti svako povezivanje te stranke s institucionalnom korupcijom, a presuda upravo to čini - dovodi stranku u odnos prema korupciji koja je u jednom razdoblju bila važna odrednica odnosa u društvu. Opozicija, ali i dio društva i medija, često tvrdi da je ta stranka jedini izvor korupcije u društvu, a da je administracija u kojoj sudjeluje njihova stranka, po naravi stvari, zaštićena od korupcije. Nažalost, tome nije tako, ali unatoč brojnim slučajevima u kojima su politički predstavnici drugih stranaka upleteni u korupcijske afere, u Hrvatskoj se to potiskuje u drugi plan i ne razvija se svijest o tome da je korupcija strukturni problem i da ga je moguće riješiti samo ako se uspostavi suglasnost o nultoj toleranciji, ako se korupciju potiskuje na svim razinama, ako se stvori takvo okruženje koje će sprječavati svaku pojavu rizika od korupcije. Nažalost, to se ne događa. Još uvijek kao da ljudima nije jasno da je svaki nepotizam, svako partijsko zapošljavanje mimo javnog natječaja i jasnih kriterija, svako toleriranje neefikasnosti javne uprave, zbog pogodovanja politički, prijateljski i obiteljski zaštićenim akterima, nedvojbeno oblik korupcije. Kad je riječ o sukobu interesa, koji je samo eufemizam za rizik od korupcije, za stvaranje uvjeta u kojima bi nositelj društvene moći mogao zanemariti javni interes i promovirati vlastiti, privatni, očito je da su svi akteri spremni na zamagljivanje pojmova, da su spremni tvrditi da netko nije "povezana osoba", restriktivno iščitavati zakon i interpretirati da netko nije u sukobu interesa iako je bjelodano da su bili stvoreni preduvjeti za rizik od kuprupcije.



Što se zbiva sa SDP-om? Pad je sa svakim danom sve očitiji; može li se SDP, sada s dvije frakcije, uopće oporaviti dok je Grbin na čelu stranke? Može li Domovinski pokret biti nešto više s novim predsjednikom Penavom, a Suverenisti sa Škorom? Dojam je da je jedino Most donekle stabilan...

- Posve je neprimjereno uspoređivati krizu u marginalnim nekonsolidiranim organizacijama, kakav je Domovinski pokret, s krizom u SDP-u. SDP je s jedne strane stranka koja pripada ustavnom luku, već dugo je najjača stranka lijevog centra. To je stranka koja je dvaput formirala parlamentarnu većinu, koja je donedavno bila politički relevantna u najvećem dijelu zemlje. Teško je zamisliti konsolidiranu demokratsku političku arenu, bar u srednjoeuropskim uvjetima, bez ozbiljne socijaldemokratske političke opcije. SDP je predstavljao relevantan dio biračkog tijela, zastupao relevantne društvene interese. Hrvatska je jedna od ustavnih demokracija (prva je bila Njemačka) u kojima su stranke dio ustavnog poretka. Ustav daje značenje strankama kao demokratskim organizacijama i, za razliku od klasičnog liberalnog modela, kakav je britanski, stranke više nisu "nasuprot" političkom sustavu, nisu privatne organizacije koje ograničavaju slobodni mandat parlamentarnih zastupnika, nego su javne ustanove. Nitko kome je na srcu konsolidiran demokratski poredak u Hrvatskoj ne može se veseliti krizi SDP-a. Nažalost, ta kriza nije počela danas, nego je počela lošom tranzicijom nakon smrti njihova demokratskog vođe Ivice Račana. Račan je transformirao stranku i potisnuo je autoritarizam iz hrvatske ljevice (ili lijevog centra), i to tako uspješno da je u jednom razdoblju vladalo uvjerenje kako u Hrvatskoj desnica može biti autoritarna ili demokratska, a da je ljevica po definiciji demokratska. Zoran Milanović obnovio je model autoritarne ljevice, a u provođenju tog modela Peđa Grbin još je uspješniji od njega. Akteri koji pripadaju demokratskoj hrvatskoj ljevici, na primjer, Davorko Vidović, profesor Rajko Ostojić i skupina koja se odvojila od SDP-ova kluba, pa i Davor Bernardić, koji je SDP pokušao vratiti u polje demokratske ljevice, odvojili su se od Grbinove autoritarne organizacije upravo prema elementarnom demokratskom principu.Most se konsolidirao kao klerikalna politička orgnaizacija, ali ovim podilaženjem antivakserima, i otvaranjem velikog prostora nekim populističkim primitivnim akterima, kao da otvara put za desnu radikalizaciju organizacije, vjerojatno misleći da politički mogu profitirati na ruševinama putinovske populističke desno radikalne organizacije. To je za Most velik rizik i opasna avantura.



Uzimajući sve u obzir, kakva je percepcija političke stvarnosti, i stabilnosti, u RH posljednjih tjedana i mjeseci? Može li se zaključiti da javnost, bar ona slabe političke pismenosti, pod presingom svakodnevnih problema lako podliježe utjecaju populističkih floskula kakve slušamo svaki dan, a koje pojedini, lijevi i desni, mediji obilato forsiraju?

- Hrvatska ima stabilnu političku većinu i nema govora o tome da bi politička stabilnost do kraja ovog političkog mandata mogla biti ugrožena. Međutim, dekonstrukcija koja se događa u parlamentarnoj areni, činjenica da se opozicija vrijednosno raspala, da se raspada stranka koja je bila važan gradivni element hrvatske parlamentarne arene nagovještavaju velik rizik za ljedeće razdoblje.

Hrvatske demokratske političke stranke morale bi se uozbiljiti. One ne obavljaju neke od najvažnijih poslova koje stranke moraju obavljati u demokratskom društvu i zbog kojih je njihovo djelovanje financirano javnim sredstvima. Stranke ne regrutiraju talente za obavljanje javnih poslova, ne promoviraju ih u svojoj strukturi, ne brinu se o njihovu obrazovanju, ne vode ozbiljnog računa o svojim ljudskim potencijalima. Posljedica toga je da iz političkog ciklusa u ciklus imamo sve manje kompetentne aktere u javnim vlastima, da stranke sve slabije "izgrađuju državu", a to delegitimira demokratski poredak. Stranke se ne bave ni izgradnjom demokratske političke kulture, ne definiraju javne politike koje bi provodile da su u mogućnosti, pa kad dođu na vlast, ne znaju kako ostvariti predizborna obećanja. (D.J.)